Arapsko proljeće

Protesti u arapskom svijetu ili arapsko proljeće je naziv koji se koristi za niz masovnih i u bližoj historiji nezabilježenih protestnih akcija koje su izbile u pretežno arapskim zemljama Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike u decembru 2010. i koje je trajale do oktobra/decembra 2012. godine. Započeli su u Tunisu oko 4 mjeseca nakon Obaminog predsedničkog memoranduma "Politička reforma na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi" ^[1] i potom su za samo mjesec dana doveli do pada autokratskog režima predsjednika Zine El Abidine Ben Alija, a odmah nakon toga poslužili i kao inspiracija sličnom pokretu u Egiptu, koji je u februaru 2011. doveo do odlaska dugogodišnjeg predsjednika Hosnija Mubaraka. U februaru 2011. protesti su Libiji prerasli u sveopšti ustanak protiv režima Moamera Gadafija, koji se završava Gadafijevom smrću i potpunom anarhijom u Libiji. Osim u te tri zemlje, veliki protesti, u kojima se traži silazak dotadašnjih vlastodržaca zabilježeni su u Bahreinu, Jemenu, Alžiru, Jordanu, Omanu, Džibutiju i Iraku, dok su manji incidenti zabilježeni u zemljama kao što su Saudijska Arabija, Kuvajt i Maroko. S obzirom da u bližoj istoriji Bliskog Istoka nije bilo slučajeva da vlastodršci odstupaju zbog uličnih protesta, kao i zbog velike uloge masovnih medija i Interneta u organizaciji i širenju protesta, mnogi prozapadni komentatori su skloni da ove događaje protumače kao revolucionarni val, ne postavljajući pri tome pitanje stranih uplitanja ili lažnih internet izvještavanja kao ono američkog državljanina u Velikoj Britaniji koji se na blogu predstavljao kao ugnjetavane sirijske lezbejke koristeći pri tome slike hrvatske državljanke ^[2]. Finalni rezultat ovih protesta-revolucija postaje dugoročna politička nestabilnost koju su dodatno pojačali izbori u onim državama gdje su se održali.

Po završetku Drugog svetskog rata teritoriji na području Severne Afrike i Bliskog Istoka dobivaju od svojih dotadašnjih evropskih kolonijalnih gospodara jedna za drugom samostalnost. Arapske države stoga idu ili prema petromonarhijama (Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar), ili prema socijalističkim republikama koje revoluciju tumače u smislu arapskog socijalizma (Alžir, Libija, Egipat, Sirija). Ta dva pravca će de facto rezultirati vladavinama absolutnih monarhija, vojno-partijskih diktatura i/ili prozapadnih doživotnih predsednika.

Tijekom sljedećih šsezdeset/sedamdeset godina, dok se vladari tih država bogate korupcijom upravljajući čvrstom rukom, njihovo stanovništvo doživljava demografsku eksploziju tako da se povećava za 300%, što državne ekonomije nisu u stanju trpiti, to jest otvarati dovoljno novih radnih mesta za nove i nove ljude koji dolaze na tržište rada i osnivaju vlastite obitelji.

Do prve krize tih režima dolazi u zimi 2007/08. nakon povećanja svetskih cena hrane, što nakratko izvodi siromašne slojeve stanovništva na ulice. Početak recesije koja ujedno snizuje cijene hrane označava ujedno i kraj prve krize arapskih režima. Većina tamošnjih vlastodržaca to tako poklonjeno vreme nije uspela korisno iskoristiti, pa kada dolazi do novih povećanja cena hrane krajem 2010. situacija se ponovila. Unutrašnja iskra koja će zapaliti narodni bijes se pali u Tunisu čija vlada nakon snizavanja cena tijekom recesije ukida subvencije za hranu, što dovodi do povećanja cena.

Prva od arapskih revolucija tijekom arapskog proljeća je ona Tuniška. Temelje ove revolucije koja spada u prvu osnovnu revolucionarnu podvrstu je populacijska eksplozija tipična za muslimanske države spojena s također tipičnim absolutističkim režimom. Između 1956. i 2010. godine broj stanovnika je porastao s 3.378.300 ^[3] na 10.589.025 u godini revolucije to jest 2010 s godišnjim rastom od 100.000 godišnje na prelazu iz 20 u 21 vek. Nemogućnost relativno bogate države da otvara nova radna mjesta onom brzinom kojom je rastao broj stanovništva je stvorilo veliki broj nezaposlenih ili osoba koje rade neformalne poslove tako da među mlađim generacijama formalna nezaposlenost iznosi 70 % ^[4] . Za osiromašeno stanovništva takva situacija postaje neodrživa 2010 nakon naglog porasta cijena hrane ^[5] što postaje iskra u buru baruta koja dovodi do eksplozije to jest Tuniške revolucije koja obara režim Zine El Abidine Ben Alija. Nakon bjega doživotnog predsednika u Saudijsku Arabiju novi predsednik postaje Alijev lojalist dotadašnji predsednik parlamenta (od 1997) Fuad Mebaza,a na poziciji premijera ostaje Mohamed Ganuši što će rezultirati novim masovnim demonstracijama pošto se ništa osim osobe na čelu državne piramide nije promenilo. Pod pritiskom novih demonstracija Ganuši je podnio ostavku 27.2.2011. godine, a novi premijer je postao Beji Caid el Sebsi. Mesecima nakon revolucije nova prelazna vlada će imati problema u normalizaciji, dok veće demonstracije de facto završavaju 6.5.2011. nakon što je demonstrante rastjerala policija ^[6]. Kako bi se državi pomoglo po pitanju velike nezaposlenosti mladih i ekonomskih razlika između obalnog turističkog dijela i zaostale unutrašnjosti međunarodne institucije su posudile prelaznoj vladi 1.4 milijardi dolara u drugoj polovici maja 2011. ^[7] Trenutačno Tunis očekuje oktobarske izbore za ustavnotvornu skupštinu koja će donesti novi ustav tako da tek kada on bude donešen država će imati svoje historijske prve "slobodne" izbore na kojima po mišljenju Roberta Fiska, Mark LeVinea i drugih neće biti dopuštena pobjeda desničarke islamske stranke kao što to nije bilo dopuštenu u Alžiru 1991. godine^[8][9]. Također u sklopu podrške ovoj bez obzira na propagandne poruke revoluciji zbog siromaštva zapadne države su obećale za početak financijsku pomoć od oko 3 milijarde dolara novom tuniskom režimu ^[10] . Dok se o utjecaju interneta na ovu neočekivanu revoluciju vode polemike između zagovornika i protivnika koji uspešno dokazuju da samo 20 % Tunižana ima pristup na primer facebooku ^[11] (u kući, na poslu ili u internet kafiću) utjecaj na događaje u Evropi i gotovo raspad šengenske zone je neupitan pošto su unutrašnju tunišku anarhiju iskoristile gomile takozvanih izbjeglica da uđu u Italiju što je dovelo do jačanja kontrole na unutrašnjim granicama Evropske Unije i internacionalnih svađa (pre svega Italija-Francuska). Konačni rezultat ove revolucije postaje de facto stvaranje islamske safalističke iz evropske perspektive fundamentalističke republike ^[12]. Nakon izbora u Tunisu je došlo do političke borbe predsednika i premijera koji zastupaju drugačije političke opcije,a obojici se na kraju protive narodne mase koje periodično demonstriraju protiv nove vlasti.

Predrevolucionarna situacija u Egiptu je bila identična onoj u Tunisu to jest dramatičan porast stanovništva s 19 miliona 1947. godine ^[13] na 80 miliona 2011 godine je rezultiralo velikom nezaposlenošću i pobunom nakon porasta cijena hrane ^[5] . Nakon vijesti o uspješnom završetku tuniške bune 14.1.2011. godine ubrzao se proces organiziranje egipatske bune koji rezultira pozivom na masivne demonstracije koje će se održati 25.1.2011. U pokušaja onemogućavanja organiziranja demonstranata koji su od dogovorenog dana masivno na ulicama egipatska vlada donosi odluku prvo o blokadi interneta, a potom i mobitela. Hosni Mubarak de facto doživotni predsednik Egipta je potpuno izgubio kontrolu nad događajima već 29.1. to jest već nakon četri dana kada su vojska i policija odbile ući u direktnu knofrotaciju s demonstrantima (iako su i dalje hapsili) što je njima dalo dodatnu snagu. Njegova posljednja politička karta tada postaje organiziranje protudemonstracija u korist vlade što se dovesti i do sukoba 2.2.2011. u kojima će njegovi demonstranti biti poraženi. Kako su vladine reformatorske, mirovne ponude bile odbijene Hosni Mubarak je podnio ostavku 11.2.2011. u korist svog šefa tajne službe Omara Sulejmana i CIA čovjeka u Egiptu ^[14] koji zbog situacije odbija preuzeti dužnost tako da je ona preuzeta od vojske pod imenom vrhovnog vojnog savjeta koji će organizirati potpuno očekivano uspješni referendum o ustavnim promenama 19.3.2011., a u političkom smislu Egipat sada očekuje neke buduće obećane "slobodne izbore" dok se istovremeno raspada po vjerskoj osnovi to jest u povremenim uličnim napadima muslimanske većine na hrišćansku manjinu. Ova uspješna pobuna koja se kao tuniška organizira preko interneta i putem sms, nije bila više takvo iznenađenje tako da se navodno i organizirala uz pomoć udruga financiranih od strane SADa to jest National Endowment for Democracy i CCO što će biti žestoko negirano od samih Egipćana ^[15]. Dok državom barem nominalno predsjedava nubijac Mohamed Hussein Tantawi, njeni zapadni prijatelji, hrišćansko stanovništvo i sekularno muslimansko stanovništvo strahuju od pobjede muslimanskog bratstva na budućim izborima i potencijalnim promenama koje će to donesti ako se dopusti pobjeda najpopularnije egipatske stranke ^[16]. U takvoj situaciji vladavina vojnog saveta to jest vojna diktatura koju Hillary Clinton ministrica vanjskih poslova SADa naziva "institucijom stabilnosti i kontinuiteta" ^[17] će vladati duže od godine dana do završetka od vojske zamišljenih i organiziranih izbora na kojima većinu kao i u Tunisu osvajaju iz evropske perspektive islamske fundamentalističke stranke. U ovom konkretno slučaju pobednici su članovi muslimanskog bratstva podržanog od strane Katara dok su poraženi safalisti podržani od Saudijske Arabije.

Glavni članak: Rat u Libiji

Za razliku od arapskog proljeća u Tunisu i Egiptu osnovni temelj "revolucija" u Libiji i Siriji se temelji na borbi za vlast između klanova što se u Libiji koja je zbog naftnih izvora daleko najbogatija sjevernoafrička država s najbogatijim stanovništvom temeljilo na pobuni istočnolibijski klanova koji su državom vladali do 1969. godine protiv onih okupljenih oko Moamera Gadafija koji vladaju od tada. Upletenost prozapadnih režima u ovu revoluciju niti u pripremama, a niti kasnije kada direktno ulaze u rat kako bi obranili poražene pobunjenike koji će na kraju pobjediti nikada nije bila upitna i kako je to rekao bivši američki ministar energije:"Razlozi za zapadnu intervenciju su jednostavni i opravdani, a zovu se energija pošto je Libija jedan od 10 najvećih svetskih proizvođača nafte i plina ^[18] . Neupitan poraz vladinih snaga pod zapadnim vojnim napadima snage lojalne vladi samo uspjevaju odužiti do trenutka Gadafijeve smrti. Nakon toga Libija pada u potpunu političku anarhiju s raznima paravojskama koje kontroliraju različite delove države i povremeno međusobno ratuju kako bi sačuvale ili proširile svoj utjecaj. Na izborima održanim u julu 2012. godine pobednika postaje NATO čovek Mahmoud Jibril koji je vladao i pre izbora, ali on kontrolira samo 20 % vrlo konfuznog parlamenta gdje 60 % mesta zauzimaju osobe koje nisu članovi niti jedne političke stranke pošto je tako bilo unapred određeno izbornim zakonom s ciljem onemogućavanja stvaranja jake vlade.

Glavni članak: Sirijski ustanak

Slično kao i Libija Sirija je više klanski podijeljena no politički moderno uređena država. Politička opcija na vlasti je usko povezana s Alavi klanovima to jest manjinskom nacionalnom i religioznom grupacijom koja čini oko manje od 10 % sveukupnog stanovništva. Nasuprot Egiptu i Tunisu, a u skladu s događajima u Libiji pobuna izbija svom snagom na sirijskoj periferiji dok je glavni grad ostao lojalan vladi iako su socijalni faktori vrlo slični onima u prve dvije revolucije činjenica da glavne vojne i političke pozicije drže Alavi članovi označava da će se vlada koja i nakon nekoliko mjeseci uspješno kontrolira stanje boriti do kraja pošto bi njen političko-vojni poraz označio opasnost krvave osvete i etničkog čišćenja nad tim klanom koji drži vlast već gotovo 50 godina. Slično kao u ranijim slučajevima negiranje strane upletenosti je veoma teško objasniti pošto niti sami tamošnji revolucionari nisu u stanju zadovoljavajući objasniti vlastite načine komunikacije s internacionalnim medijima to jest svijetom ^[19]. Odnosi stranih sila po pitanju ovog ustanka su u najboljem slučaju kontroverzni pošto Israel, SAD, UAE ^[20] i drugi službeno podržavaju sirijsku vladu (ali traže reforme) ^[21] u strahu od mogućih događaja nakon uspešne revolucije dok istovremeno organizaciju sastanke s predstavnicima opozicije kao što je sastanak izraelske delegacije s njima koji je otkazan nakon što je izašao u medijima ^[22]. Pokušaji pre svega SADa, Velike Britanije i Francuske da dobiju po libijskom scenariju mandat za zaštitu naroda od "omražene vlade" će više puta bili blokiran u veću bezbednosti od strane Kine i Rusije.

Iako jedna od najnerazvijenijih država na svetu ili baš zbog toga Jemen pati od jedne od najvećih populacijskih eksplozija tako da mu se stanovništvo udvostručilo u 35 godina što ga je pretvorilo po stanovništvu u drugu najveću državu na arabijskom poluotoku. Bez obzira na tako veliki broj stanovnika država koja nastaje tek u devedesetim godinama dvadesetog veka tijekom građanskog rata je ostala žestoko klanovski plemenski podijeljena na različite frakcije kojima se dodala ekonomska kriza s povećanjem cijena hrane tako da trenutačno trećina stanovnika kronično gladuje. Takva nasljeđena situacija rezultira s korjenima pobune iz 2007. godine zbog "diskriminacije" stanovnika južnog djela države što prerasta u prave demonstracije 2009. godine ^[23], ali do prave eksplozije dolazi tek poslije sličnih događaja u Tunisu kada se buni najmoćnije jemensko pleme imena Hashidska konfederacija. Šeik Abdullah vladar te konfederacije koja se obogatila tijekom vladavine predsednika Saleha je umro 2007, a njegova djeca su nasljedila njegove pozicije tako da su osim vladara Hashida oni držali ili drže pozicije zamjenika predsednika parlamenta, vojnog oficira i vlasnika telekomunikacijskog carstva. Nakon očeve smrti oni su odlučili da im "samo" novac nije dovoljan pošto žele i političku vlast, ali je SAD odbio njihov zahtjev za državnim udarom ^[24] pa do revolucije ili pokušaja državnog udara u Jemenu dolazi nakon uspjeha tuniške revolucije kada telekomunikacijsko carstvo pod kontrolom Hashidske konfederacije šalje svojim korisnicima poziv za izlazak na demonstracije ^[24]. Prvi zahtjevi tako pozvanih demonstranata koja počinje u glavnom gradu Sani su bili kao uvek tijekom arapskog proljeća rješavanje problema nezaposlenosti, korupcije i drugih ekonomskih problema (cijena),a potom su "eskalirali" u zahtjev za smjenom predsjednika Ali Abdullah Saleh. Ova revolucija gotovo uspjeva doći do svog cilja krajem aprila kada Saleh prihvata zahtjev za smjenom, ali pod uvjetom općeg imuniteta od kaznenog gonjenja što će biti odbijeno tako da se presvjedi nastavljaju. Navodni ozbiljni pregovori će se vršiti ponovno tijekom maja i oni će ponovno biti prekinuti pred samim krajem pošto će predsednik odbiti potpisati abdikaciju uz obećani potpuni imunitet.

Osnovni problem pobune u Jemenu je postao strah susjeda i SADa po pitanju budućih događaja pošto predsjednik ima podršku većine sjevera, dok revolucionari na jugu zahtjevaju otcjepljenje, pleme Huti se bira za nezavisnot na sjeveru, a plemenski podjeljena država je ujedno jedno od središta Al Qaide tako da zapadne i zaljevske države podržavaju opstanak režima Ali Abdullah Saleha ili njegov nastavak postojanja samo s novim predsednikom (ili koalicionom vladom) dok su se sve jemenske političkovojne karte nalaze u rukama generala Monshina koji je otkazao poslušnost predsedniku ^[24] (ali se nije pobunio), a istovremeno se protivi i Hashidskoj konfederaciji koja je frustrirana dosadašnjim neuspjehom dignula oružanu pobunu 23.5.2011. ^[25]. Potpuni političke nered u Jemenu će se na kraju rešiti abdikacijom predsednika i "slobodnim izborima" 2012. godine na kojima će jedini kandidat biti njegov podpredsednik koji tokom te godine u realnosti kontrolira samo glavni grad ^[26].

Izbijanje pobune, revolucije u Bahreinu je bilo potpuno neočekivano za vanjske promatrače ili kako je to u svojoj tablice rekao časopis The Economist samo nekoliko dana ranije Bahrein je četvrta najstabilnija arapska država ^[27]. Do pobune u ovoj većinski šiitskoj država na desetu godišnjicu ustavnog pogaženog obećanja tamošnjeg sunitskog monarha 14.2.2011. godine ^[28] . Za razliku od stranih promatrača s pripremom bune je bila informirana tamošnja vlada tako da je u pokušaju smirivanja situacije tri dana prije njenog početka poklonila svakoj bahreinskoj obitelji 2.600 američkih dolara, ali to nije bilo dovoljno. Osnovni zahtjev demonstranata je ukidanje određene vrste aparthejda u kojemu manjinski suniti imaju svu vlast, dok su većinski šiiti diskriminirani. Vrhunac proturežinskih demonstracija se dogodio 22.2.2011. kada je 12 % sveukupnog stanovništva Bahreina izašlo na ulice protestirati ^[29] što ubrzo dovodi do djelomičnog popuštanja režima vraćanjem na slobodu nekoliko stotina političkih zatvorenika ^[30] i smjenom ministara, ali i odbijanje promene ustava kojima bi se uvela ravnopravnost među tamošnje stanovništvo. Kraljeva nemogućnost da zaustavi nenaoružene mirovne prosvjeda, čak i upotrebom vatrenog oružja rezultirala je odlukom da se pozovu susjedne države na vojnu intervenciju protiv demonstranata. Na taj poziv su 15.3.2011. godine odgovorili Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati slanjem svoje vojske ^[31] dok je bahreinski kralj istovremeno proglasio izvanredno stanje ^[32]. Po dolasku strane vojske počelo je masovno hapšenje demonstranata i osoblja bolnice pošto je ono krivo za obavljanje svog posla to jest lječenje osoba ozljeđenih u demonstracijama. Tijekom sljedeća dva meseca nekoliko demonstranata će biti osuđeno na smrt, nepoznata broj uhapšen, nekoliko desetaka šiitskih džamija će biti uništeno ^[33], a nepoznati broj radnika šiitske religije će biti otpušteno s posla. Krvavi događaji u ovom malenom, naftom bogatom emiratu su pre svega potpuno zataškani u zapadnim i zaljevskim medijima, a zapadne države odbijaju kritizirati tamošnji represivni režim za razliku od otvorenih kritika (i akcija) prema sličnim nezaljevskim režimima ^[34].

Bez obzira na represiju saudijske vojske protiv nenaoružanih stanovnika Bahreina situacija u ovom šeikatu ostaje izvan kontrole njegovog vladara pa je stoga Saudijska Arabija predložila u maju 2012. da anektira Bahrein ^[35] ??

• Ali Saleh, predsednik Jemena od 1978. godine
• Zine Ben Ali, predsednik Tunisa od novembra 1987, pobjegao u Saudijsku Arabiju 14. 1. 2011.
• Hosni Mubarak, predsjednik Egipta od 1981. do 11. 2. 2011.
• Moamer Gadafi, vladar Libije od septembra 1969. do 20. 10. 2011.

Neposredna posljedica velikog vala arapskih revolucija je bila geopolitička destabilizacija cijelog mediteranskog bazena. Val je promijenio mrežu političkih odnosa i neke ravnoteže moći.

Konačni ishod revolucija bio je različit ovisno o slučajevima. U nekim, pobuna je se završila očuvanjem statusa quo starih vlasti, koje su ipak odobrile različite razine ustavne reforme (Maroko, Jordan, Bahrein, Oman), a u nekim slučajevima su uvele i proces dugoročne reformske obnove (Saudijska Arabija, v. Saudi Vision 2030 kralja Muhameda bin Salmana). U nekim zemljama pobunjenički pokret nije uspio potkopati moć ili išta promijeniti u društvenom tkivu (Alžir, Ujedinjeni Emirati, Katar, Džibuti, Kuvajt).

U nekim slučajevima revolucija je dovela do svrgavanja vlasti. U Tunisu je to rezultiralo napornim procesom političkog restrukturiranja zemlje. U Egiptu je revolucija krenula u smjeru vojne diktature, koja je preuzela zadatak zaustaviti kaos i ugušiti svaki buntovnički glas. U Libiji je pad vlade doveo do građanskog rata i do općeg bezvlađa koji su trajali godinama.

U nekim slučajevima (Sirija, Jemen), vlasti nisu pale, pobuna je se pretvorila u građanski rat, uglavnom između pokreta pobune i stare vlasti, što je dovelo do dugih ratova (Sirijski građanski rat, Jemenski građanski rat) koji do danas nisu imali pobjednika niti rješenja.

Istodobno, je postupno odstupila američka vojna misija u Afganistanu. Nakon sporazuma iz Dohe (2020), američka vojska je se povukla iz zemlje, čime je okončan rat u Afganistanu (august 2021). U proljeće 2021. Talibani su ponovno osvojili zemlju, a u jesen su proglasili predsjedničku republiku osnovanoj na islamskoj teokraciji i koja se temelji na islamskom svećenstvu, talibanskom pokretu i oružanoj kontroli vlasti.

Godine 2008. Sjedinjene Države i Irak su potpisali sporazum o statusu oružanih snaga kojim je utvrđeno povlačenje svih američkih trupa do kraja 2011, iako su još ustrajali lokalni ustanci protiv nedavne iračke vlade. Paralelno, sukob između Turske i Kurda iskočio je iz tračnica, prelivši se preko granica sa turskim upadom u sjeverni Irak (februar 2008). Niz uvjetnih čimbenika ubrzo je doveo do detonacije novog građanskog rata u Iraku (2013-2017) koji je zemlju ponovno bacio u stanje potpunog kaosa i nasilja. Rat je završio u prosincu 2017. porazom Islamske države i pobjedom vladinih snaga i Kurda uz pomoć međunarodne koalicije.

U Izraelu i Palestini revolucionarni vjetar je se ulio u dugotrajni sukob koji traje desetljećima, a koji će se iznova rasplamsati u 2023. godini.

• Velika recesija
• Occupy Wall Street
• Protesti u Wisconsinu 2011
• Podemos
• Movimiento 15-M
• Popolo Viola
• Pokret pet zvijezda
• ΣΥ.ΡΙΖ.Α.
• Protesti u Hrvatskoj 2011
• Prosvjedi na Gezi Parku
• Aliaa Magda Elmahdy

• Middle East at Aljazeera English
• Middle East protests at BBC News
• Arab and Middle East protests live blog at The Guardian
• Middle East Protests at The Lede blog at The New York Times
• Middle East protests live Arhivirano 2019-08-22 na Wayback Machine-u at Reuters
• Arab Revolution Video Blog Arhivirano 2011-03-12 na Wayback Machine-u
• Middle East in Revolt Arhivirano 2011-02-07 na Wayback Machine-u, collected news and commentary at Time magazine
• The Shoe Thrower's index, An index of unrest in the Arab world, The Economist, February 9, 2011
• Interview with Tariq Ramadan: "We Need to Get a Better Sense of the Trends within Islamism" Arhivirano 2011-02-26 na Wayback Machine-u Qantara.de