Alfred Krupa
Akademski realizam, plenerizam
Žig Hrvatskog filatelističkog društva Karlovac, povodom devedesetogodišnjice rođenja Alfreda Krupe, 2005.
Biografske informacije
Rođenje	Mikołów , 22. srpanj 1915
Smrt	Karlovac, 16. listopad 1989
Opus
Polje	slikarstvo, grafika, inovacija
Praksa	akvarel
Znamenita djela
Ciklus „Ratni crteži“, 1943.-1945. Ciklus „Slike iz podmorja“, 1951. Pjeskari, akvarel na staklu, 1954. Motocross na Dubovcu, tempera, 1966. Strašila, tuš, 1978. Čamac na Kupi, akvarel, 1983. Dobra kod Jarčeg Polja, akvarel, 1984.
Influencija
Na Đorđe Petrović, Alfred Freddy Krupa

Alfred Krupa stariji (Alfred Joseph Kruppa, Mikołów, 22. VII. 1915. — Karlovac, 16. X. 1989.) bio je hrvatski slikar, ilustrator, grafičar, likovni pedagog, izumitelj, te sportski i kulturni djelatnik.[1]

Odrastao je na skrbi svoje bake Therese Podkowe, obzirom da su mu otac Jan, koji je bio slikar, i majka Anastasia umrli 1919. i 1921., dok je Alfred još bio malo dijete.

Još kao osnovnoškolac, pokazivao je talent za crtanje. Spletom okolnosti portretira tadašnjeg predsjednika Poljske, glasovitog maršala Jozefa Pilsudskog i njegova škola za to dobiva darove.

Polazi gimnaziju u Katowicama, na kojoj je u jednoj godini položio dva razreda. Pomaže baki uzdržavajući se djelomično sam, crtajući portrete i zajedno s braćom radeći najteže fizičke poslove.

1932. upisuje Likovnu akademiju u Krakovu, na kojoj je diplomirao 1937. godine, u klasi Józefa Mehoffera, jednog od vođa pokreta „Mlada Poljska“ i jednog od najcjenjenijih poljskih umjetnika toga vremena, koji je surađivao sa slavnim slikarom Stanislavom Wyspiańskim.

Bavi se i boksom te streljaštvom, te postaje amaterski boksački prvak Poljske u perolakoj kategoriji.

1938. odlazi na odsluženja vojnog roka. Slobodno vrijeme koristi za crtanje portreta.

Tijekom napada na Poljsku početkom rujna 1939., sudjelovao je u otporu Njemačkoj agresiji, na najizloženijoj točci bojišnice. Gotovo cijela njegova jedinica od 13 000 ljudi je poginula, a Krupa je bio jedan od svega sedamdesetak preživjelih. Tjedan dana luta bojištem (povlačenje Poljske vojske u rasulu) u teškom psihofizičkom stanju, što je rezultiralo djelomičnom amnezijom.

Iz zarobljeničkog logora mobiliziran je u njemačku vojsku s kojom koncem 1942. u sklopu njemačkih jedinica dolazi na teritorij tzv. Nezavisne Države Hrvatske, okupirane od Nijemaca i Talijana. Tu, između Kulen Vakufa i Donjeg Lapca 7. kolovoza 1943. prelazi partizanima.

U međuvremenu njegova polusestra Hildegard Marie (Ossek), 1944. biva ubijena u Auschwitzu^[1], brat Gerhard i Engelbert nestaju u Sovjetskom Savezu (Engelbert se 1948. vraća iz četverogodišnjeg zarobljeništva), a baka 1945. umire od tuge, ne znajući ništa o njima. Mještani provaljuju u njezinu kuću i raznose stvari iz njezina i Alfredova doma.

U partizanima povjereno mu je zapovjedništvo nad artiljerijskom jedinicom u sklopu 6. ličke proleterske divizije, te djeluje kao vojni crtač.

U početku radi olovkom na priručnim ostacima papira, a kasnije od Agitpropa ZAVNOH-a dobiva tuš, boje, papir i čahuru talijanske bombe, koju koristi kao čašu za vodu tijekom slikanja akvarelom.

Sudjeluje na glasovitoj izložbi partizana-slikara u sklopu Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a početkom svibnja 1944. u Topuskom (s Marijanom Detonijem, Vanjom Radaušem, Vjekoslavom Rukljačem, Zlatkom Pricom, Franjom Mrazom, Edom Murtićem i ostalima) i to kao jedini od trinaestorice zastupljenih slikara koji je na izložbu doista došao s prve linije bojišnice tj. fronta.

Nakon rata, nalazi se s Edom Murtićem, Nikolom Raiserom, Daliborom Parećem i dr. među polaznicima viših godina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, koja mu je priznala tj. nostrificirala u Poljskoj stečeno zvanje akademskog slikara.

Odmah po oslobođenju Zagreba, prvi je likovni umjetnik koji je u glavnom gradu Hrvatske održao samostalnu izložbu slika, u Salonu Ulrich. Ta je izložba ujedno bila i njegova prva samostalna izložba.

1945. djeluje kao likovni pedagog na Krku, u vrbničkoj Gimnaziji.

1946. dokazi u Karlovac, u kojem iste godine priređuje samostalnu izložbu, i u kojem će provesti ostatak života, obilježivši svekoliki likovni, kulturni i sportski život toga grada.

U Karlovcu dva i pol desetljeća intenzivno djeluje kao predani likovni pedagog: predaje na karlovačkoj Učiteljskoj školi, u Gimnaziji i u Osnovnoj školi, te istovremeno, desetak godina iza rata, djeluje i kao boksački trener, odgojivši tri boksačka prvaka Hrvatske.

Čitavo to vrijeme kontinuirano slika i izlaže, no slikarstvu će se potpuno posvetiti tek 1971. nakon odlaska u mirovinu.

Nakon rata intenzivno se bavi i inovatorstvom, te izmišlja:

• brod sa staklenim dnom (1957.)
• kofer s kotačićima (1954.)
• skije za hodanje po vodi
• sustav za zaštitu brodova od potonuća
• boksačku rukavicu punjenu zrakom

Jedan je od idejnih začetnika i pokretača glasovitog Biennala akvarela u Karlovcu, najznačajnije takve manifestacije u tadašnjoj Jugoslaviji, koja se održala sve do danas, kao i niza drugih umjetničkih inicijativa svojega vremena.

Za života je priredio tridesetak samostalnih izložbi, i postao sinonimom, kako za karlovačko, tako i za slikarstvo akvarela.

Slikarski opus Alfreda Krupe je golem, ali još uvijek posve nedovoljno istražen.

Najpoznatiji je po akvarelima lirskog ugođaja kojima prikazuje Karlovac i njegovu okolicu, osobito rijeke, njih čatiri, po kojima je Karlovac osobito glasovit. Slikao je međutim i dalmatinske i primorske motive, a s njegovih putovanja po Makedoniji i Bosni, ostali su brojni crteži.

Na obzorju modernog akademskog realizma, zapravo građanskog slikarstva svojega vremena, kojeg je, uz Slavka Tomerlina, Viktora Šipeka, Ljudevita Šestića i Gabrijela Jurkića zacijelo najvažniji hrvatski predstavnik, Krupa slika brojna djela, koja se danas nalaze u velikom broju privatnih i javnih zbirki, a koja tek čekaju pravu stručnu valorizaciju.

Pretežito je riječ o radovima u vodenim tehnikama: akvarelu, tušu, sepiji, bajcu, tušu u boji i „suhom“ akvarelu koje su najbolje odgovarale Krupinu temperamentu, motivima koje je slikao, ali i materijalnim mogućnostima koje su u Hrvatskoj za talente koji nisu imali klijentelističkih sklonosti, uvijek bile reducirane.

Značajan broj radova je ostvario i u olovci, ugljenu, masnom kreonu, kredi i flomasteru, kao i u temperi i ulju.

Tematika Krupinih crteža i slika je tipično građanska: pejzaži, portreti, vedute, seoski motivi, aktovi , animalistika.

Crteže mu karakteriziraju jasnoća, logika i vjernost motivu.

Slike, osobito riječni pejzaži po kojima je, kao i po parkovnim vedutama suvremenog Karlovca široj javnosti najbolje poznat, prožete su lirskim akordima, koji su, negdje od sedamdesetih nadalje - pretežito sjetnog ugođaja.

Spletom okolnosti, Krupa u Hrvatskoj počinje kao ratni crtač – dokumentarist. Iz tog je razdoblja sačuvano nekoliko desetaka radova, od kojih glavninu, četrdesetak, čuva Hrvatski povijesni muzej. Riječ je uglavnom o crtežima olovkom i tušem u kojima Krupa kroničarski bilježi sve ono slikarski zanimljivo što mu se smjenjuje pred očima: od ratnih operacija i samih borbi svoje jedinice, preko isječaka iz svakodnevice vojničkog života i života ljudi koje je tijekom pokreta svoje jedinice susretao, portreta suboraca, seljaka, djece i zarobljenika, sve do pravih grozota rata: pobijenih ljudi, unakaženih lica i ruševina kuća: sve to bilježi dokumentaristički precizno i slikarski jasno. Pa ipak, čak ni u tom kovitlacu ratnih zbivanja ne previđa lirske trenutke pogleda na slikovite seoske kućice sjeverozapadne Bosne, povijesne ruševine cistercitske crkve u Topuskom, ili naprosto djece koja se dokono igraju na tračnicama željezničke pruge.

Središnji dio Krupina slikarskoga opusa vjerojatno je najznačajniji, ali i najslabije poznat. Prema sada raspoloživim podacima, neposredno iza rata nastavlja gotovo kroničarski bilježiti slike života koji se odvija pokraj njega, kako javnog („Rušenje bunkera na Črnomercu“, 1945.), tako i onog privatnog („Supruga pere krpicu“, početak 1950-tih), kao i ljepote seoskih motiva na koje bi u prolazu nabasao, ne ostavljajući ga ravnodušnim („Detalj iz posavskog dvorišta – Gušće“, 1953.)

Također bilježi slikovite, za njega - sjevernjaka, svakako egzotične ambijente krajeva Jugoslavije koje posjećuje, i koji su mu se kao strancu očito doimali čarobno (ciklus „Ohrid“, 1948.). Te će teme zadržati do kraja svojega života, dajući međutim sve više naglasak slikarskim, nad faktografskim elementima svojih radova.

Tijekom pedesetih, u radovima mu se naslućuju uplivi simbolizma, nadrealizma („Motiv iz Venecije“), i magičnog realizma („Motiv sa Hvara“ - privatna zbirka), koji se povremeno javljaju i kasnije, a tijekom šezdesetih i ekspresionizma koji se približava apstrakciji („Motocross na Dubovcu“), da bi gotovo istodobno s ovima, nastajala i djela klasičnog realizma, od portreta i aktova, do veduta, pejzaža i slika iz radničke svakodnevice, te novinskih ilustracija.

1962. izlaže na Grand Prix Monte Carla, te dobiva posebno priznanje grupe naprednih grafičara.

Ovakav širok i gotovo oprečan dijapazon pristupa slikarstvu, vjerojatno treba povezati s unutarnjim borbama, ali i onim vanjskim, između kojih se povremeno pojavljuje i treća dimenzija, ona transcendentalna.

Početkom pedesetih (u to doba pada i njegovo najintenzivnije inovatorsko djelovanje) čak slika i ciklus pejzaža pod morem, o čemu su onodobne novine naširoko pisale (premda ne do kraja s razumijevanjem jer su slične kreativne ideje na drugim geografskim širinama nailazile na bolji odjek), a jednako originalnu i smionu inovaciju predstavljaju i njegovi akvareli na staklu iz istog razdoblja.

U to vrijeme pokušava se izboriti za dostojan položaj likovnih umjetnika u svojem okružju (polemički članak: „O nekim problemima umjetnika“, Karlovački tjednik, 1953., broj 10), što se pokazalo hitcem u prazno: novinski napisi iz zadnjih godina Krupina života svjedoče da je čak i tada bio bez osnovne materijalne potpore društva u vidu osiguranog slikarskoga ateljea.

Iako će elemente svih ovih raznorodnih pristupa mediju slikarstva održati i kasnije (npr. „Strašila“, 1978.), tijekom sedamdesetih i osamdesetih uglavnom će se posvetiti lirskom bilježenju slikovitih vizura svoga grada i još slikovitije karlovačke okolice, o kojima je kritika najviše i pisala, i po kojima je širokoj javnosti i najbolje poznat. Riječ je o djelima koja su mu zasluženo donijela epitet „Chopina hrvatskog slikarstva“, prvenstveno radi njihova sjetnog ozračja, koje se, redukcijom kolorita i sumarnošću prikaza, bitno razlikuje od djela slične tematike nastalih tijekom pedesetih. Njegovi radovi tih godina su "blagi i primamljivi, koloristički sočni i živi, natopljeni emocijama i sugestivni" (Juraj Baldani).

Krupa je za života priredio preko 30 samostalnih izložbi, te je bio najaktivniji, a vjerojatno i najvažniji karlovački slikar svojega vremena, te zasigurno jedan od najvažnijih hrvatskih slikara realista i akvarelista dvadesetog stoljeća.

Posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu (1996., s unukom Alfredom F. Krupom 2008.), Karlovcu (1990., 1997., 2006.) i Splitu (Festival akvarela Hrvatske, 1997.), a djela su mu uvrštena i na nekoliko problematskih retrospektiva.

Godine 2005., povodom devedesetogodišnjice rođenja, Hrvatsko filatelističko društvo Karlovac posvetilo mu je prigodni poštanski žig i omotnicu.

Usprkos tome što je kako u Karlovcu, tako i na razini Hrvatske njegov rad, ponajprije onaj umjetnički, općenito poznat, interesima vrlo raznorodan opus Alfreda Krupe tek očekuje pravu stručnu i kulturološku valorizaciju.

• Vjekoslav Bratulić: Hrvatska lijeva inteligencija 1918-1945, sv. 2, Zagreb, 1970.
• Željko Sabol: Krupa, Alfred, Enciklopedija hrvatske umjetnosti, sv. 1, Zagreb, 1995., str. 488
• Juraj Baldani: Chopin hrvatskog slikarstva (katalog izložbe), Galerija Ulrich, Zagreb, 4. – 24. IV 1996.
• Željko Marcijuš: Krupine romantične bilješke, u: Festival akvarela Hrvatske (katalog izložbe), Split, 1997.
• Alfred F. Krupa: Hildegard Marie ili zatvorenica broj 9772: žrtva paljenica obitelji Krūppa (Krupa), rodoslovlje.hr, 3. 12. 2012.
• Višnja Flego: Krupa, Alfred, Hrvatski biografski leksikon, sv. 8, Zagreb, 2013.
• Alfred F. Krupa: U susret 100. godišnjici rođenja slikara Alfreda Krupe, likumzg, 31. 5. 2015.
• Alfred F. Krupa: Alfred Krupa - slikar, sportaš i izumitelj, kafotka.net, 2015.

• Video intervju s Alfredom Krupom st.
• Alfred Krupa na Alamy-u
• Djela Alfreda Krupe u posjedu Gradskog muzeja Karlovac^{[mrtav link]}
• Američki novinari s ironijom kažu kako su ljudi prije hodali po Mjesecu nego imali kofer s kotačima, no to nije baš točno; davno prije izmislio ga je karlovački slikar Krupa

Alfred Krupa (stariji) na Wikimedijinoj ostavi

1. ↑ https://www.unionesarda.it/articolo/3-minuti-con/2021/04/01/i-tre-geni-dimenticati-che-inventarono-il-trolley-186-1132725.html