Hrvatsko zagorje

Hrvatsko zagorje, ili samo Zagorje, je kulturno-povijesna hrvatska regija u sjeverozapadnom dijelu zagrebačke regije, od Zagreba je odvojeno Medvednicom, odakle mu i naziv – „za gorom“. To je pretežno brežuljkast kraj između, Medvednice, rijeke Sutle, Kalnika i Drave, čijim se središnjim dijelom, u smjeru zapad-istok, pruža gorski niz Strahinčica-Ivančica koji dijeli Zagorje na dva dijela – sjeverno i južno. Sjeverno Zagorje, u porječju gornjeg i srednjeg toka Bednje (dio je Varaždinske županije), a južno, u porječju Krapine i uz Sutlu,(Krapinsko-zagorska županija i dio Zagrebačke županije).

Povijest

Najstariji tragovi naseljenosti u Zagorju potječu još iz Paleolitika. Kod Krapine su 1897. Pronađeni ostaci tzv. „krapinskog pračovjeka“ iz starijeg kamenog doba. Na naseljenost u kasnijim razdobljima upućuju razmjerno brojna arheološka nalazišta (npr. Rimske Aquae Iasae, današnje Varaždinske Toplice), ali sve do XII. stoljeća ona nije bila stalna. Kontinuirana naseljenost započela je od kraja XII. stoljeća podizanjem utvrđenih gradova (Krapina, Oštrc, Belecgrad, Loborgrad itd.) na strmijim i zaštičenijim lokalitetima u podnožju Ivančice i drugih gora. Uz blizinu burgova su se vezala i srednjovjekovna naselja pa je težište naseljenosti u to doba bilo u višoj zoni, na dodiru gora i prigorja. Od kraja XV. naseljavala se niža, prigorska zona, do tada uglavnom prekrivena šumama, koja je prirodno najpovoljnija za naseljavanje. Zagorje je zbog udaljenosti od ratnih zbivanja i relativne sigurnosti bilo imigracijski prostor u koji je doselilo brojno stanovništvo iz nesigurnih graničnih hrvatskih krajeva prema Osmanlijskom Carstvu, predvođeno plemstvom, koje diljem Zagorja gradi brojne dvorce. Formirala su se brojna mala raštrkana naselja, često sastavljena od zaselaka, dok su uz ceste i putove osnovana nizna naselja. Od druge polovice XIX. stoljeća jače su naseljene najniže, dolinske zone, na što je najviše utjecala izgradnja željezničke pruge Zaprešić – Varaždin 1886. Godine dolinom Krapine i njena odvojka od Zaboka prema Krapini dolinom Krapinčice, ali i drugih pruga. Dolinske su zone danas težište naseljenosti Zagorja i u njima se nalaze sva najvažnija zagorska naselja (Krapina, Zabok, Ivanec i dr.). Zbog guste naseljenosti i visokog prirodnog priraštaja, sredinom XIX. stoljeća, uslijed jakog cijepanja i usitnjavanja ionako malih posjeda, pojavila se agrarna prenaseljenost. Tada se Zagorje iz imigracijskog počelo pretvarati u emigracijski kraj. Stanovništvo se iseljavalo u Zagreb, ali i u druge krajeve Središnje i Istočne Hrvatske, ponajprije poljoprivredne. No sve do 1948. godine, zbog visokog prirodnog priraštaja, unatoč emigraciji broj stanovnika se stalno povećavao (do maksimalnih 273 000). Nakon toga započelo je razdoblje izrazitog smanjivanja broja stanovnika, koje traje sve do danas. Ipak, Zagorje još uvijek pripada među najgušće naseljene hrvatske krajeve (oko 110 st./km2).Jedini grad koji ima više od 20.000 stanovnika je Zaprešić.

Gospodarstvo

Više od 4/5 od ukupnog broja naselja ima manje od 500 stanovnika. No samo u prometno najizoliranijima održala se tradicionalna ruralna struktura, dok se veći dio urbanizirao pod utjecajem lokalnih centara rada, ali i obližnjeg Zagreba. Poljoprivredu, koja je sve do početka XX. stoljeća bila najvažnija djelatnost u Zagorju, u poslijednjih sto godina sve više nadopunjuju ili zamjenjuju druge djelatnosti. Zbog velike gustoće stanovništva osnovani su brojni pogoni, prvenstveno radno-intenzivne tekstilne, ali i drugih industrija. Međutim, mnoge su od njih do danas prestale postojati, što je prouzročilo veliku nezaposlenost, a slično se dogodilo i početkom šezdesetih godina XX. stoljeća kada su zatvoreni gotovo svi zagorski ugljenokopi.

Gradovi i naselja

Preko 6 000 stanovnika (2001.)

Ivanec (14 434 st.)
Novi Marof (13 857 st.)
Krapina (12 950 st.)
Zabok (9 365 st.)
Bedekovčina (8.482 st.)
Lepoglava (8 718 st.)
Pregrada (7 165 st.)
Varaždinske Toplice (6 973 st.)
Sveti Križ Začretje (6 619 st.)
Marija Bistrica (6 612 st.)
Oroslavje (6 570 st.)
Zlatar (6 506 st.)

Manje od 6 000 stanovnika (2001.)

Donja Stubica (5 930 st.)
Krapinske Toplice (5 744 st.)
Gornja Stubica (5 726 st.)
Hum na Sutli (5 476 st.)
Veliko Trgovišće (5 220 st.)
Bednja (4 765 st.)
Konjščina (4 074 st.)
Jakovlje (3 952 st.)
Klanjec (3 234 st.)
Zlatar-Bistrica (2 830 st.)
Stubičke Toplice (2 752 st.)

Turizam

Hrvatsko zagorje ima velike turističke potencijale. Nalazi se na dodiru Alpa, unutrašnjih Dinarida i panonskog prostora pa je stoga tektonski dosta složeno, što utječe na razmjerno živu tektonsku aktivnost. Tuda se pruža nekoliko rasjednih linija duž kojih su nastali brojni topli izvori koji se turistički valoriziraju. Od većeg broja toplica, najpoznatije su Stubičke, Krapinske, Tuheljske i Varaždinske. Također, bogato je i kulturno-povijesno naslijeđe: bugovi, dvorci, crkve i drugi spomenici. Od velikog broja burgova i dvoraca, najpoznatiji su dvorci Trakošćan (na brežuljku iznad gornjeg toka Bednje) i Veliki Tabor (kod Pregrade, nedaleko od rijeke Sutle),dok u najvećem gradu Zaprešiću je kompleks Novi Dvori. Marija Bistrica je najpoznatije hodočasničko središte u Hrvatskoj, a u središta hodočasničkog turizma pripada i Trški Vrh kod Krapine. Turističkoj privlačnosti pridonose nalazište krapinskog pračovjeka i etnoselo u Kumrovcu, a u neposrednoj blizini Klanjca je Zelenjak, suženje doline Sutle, gdje se nalazi spomenik hrvatskoj himni.