Eklesijazuse

Žene u narodnoj skupštini (također poznate kao Eklesijazuse, grčki Ἐκκλησιάζουσαι, Ekklēsiázousai, latinski Ecclesiazusae) jest komedija znamenitog starogrčkog komediografa Aristofana. Ta je komedija po temi prilično slična Aristofanovom ranijem i daleko poznatijem djelu Lizistrata, a radnja prati nastojanje atenskih žena da ustanove novo političko uređenje kojim bi dominirale. Didaskalije uz ovu dramu nisu sačuvane, no vjeruje se da je ona prvi put prikazana na pozornici 392. pne., premda se ne zna da li je to bilo na Dionizijskom ili Lenejskom festivalu.

Komad je u posljednja dva vijeka izazvao dosta pažnje, s obzirom na tumačenja kojima ga se opisuje kao jedan od prvih opisa socijalizma u svjetskoj književnosti.

Pažnju je također privukao i zbog toga što se u njemu pojavljuje i najduža dosad zabilježena riječ na grčkom jeziku (od 171 slova): lopadotemachoselachogaleokranioleipsanodrimhypotrimmatosilphiokarabomelitokatakechymenokichlepikossyphophattoperis-teralektryonoptekephalliokigklopeleiolagoiosiraiobaphetraganopterygon, ili λοπαδοτεμαχοσελαχογαλεοκρανιολειψανοδριμυποτριμματοσιλφιοκαραβομελιτοκατακεχυμενοκιχλεπικοσσυφοφαττοπεριστεραλεκτρυονοπτοκεφα-λλιοκιγκλοπελειολαγῳοσιραιοβαφητραγανοπτερύγων na grčkom alfabetu (u približnom prevodu, naziv za "jelo koje se sastoji od svih vrsta delikatesa, ribe, mesa, divljači i umaka").

U ovoj komediji žene preuzimaju vlast u polisu i uspostavljaju zajedništvo imovine, žena i muževa. To je jedini eksperiment, kaže Aristofan, koji Atena još nije iskušala. Atenske žene predvođene Proksagorom skuju urotu i, odjevene kao muškarci, u velikom broju prisustvuju sjednici atenske narodne skupštine (eklesije) te tako velikom većinom glasova odobre prijedlog da se vođenje državnih poslova prenese s muškaraca na žene. Na čelo nove vlade imenovana je sama Proksagora. Ona se vrati svome suprugu, koji je u međuvremenu proživeo svakakve neprijatnosti zbog toga što je ona posudila njegovu odjeću. Proksagora mu objašnjava novi društveni poredak koji će biti zaveden: zajedništvo imovine te zajedništvo žena i djece, a starima i ružnima, kako ženama tako i muškarcima, moraju se zakonom osigurati redoviti seksualni odnosi.

Proksagora zatim odlazi na agoru gdje će se primati sva privatna imovina i izvlačiti lutrija za večeru. Tu dolazi do vrlo komičnih, gotovo farsičnih scena: jedan pošteni građanin žuri u zajedništvo predati namještaj da ne bi zakasnio, dok skeptik nastoji biti posljednji u davanju i prvi u primanju nastojeći prvo vidjeti kako će se novi sustav dalje razvijati. Izlaze na vidjelo i posljedice novog zakona o seksualnim odnosima: neki se mladić sastaje sa svojom djevojkom, no u tom času dolaze i tri starice koje se otimaju o mladića tvrdeći kako imaju preče pravo na njega, i jedna ga napokon uspije odvući.

Komad se završava tako što kor žurno odlazi na zajedničku večeru, gdje će, između ostalih, biti posluženo i jelo čiji naziv sadrži 171 slovo.

Glavna tema komedije, odnosno uspostavljanje vlade žena u državi (iz čijeg su vladanja u okviru atenske demokracije one zapravo bile isključene) te uvođenje zajedništva imovine, pokazuje neke zajedničke crte s Lizistratom. Naime, obje komedije prikazuju kako Atenjanke preduzimaju političku i društvenu inicijativu pod vodstvom neke svoje istaknute predstavnice, u ovom slučaju Proksagore.

Proksagorine reforme pokazuju određenu sličnost s Platonovom idejom u Državi da vladajući stalež u idealnoj zajednici ne treba da posjeduje privatnu imovinu, a ta je sličnost proizvela tezu da je Aristofan te ideje preuzeo od Platona kako bi napravio parodiju na Platonov spis.^[1] No ta je teza malo vjerojatna, jer se susreće s kronološkim teškoćama, a osim toga nema potvrde u Aristofanovom tekstu.^[2]

Izuzetna je odlika ovoga komada značajno smanjena uloga kora, koji svoju pjesmu pjeva tek na kraju. Time je pjesnik nagovijestio pravac daljeg razvoja komedije u 4. stoljeću pne., odnosno postanak nove atičke komedije posredovanjem srednje komedije. Moguće je da u doba kad su nastajale Eklesijazuse više nije bilo uobičajeno da sam pjesnik piše lirske dijelove komada, koji i nisu više organski vezani za radnju, nego služe samo da ispune vrijeme između dva čina. U ovoj komediji nema više ni parabaze, nema žestokih napada na suvremene državnike, umjesto bučnog i često opscenog humora pojavljuje se novi stil tihog duhovitog dijaloga koji je kasnije postao karakterističan za novu komediju.

• George Theodoridis, 2002 - prose,fulltext: [1] Arhivirano 2009-02-07 na Wayback Machine-u