Fi

Na starogrčkom jeziku fi se nije izgovaralo poput hrvatskoga /f/, nego kao aspirirano [p^h].

Kod prijepisa s grčkoga pisma na latinicu riječi koje su sadržavale Φ zamjenjivale su ga slovima „p“ ili „ph“. Time se pokušavalo označiti zvuk kojega nema u latinskome jeziku ili pismu. Tek u prvim stoljećima poslije Krista nastala su prvi prijepisi koji su upotrebljavali latinično „f“, što indicira da je fi postao frikativom. U drugom stoljeću od „P(h)ilippusa“ je nastao „Filippus“.

Latinično F dolazi od grčkog slova Ϝ (digama), napušteno još u ranoj antici, koje se vjerojatno izvorno u grčkome izgovaralo [w] (slično kao u engleskom jeziku).