Čardak

Za ostale upotrebe, v. Čardak (razvrstavanje).

Čardak je kuća podignuta na četiri ili na više visokih drvenih stupova. Čardak je u prizemlju mogao biti i podzidan, a u gornjem spratu sagrađen od drvene građe. U funkciji čardaka-straže mogla je poslužiti i kakva stara kula ili ruševina crkve, što je bio čest slučaj.

Reč „čardak“ je turskog porekla. Osnovnu namenu čardaka najbolje iskazuje reč „straža“ ili „stražbenica“. Čardake su prvo počeli graditi Turci na svojoj strani granice, a potom su ih počeli podizati i krajiški granični stražari, čardaklije. Ta mala granična utvrđenja su trebala da zaštite granične straže koje su bdele nad sigurnošću graničnog područja i pratile kretanje neprijatelja. Čardak i njegovi stražari nisu se mogli suprotstaviti imalo ozbiljnijem neprijateljskom napadu. Njegova je strateška vrednost proizlazila iz niza takvih kontrolnih stražarskih položaja i njihove međusobne fizičke veze. Čardaci na granici su bili udaljeni jedan od drugoga toliko da im je bilo moguće međusobno komunicirati bilo svetlosnim bilo zvučnim signalima (paljenje vituljača noću, pucanjem iz mužara, zvonjavom zvona) bilo osobnim prenosom vesti konjima. Tako su objavljivali i dojavljivali svaki neprijateljski pokret na graničnom području. Vremenski je to bila razdaljina od oko pola sata hoda. Takve su se vesti mogle vrlo brzo prenesti s graničnoga područja u unutrašnjost zemlje, a bile su bitne za pravovremenu organizaciju odbrane i spašavanje naroda u otvorenim, nezaštićenim selima i zaseocima.

Čardaci su se gradili duž branjene granične crte, na posebno istaknutim položajima, uz prelaze preko reka, uz palanke i kaštele, puteve i najčešće pravce kretanja turskih uhoda i martologa. U čardacima je stražarilo od 6 do 12 vojnika, a samo na posebno važnim položajima i u većim čardacima bilo ih je više. Smenjivali su se u vršenju svoje stražarske službe sedmično ili mesečno, a svu brigu za takve straže i stražare preuzeli su područni kapetani. Na unskom pograničnom prostoru čardaci se grade već krajem 15. i u prvoj polovini 16. veka pod nadzorom vlasnika tamošnjih poseda, posebno zrinskih i blagajskih knezova.

U 17. veku grade se veći i sve češće zidani čardaci. Nakon rata i utvrđivanja nove granice s Turskom po načelima mirovnog sporazuma iz 1699. sklopljenog u Sremskim Karlovcima grade se nizovi novih čardaka na novoj graničnoj crti. Naročito su bili gusto poslagani uzduž tzv. „suhe međe“, od Petrove gore do Novoga na Uni. Tada su čardaci deo tipski određene i definisane krajiške fortifikacijske arhitekture i grade se po planovima krajiških vojnih inženjera.

• Milan Kruhek: Krajiške utvrde hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća, Institut za suvremenu povijest - Biblioteka hrvatska povjesnica. Zagreb, 1995.