Kamen

Arhitektonski i građevinski kamen se od davnina koristi u kao materijal za izradu kuća, pomoćnih zgrada, mostova i puteva. U građevinarstvu razlikujemo

• lomljeni kamen,
• pločasti kamen čije su dvije strane približno paralelne,
• kamen u obliku kvadra, kojega klesar obrađuje u pravilne oblike i
• kamen za podove koji je sječen u tanje podne obloge.

Proučavanjem stijena bavi se petrologija, a pod pojmom stijene u općem slučaju podrazumijeva se prirodni mineralni agregat određenoga sastava, strukture i teksture koji predstavlja proizvod različitih geoloških procesa. Sve su stijene, dakle, sačinjene od određenih minerala, a minerali predstavljaju fizički i kemijski homogena tijela nastala u zemljinoj kori kao rezultat određenoga kemizma i fizičkih djelovanja. Najveći je broj minerala u čvrstome agregatnome stanju i odlikuje se kristalnome građom. Iako u prirodi postoji preko 2000 različitih minerala, s aspekta građevinarstva značajan je samo jedan manji broj. To su upravo oni minerali koji su najviše zastupljeni u stijenama od kojih se dobiva građevinski kamen. Jedna od najbitnijih karakteristika minerala, a i kamenih materijala u širem smislu, je tvrdoća.

U industriji se susreću sljedeće vrste kamena:

• tvrdi kamen kao dijabaz i porfir,
• kamen koji je mekan, npr. slojeviti kamen koji se lako kala,
• umjetni kamen koji proizvode vješti majstori trejsera, kamenoresci i klesari te predstavlja imitaciju prirodnoga kamena. Može ga se raspoznati tako što je topao pri dodiru ruke, dok je pravi kamen uvijek mnogo hladniji.

U tehnici se različite vrste tvrdog brusnog kamenja koriste za brušenje.

• Priručni slovnik naučni ČS Akademia vied, Praha 1966.
• Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, St. Stanojević, Zagreb, 1925. – 1929.

• Stijene
• Arhitektonski kamen

• Kamen Hrvatska tehnička enciklopedija, portal hrvatske tehničke baštine. LZMK