Sveti gral

Prema vjerovanju, gral se poistovjećuje s kaležom iz kojeg je Isus pio na Posljednjoj večeri i u kojeg je Josip iz Arimateje sakupio Kristovu krv.^[1] Taj je kalež sveti Petar odnio u Rim gdje su ga tijekom dva stoljeća pape koristili kao svoj kalež.^[2] U 3. stoljeću sveti Laurencije je za vrijeme kršćanskog progona prenio kalež u Španjolsku, na imanje svojih roditelja u Huesci. Kada su muslimanski Mauri 711. godine upali u Španjolsku i godinu dana poslije osvojili i Huescu, kršćani su sveti pehar prvo sakrili u jednu pećinu u brdima, da bi nakon brojnih premještanja sveta relikvija pronašla utočište u samostanu San Juan de la Pena.^[3]

Godine 1399. na zahtjev protupape Benedikta XIII., relikvija je premještena u kapelu palače u Zaragozi, a potom je smještena u Barcelonu. Kasnije je kalež prebačen u Valenciju, gdje je više od petsto godina bio štovan pod imenom Santo Caliz. U ljeto 2006. papa Benedikt XVI. došao je u Valenciju povodom Svjetskog susreta obitelji i zatražio da mu se pokaže sveti kalež te je u obraćanju građanima Valencije potvrdio status relikvije.^[4]

Njemački stručnjak za srednji vijek profesor Hans-Wilhelm Schäfer iščitao je na kaležu riječi upisane kufijskim slovima kakva su korištena i u kršćanskoj Španjolskoj u 8. i 9. stoljeću - Al-labsit as-sillis, što se dovodi u izravnu vezu s izrazom lapsit exillis. Arheolozi su uvjereni da je pehar nastao u 1. stoljeću pr. Kr. u Siriji, ali iako potječe iz tog vremena, nemoguće je, dakako, dokazati da je Isus pio iz njega na Posljednjoj večeri.^[5]

Mit o svetom gralu pojavio se u doba Križarskih ratova. Najstarije sačuvano književno djelo o gralu je Percival Francuza Chrétiena de Troyesa, napisano 1180. godine, koji je kao izvor za svoju priču naveo knjigu koju je pronašao u knjižnici svog mecene Filipa Flandrijskog. Postojanje tog izvornika potvrdio je i Wolfram von Eschenbach kada je oko 1200. napisao Parzival, svoju verziju legende o gralu.^[6]

Prema priči, mladi vitez i pustolov Percival naišao je u šumovitim brdima Pireneja staroga plemića koji je lovio ribu. Plemić ga je ugostio u svom dvorcu, gdje je Percival nazočio prolasku svečane procesije koja je nosila gral. Chrétien ga je opisao kao posudu od zlata s dragim kamenjem, a Wolfram ga naziva kamen, u značenju posude od kamena. Poslije mnogo godina lutanja, Percival je doznao istinu o gralu. Kralj je u jednoj borbi smrtno ranjen od strane nevjernika, ali nije mogao umrijeti sve dok nekome ne prenese svoju tajnu. Tada je Percival shvatio da je pozvan služiti gralu.^[1]

Priča je odražavala najviše viteške ideale i postigla velik uspjeh na srednjovjekovnim dvorovima te potakla i druge autore da je opišu na svoj način. Poslije je legenda o gralu dovedena u vezu s legendom o kralju Arthuru i vitezovima okruglog stola.

• Hesemann, Michael, Legende, mitovi, laži, Razotkrivanje zabluda o povijesti Crkve, Verbum, Split, 2010. ISBN 978-953-235-226-9

 

Nedovršeni članak Sveti gral koji govori o književnosti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.