Knjiga proroka Henoka
Knjiga proroka Henoka, starozavjetna apokrifna knjiga koja nije dijelom kršćanskog i židovskog kanona, ali je sačuvana u kanonu Etiopske pravoslavne Crkve. Autorstvo knjige pripisano je Henoku, sedmom patrijarhu, a napisana je u 2. ili 1. stoljeću pr. Kr.[1]
Unatoč tomu što nije dio židovskog, kao ni kršćanskog kanona, predstavljala je veoma utjecajan izvor za rane židovske i kršćanske mislioce. Neke od poznatih tema, poput palih anđela, uskrsnuća i Sudnjeg dana, prvi put su se pojavile upravo u ovome djelu.
Henokova knjiga predstavlja jedna od najvećih sačuvanih pseudoepigrafskih djela; bila je štovana sve do 4. stoljeća kada je proglašena apokrifom, izbačena iz kanona i prepuštena zaboravu. Međutim, u 2. stoljeću Irenej i Klement Aleksandrijski nisu dovodili u pitanje njenu svetu narav, dapače, pozivali su se na njene odlomke. Origen knjizi također pripisuje vjerodostojnost, ali poput Tertulijana, naglašava kako to djelo nije jednoglasno prihvaćeno od strane Crkve.[2]
Henokova knjiga je bila gotovo tisuću godina Europljanima gotovo nepoznata, izuzmemo li fragmente koje je sačuvao Georgius Syncellus (oko 792.), no usprkos tome veoma je utjecala na kršćansku tradiciju, budući da većina kršćanskih vjerovanja o raju, paklu, anđelima i demonima, potječe upravo iz tog djela.
Knjiga bi bila zauvjek izgubljena da slučajem nije završila u kanonu Etiopske pravoslavne Crkve. Naime, oko 500. godine ta je drevna hebrejska knjiga prevedena iz ranijeg grčkog prijevoda na etiopski jezik. Knjigu je 1773. godine u Abesiniji otkrio škotski istraživač James Bruce i donio jedan njen primjerak u Englesku.[3] Godine 1821. preveo ju je na engleski i predstavio javnosti dr. Richard Laurence, nadbiskup Cashela. Knjiga je izazvala veliku pozornost europske javnosti, te je uskoro prevedena i na druge europske jezike.
- Laurence, Richard, Knjiga proroka Henoka, TELEdisk, Zagreb, 2002. ISBN 953-7039-04-8
