Banovina Hrvatska
Za istoimenu pokrajinu Kraljevine Ugarske, vidite članak Banovina Hrvatska (srednji vijek).
Ovaj članak je dio serije | |||
| |||
| Rana historija | |||
| Prije Hrvata | |||
| Srednjovjekovna historija | |||
| Panonska Hrvatska | |||
| Primorska Hrvatska | |||
| Hrvatsko Kraljevstvo | |||
| Unija s Ugarskom | |||
| Habsburška vladavina | |||
| Hrvatska u 20. vijeku | |||
| Kraljevina SHS/Jugoslavija | |||
| Banovina Hrvatska | |||
| Drugi svjetski rat u Hrvatskoj | |||
| Nezavisna Država Hrvatska | |||
| ZAVNOH | |||
| SFRJ | |||
| Moderna Hrvatska | |||
| Rat u Hrvatskoj | |||
| Poratna Republika Hrvatska
| |||
Banovina Hrvatska je bila teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije, nastala kao rezultat težnje hrvatskog i srpskog naroda (s područja Hrvatske) za većom autonomijom te kao rezultat priznanja srbijanskih, beogradskih političara da je centralizam doveo do slijepe ulice. Formirana je na temelju političkog sporazuma između predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića i vođe HSS-a Vladka Mačeka u dvorcu Drašković u Božjakovini (tzv. sporazum Cvetković-Maček), uz sudjelovanje predstavnika srpske Samostalne demokratske stranke (koja sa HSS čini Seljačko-demokratsku koaliciju) i uz podršku regenta kneza Pavla Karađorđevića. Zakonski počinje postojati donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj 26.8. 1939. godine.
Banovina je nastala spajanjem dotadašnje Savske i Primorske banovine, uz dodatak većinski hrvatskih kotareva iz ostalih banovina (Brčko, Derventa, Dubrovnik, Fojnica, Gradačac, Ilok, Šid i Travnik ). Obuhvaćala je površinu od 65.456 km2.
Pri stvaranju nove jedinice primijenjena je mješavina povijesnog (područja Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s izuzetkom Istočnog Srijema i Boke Kotorske) i etničkog načelo ( hrvatski kotarevi iz BiH ). Do ovakvih se granica došlo nakon teških pregovora, tako da nijedna strana nije do kraja bila zadovoljna. Srpska strana stoga što je niz kotareva sa srpskom većinom ostao unutar banovine, a hrvatska jer nije uključila Zapadnu Bosnu koja se nekada zvala Turska Hrvatska, te Baranju i Sjevernu Bačku. Granice su smatrane privremenima i naglašeno je da će doći do daljnjih promjena u sklopu preuređenja države.
Prema posljednjem prijeratnom popisu stanovništva iz 1931. godine, na području Banovine Hrvatske živjelo je 4.024.601 stanovnika, od kojih oko 74 % Hrvata i 19 % Srba. Bila je podijeljena na 99 upravnih kotareva, od čega 81 s hrvatskom većinom, 17 sa srpskom (12 s apsolutnom i 5 s relativnom većinom) i 1 s većinom Muslimana, koji tada nisu smatrani zasebnom nacijom.
Na teritoriju banovine bilo je 612.028 posjeda površine 2.513.909 hektara. Po mišljenju Rudolf Bićanića, bilo je 985.000 suvišnog agrarnog stanovništva.[1]
Za prvog Bana Banovine Hrvatske imenovan je dr. Ivan Šubašić, kojeg je osobno odredio Vladko Maček. Uredbom o Banovini Hrvatskoj bile su određene i njene nadležnosti, među kojima su bili trgovina, industrija, školstvo, poljoprivreda, pravosuđe i socijalna politika. U nadležnosti države ostali su vanjski poslovi, vojska, policija i vanjska trgovina. Ostalo je sporno financiranje nove upravne jedinice, pa je o tome donesena posebna uredba 30.3. 1940. godine. Mnoge od ovih odredbi nisu nikad provedene do kraja, bilo zbog prije svega kratkog postojanja Banovine. Planirano je i raspisivanje izbora za hrvatski sabor, ali to se nije dogodilo uslijed izbijanja Drugog svjetskog rata.
Ovaj historijski dogovor koji je trebao donesti stabilnost Kraljevini Jugoslaviji je na kraju bio potpuno različito interpretiran što je stvorilo nove političke probleme. Dok je s jedne strane u Hrvatskoj bio interpretiran kao prvi korak ka potpuno nezavisnosti Hrvatske [2], Bošnjaci su počeli zahtjevati neku sličnu autonomiju, a Crnogorci i Slovenci federalizaciju države [3]. Na te zahtjeve se nisu obazirali niti Hrvati niti Srbi pošto su oni imali veće međusobne probleme pošto se u potpunoj suprotnosti s hrvatskim snom o nekoj budućoj samostalnosti u Srbiji pojavio otpor postajanju Banovine Hrvatske. Pisac Vladimir Ćorović kao predstavnik tih protivnika postojanja banovine je napisao:"Razgraničenje banovine Hrvatske izvođeno je ne na osnovu jednog načela, nego na osnovu svih koji su Hrvatima mogli biti od koristi..." i u nastavku je nazvao vladu i administraciju banovine antisrpkim režimom koji proganja Srbe.
Nakon vojnog puča 27. ožujka 1941., vlada generala Dušana Simovića nastojala je nagovoriti Vladka Mačeka da ponovo preuzme funkciju potpredsjednika vlade. U zamjenu, obećala je prenošenje žandarmerije na teritoriji banovine u nadležnost bana, te još neke ustupke. Ove su odluke objavljene u Narodnim novinama koje nose datume 7. i 8. travnja 1941., tj. nakon početka Travanjskog rata.
Banovina Hrvatska prestaje faktički postojati proglašenjem NDH 10. travnja 1941. godine. Ban Ivan Šubašić otišao je u emigraciju i u Londonu politički djelovao pozivajući se na svoju funkciju, kao i članovi vlade. Potpredsjednik vlade Juraj Krnjević nastojao je u političkim igrama unutar vlade sačuvati garancije da će Banovina nakon završetka rata i savezničke pobjede biti obnovljena.
