Kvantitativno popuštanje

Ovaj članak zahtijeva sređivanje kako bi ispunio Wikipedijine standarde kvaliteta. Pomozite u njegovom poboljšanju tako što ćete ga urediti.

Kvantitativno popuštanje (engl. quantitative easing, iliti QE) je vid monetarne politike prilikom koje Centralna Banka kupuje obveznice (hartije od vrednosti) na otvorenom trzistu, sa ciljem da poveca kolicinu novca u cirkulaciji i smanji kamatne stope.

Kvantitativno popustanje pomaze bankama da kreiraju nove novcane rezerve i budu likvidnije, time postpesujuci povecanje pozajmljivanja i investiranja. U Sjedinjenim Drzavama, Federalne Rezerve sprovode QE, dok je Evropska Centralna Banka zaduzena u Evropskoj Ekonomskoj Zajednici. ^[1][2][3]

Pri ubrzanoj recesiji centralna banka pokušava stimulisati privređivanje snižavanjem nivoa kamatnih stopa. Time podizanje kredita postaje jeftinije, zbog čega firme i pojedinci više investiraju. Ali pri sve višoj stopi nezaposlenosti i padajućim cijenama to nije slučaj. Pa i ako dolazi do snižavanja zvaničnih kamatnih stopa, čak skoro do nule. Zato nezavisno od nivoa kamatnih stopa neće biti podizani (veliki) krediti radi čega neće doći do velikog investiranja. Dalje padanje nivoa kamatnih stopa sve i do nule, ne vodi do rasta privrednih aktivnosti, dok se kao sigurna posljedica javlja dalje padanje cijena (deflacija).

U takvoj situaciji centralna banka može donijeti odluku o povećanju novčane mase. Veća masa novca znači rast cijena i zaustavljanje deflacije. Prije bi se pristupalo doštampavanju svježe novčane mase, međutim u današnje vrijeme centralna banka prelazi na kupovinu državnih, hipotekarnih ili drugih obligacija i finansira ove transakcije tako što povećava vlastiti balans. Znači ne vrši se klasično povećavanje mase novčanica. Taj mehanizam radi tako što centralna banka na tržištu, ili direktno od banaka, kupuje obligacije pri čemu se sve obavlja preko banaka. Banke bivaju kreditirane za kupovne iznose na računima koje imaju kod centralne banke. Tako se povećava likvidnost banaka čime one dolaze u mogućnost davanja novih kredita.

Kvantitativno popuštanje može dovesti do inflacije koja se onda nastoji zaustaviti naprimjer povećanjem nivoa kamatnih stopa. Druga mogućnost je da se ponovo prodaju obligacije.

Efekat kvantitativnog popuštanja dolazi do izražaja samo ukoliko raspoloživa sredstva bankarskog sistema stvarno i budu stavljena na raspolaganje firmama i/ili pojedincima. Ako nema zainteresovanih onda ih bankarski sistem može staviti ‘na čuvanje’ centralnoj banci.

Teoretski treba da se radi o istom nivou likvidnosti i rizika: obligacije kupljene od centralne banke trebalo bi da budu isto tako likvidne i rizične kao novac u kasi. To je (obično) slučaj samo sa državnim obligacijama: jedino su takve investicije moguće, stalno, na kraći rok i bez koncesija cijena. U praksi takva ‘međusobna razmjena’ nije uvijek prisutna. Utoliko manje ukoliko centralna banka kupuje druge oblike obligacija kao što su to hipotekarne: radi čega centralna banka dolazi u situaciju rizika likvidnosti i kreditiranja. U vezi s tim je britanski ekonomist Willem Buiter - sa velikom ironijom - pored termina ‘kvantitativno popuštanje’ utvrdio i pojam ‘kvalitativnog popuštanja’ (qualitative easing), za situacije pri kojima centralne banke na kraju krajeva ipak na sebe preuzimaju rastući rizik likvidnosti i kreditiranja a za društvo u cjelini.

Kvantitativno popuštanje se tretira kao "ultimum remedium": aktivira se samo onda ako se pokaže da druge mjere (prvenstveno snižavanje nivoa kamatnih stopa) ne daju dovoljno efekata.

Ovo je važilo i posebno važi za Evropsku centralnu banku (ECB). Davanje kredita vladama od strane centralnih banaka je prema članu 123. Lisabonske konvencije u principu zabranjeno.

"1. Overdraft facilities or any other type of credit facility with the European Central Bank or with the central banks of the Member States (hereinafter referred to as "national central banks") in favour of Union institutions, bodies, offices or agencies, central governments, regional, local or other public authorities, other bodies governed by public law, or public undertakings of Member States shall be prohibited, as shall the purchase directly from them by the European Central Bank or national central banks of debt instruments.

2. Paragraph 1 shall not apply to publicly owned credit institutions which, in the context of the supply of reserves by central banks, shall be given the same treatment by national central banks and the European Central Bank as private credit institutions."

Razlog za odluku je bio i jeste sprečavanje da centralne banke od njihovih vlada budu prinuđene finansirati njihove nedostatke jednostavno ‘štampanjem novca’, u ovom slučaju ne u formi klasičnih novčanica nego žiralnog novca. To bi naime moglo dovesti do hiperinflacije.

Termin "the purchase directly from them" treba shvatiti kao zabranu kupovine iz (državne) emisije dok je kupovina na sekundarnom tržištu bila dozvoljena. SMP-programom se do državnih i drugih kredita dolazilo znači ne iz direktno emisije. Na taj način ‘duh’ odluke nije bio osporavan.

Cilj ECB, u stvari ECB i nacionalnih banaka zemalja Eurozone, je definisan u članu 127. stav 1. Lisabonske konvencije:

"The primary objective of the European System of Central Banks (hereinafter referred to as "the ESCB") shall be to maintain price stability. Without prejudice to the objective of price stability, the ESCB shall support the general economic policies in the Union with a view to contributing to the achievement of the objectives of the Union as laid down in Article 3 of the Treaty on European Union. The ESCB shall act in accordance with the principle of an open market economy with free competition, favouring an efficient allocation of resources, and in compliance with the principles set out in Article 119."

ECB tumači cilj stabilnosti cijena time da se teži inflaciji "close to, but below, 2%". Na duži period gledajući to i uspijeva; u kraćim periodima su ipak prisutna jasna odstupanja. Uz to su bile vidne razlike i među zemljama Eurozone: tako je u aprilu 2014. godine u sjevernim zemljama inflacija bila nešto viša od 1% na godišnjem nivou, u perifernim zemljama praktično na nuli i u Grčkoj negativna. Stalnim rastom recesije paralelno sa evropskim državnim dugom, pri čemu razni instrumenti poslovne politike nisu imali uspjeha, dugoročna inflacija je od strane finansijskih tržišta sve više bila smatrana razlogom dugotrajne recesije.

Imajući u vidu stalni pad cijena potrošači su odlagali nabavke; firme su, zbog prisutnog i očekivanog pada plasmana, odlagale investiranje i proširivanje kapaciteta, što je imalo negativne posljedice na zaposlenost; shodno svemu tome, padajući BDP je podizao kvotu duga vlada, zatim slijedi rast (relativnih) finansijskih obaveza i snižavanje nivoa kamatnih stopa. Ujedno se u proljeće 2014. godine sve više iskazuje problem visokog kursa Eura: izvozne mogućnosti izvan Eurozone su se zato osjetno smanjivale. U opštem slučaju gledajući, može se reći da je ECB bio (i jeste) strožiji u mjerama zaštite protiv (previsoke) inflacije nego druge velike centralne banke. To ima djelimično veze s istorijskim ‘gradivom’: vrlo dobro podsjećanje na njemačku hiperinflaciju 1923. godine. Drugi faktor je činjenica da naspram ECB ne stoji vlada jedne nacije, nego veliki broj nacionalnih vlada, koje ponekad imaju dijametralno različita gledišta u vođenju monetarne politike.

ECB se pri provođenju kvantitativnog popuštanja suočava s pitanjima koja ni malo nije jednostavno odgovoriti, odnosno udovoljiti obavezama. Tamo gdje bi druga centralna banka mogla uzeti ‘vlastite’ državne obveznice, ECB ima obavezu uzeti obveznice od svih država članica Eurozone i to po određenom ključu podjele, pri čemu bi vrlo lako mogla biti optužena za pristrasnost određenoj zemlji. Uz to se postavlja pitanje da li smanjenje prinosa na državne obveznice biva praćeno nižim stopama za kreditiranje privrede. Jasno opadajuću inflaciju počev od 2013. godine ECB nije smatrala problemom: kretanje se činilo prolaznim pri čemu su i tržišta kapitala očekivala povrat na oko 2%. Još u martu 2014. godine ECB je publikovala procjene stope inflacije od 1,8% u 2016. godini. ECB-predsjednik Draghi navodi u svom govoru 24. aprila 2014. godine u kojim okolnostima i na koji način bi ECB pristupila kvantitativnom popuštanju: samo ukoliko bi srednjoročno gledajući očekivana inflacija imala tendenciju pada, bilo bi prostora za obimniji kupovni program. To bi se, prema izjavama različitih ECB-direktora, prije odnosilo na sekuritizirane poslovne, nego na državne kredite: tu se naime očekivalo više efekta, dok prigovori prethodno navedenih sporazuma ovdje nisu imali većeg značaja. Jedan od tih prigovora je da je tržište takvih kredita ograničenog obima.

Tako se činilo da ECB zauzima stav da se "bottleneck" formira od problema u bankarskom sistemu: čim sanira svoje bilanse, ponovo se stiču uslovi za kreditiranje firmi i pojedinaca; "It’s the bank lending channel that we have to concentrate on."

U aprilu 2014. godine Draghi ukazuje na razlike između tržišta kapitala u Sjedinjenim Američkim Državama i Eurozoni: u Eurozoni su banke imale veliku ulogu u snabdijevanju privrede kapitalom, tako da uzimanje kredita nije imalo velikog uticaja na kamatne stope; "In the United States, the effect of a kind of QE is immediate on all asset prices, and the effect on the term premium is also quite direct, because it is an economy based on capital markets. In our case, the economy is based on the bank lending channel and therefore the programme has to be carefully designed in order to take this element into account."

U narednim mjesecima ova tačka gledišta bila je dopunjena: QE je bio u svakom slučaju dozvoljen i bio bi ‘za nuždu’ primijenjen. Smatrao se ‘zadnjim oružjem’; trebalo je prvo sačekati na efekte najavljivanog programa u junu 2014. godine. Avgusta 2014: "Moreover, the Governing Council is unanimous in its commitment to also using unconventional instruments within its mandate, should it become necessary to further address risks of too prolonged a period of low inflation."

Kupovni program bi po tumačenju finansijskih tržišta doveo do niza provedbenih problema. Da li se moralo uzimati samo državne kredite ili je bilo dozvoljeno i ostale? Zatim, da li državne kredite samo perifernih zemalja ili od svih članica Eurozone? U zadnjem slučaju: po kom ključu podjele? Avgusta 2014. godine ECB se smatra obaveznim dati pojašnjenje. Na pitanje da li najavljena asset-backed securities kupovina biva viđena kao forma QE, Draghi odgovara:

"It depends very much on what we define by QE. If we define QE as broad-based asset purchases, then QE would include ABS, but would certainly not be reduced to ABS only. The QE broad asset purchases programmes include government bonds, in general public assets, and private assets. So ABS would be an example of private assets, but then you have QE into government bonds that are still on the table."

• Credit Easing Policy Tools Arhivirano 2011-04-01 na Wayback Machine-u Interactive chart of the assets on Federal Reserve's balance sheet.
• Deflation: Making Sure "It" Doesn't Happen Here, 2002 speech by Ben Bernanke on deflation and the utility of quantitative easing
• Bank of England – Quantitative Easing Arhivirano 2009-03-16 na Wayback Machine-u
• Bank of England – QE Explained Pamphlet Arhivirano 2010-10-30 na Wayback Machine-u
• Modern Money Mechanics Arhivirano 2020-08-06 na Wayback Machine-u Federal Reserve Document Explaining How Money Is Created
• Quantitative easing explained (Financial Times Europe)
• A Fed Governor Discusses Quantitative Easing Among Other Topics