Bernardinac (pas)

Bernandinac je pasmina pasa koja se prvi puta spominje u 17. vijeku. Prvo likovno svjedočanstvo je iz 1695. a u pisanom dokumentu iz 1707.^[1] Porijeklom je iz Švicarske.^[1] Proslavljeni su kao vrlo podobni psi za spašavanje ljudi u kritični prilikama. Pored toga, pokazali su se kao nastrojeni za rad, psi za vuču, prijevoz, lovci i/ili ptičari, čuvari ognjišta.

Naziv «Bernardinac» ili «Pas svetog Brne» za pasminu je počeo se koristiti tek 1865. godine, kada je počeo čistokrvni uzgoj u samostanu na prijevoju Velikog Sv. Bernarda. Redovnici su već tada poznavali dvije vrste pasa: kratkodlake, koji su služili za rad – gaženje snijega, prijevoz mlijeka, traženje nestalih – i dugodlake, koji su bili manje pogodni za život u snijegu jer je se snijeg lijepio po njima u grudama na kosi.

Heinrich Schumacher iz Holligena kod Berna prvi je počeo izdavati genealoške dokumente za svoje pse 1867. godine.^[1]

Visina zrelog mužijaka ide od 70 do 90 cm, zrele ženke je od 65 do 80 cm.^[1] Prosječna visina pasmine je oko 75/76 cm. Prosječna težina psa po nekim izvorima je od 50 do 91 kg^[2] ili od 54 do 90 kg.^[3] Životni vijek im je do 10 godina^[2] ili od 8 do 10 godina.^[3]

Kao veliki čistokrvni psi, Bernardinac je osjetljiviji na neke genetske zdravstvene probleme: povećan rizik od nadutosti, gubitka sluha, katarakte oka, raka kostiju i displazije kukova.^[4]

Bernardinac je impozantan ali miran pas. Unatoč veličini, vrlo je osjetljiv i ima dobar karakter. Ali također se mora uzeti u obzir određena doza samovolje i ponekad jaka tendencija da se zaštiti svoj teritorij.

Bernardinac je postao arhetipičan pas u narativima zapadne kulture, kao simbol velikog dobroćudnog psa koji brani svoga gospodara ili svoju porodicu. Nalazimo ga u mnogim narativima:

• u horor filmu Cujo (1983);
• u filmu komediji Beethoven (1992);
• u romanu The Call of the Wild autora J. Londona;
• u animiranom filmu Peter Pan;
• u crtiću Heidi;