Istočnoazijska kaligrafija
Kaligrafija široko se radi i poštuje u istočnoazijskoj civilizaciji koje koriste ili su koristili kineske znakove. One uključuju Kinu, Japan, Koreju, te u manjoj meri, Vijetnam. Osim što je kaligrafija umjetnost u sopstvenom pravu, takođe je uticala na sumi-e, koji su rađene sličnim predmetima i tehnikom. Istočnoazijska tradicija kaligrafije nastala je i razvila se u Kini, posebno za pisanje kineske znakove sa mastilom i četkicom. Postoji opšta standardizacija u različitim stilovima kaligrafije u istočnoazijskoj tradiciji. Kaligrafija je takođe dovela do razvoja mnogih drugih oblika umjetnosti u istočnoj Aziji, uključujući rezbarija pečata, slikovitih predmeta i pisarskih kamena.
Papir, tinta, četkica i pisarski kamen su neophodni pribori za istočno azijsku kaligrafiju: Oni su zajedno poznati nazivom „četiri dragocenosti radionice“ (trad. kin. 文房四寶, uprošć. kin. 文房四宝) u Kini, i „četiri prijatelja radionice“ (HG: 문방사우 / HJ: 文房四友) u Koreji.
Radovi kaligrafije su obično završeni od strane umjetnika sa stavljanjem njegov ili njen pečat na samom kraju, u crvenoj tinti. Pečat služi funkciju potpisa.
Kako se četkica drži zavisi o kaligrafijskoj žanri koji se radi. Za kinesku kaligrafiju, način kako se drži četkica je više posebna, četkica se drži uspravno i držana je između palca i srednjeg prsta. Kažiprst lagano dodiruje gornji deo drške (stabilizajući je), dok prstenjak i mali prst su natureni ispod donjeg dela drške. Dlan je prazan, i mogli biste biti u stanju da držite jedno jaje u tim prostoru. Ova metoda, iako početnici teško drži pravilno, omogućava veću slobodu kretanja, kontrolu i izvršenje poteza. Za japanske kaligrafije, četkica se drži u desnoj ruci između palca i kažiprsta, slično kao olovka u Zapadu.
