Vrag

Vrag ili Đavo(l)/Đavao (od grčkog: Διάβολος, preko staroslavenskog: Dїavolъ), ili Sotona (Satana; hebrejski: שָׂטָן, aramejski: שִׂטְנָא, latinski: Sátanas, s prvobitnim značenjem u hebr. jeziku "protivnik", "tužilac (pred sudom)" (Ps 109;6; usp. Za 3.12; Jb 1.6; Za 3.12)), u religiji predstavlja personifikaciju zla, neprijatelja ljudima i Bogu, palog anđela, demona ili manje božanstvo.^[1] Smatra se objektiviziranjem neprijateljske i destrukcijske sile.^[2]

Teško je precizirati određenu definiciju bilo kojeg stupnja složenosti koja će obuhvatiti sve tradicije, osim toga što je manifestacija zla. Ima smisla razmatrati vraga kroz objektiv svake od kultura i religija koje imaju vraga kao dio svojih mitova.^[3]

Povijest ovog koncepta je isprepletana s teologijom, mitologijom, psihijatrijom, umjetnošću i književnošću, pri čemu održava validnost i razvija se nezavisno unutar svake tradicije.^[4] To se povijesno događa u mnogim kontekstima i kulturama, i ima mnogo različitih imena: Šejtan, Lucifer, Belzebub, Mefisto; i atributa: on se portretira kao plav, crn ili crven; prikazuje se kao da ima rogove na glavi ili bez rogova itd.^[5][6] Ideja vraga je često bila ozbiljno shvaćena, iako ne uvijek, primjerice kada se figure vraga koriste u reklamiranju i na omotima slatkiša.^[3][7]

U svojoj knjizi "Vrag: Percepcija zla od antike do primitivnog kršćanstva" (engleski: The Devil: Perceptions of Evil from Antiquity to Primitive Christianity), Jeffrey Burton Russell diskutira razna značenja i poteškoće koje se susreću prilikom uporabe termina vrag. On ne pokušava definirati riječ u općem smislu, ali opisuje ograničenu upotrebu koju namjerava primijeniti za riječ u svojoj knjizi, ograničenu da bi se "minimizirala ova poteškoća" i "radi jasnoće". U svojoj knjizi Russell koristi riječ vrag kao "antropomorfizam zla koji se sreće kod raznih kultura", za razliku od riječi šejtan, koju je specifično rezerviran za figuru u abrahamskim religijama.^[1]

U uvodu u svoju knjigu Sotona: Biografija, Henry Ansgar Kelly diskutira različita razmatranja i značenja na koja je naišao u uporabi izraza kao što su vrag i sotona itd. Iako ne daje opću definiciju, on to opisuje u svojoj knjizi kao "kad god se dijabolos koristi kao pravo ime sotone", što napominje koristeći mali format velikih slova.^[8]

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Vrag ili đavo kakav se susreće i zatječe u slavenskim narodnim vjerovanjima i umotvorinama, izgrađen je nakon pokrštavanja Slavena, pod snažnim utjecajem Crkve. Uzroke ovoj pojavi treba tražiti u staroj slavenskoj politeističkoj vjeri. Na Vraga su prenesene funkcije i mitovi koji su se ranije vezivali za neke od slavenskih vrhovnih bogova, a isto se dogodilo i s germanskim Odinom i slavenskim Crnobogom.

Ličnost je jako složena. Niti jedan drugi demon nije imao tako raznoliku povijest; niti jedan drugi nije preopterećen tolikom nasljedstvom iz stare vjere. I dan-danas se naziva imenom nekadašnjeg slavenskog vrhovnog boga (v. Čajkanović): to je ime Daba, koje je hipokoristik od imena Dabog. Zajedničko slavensko ime za vraga (ruski: "čort", češki: "čert", poljski: "čart", lužičkosrpski: "cart") prvobitno je bila epikleza ne za Vraga, nego baš za Daboga, koji je bog čaranja (par excellence).

Po ovim svojim najvažnijim oznakama, vrag je zamjenik paganskog vrhovnog boga, pa otuda i potječe njegov udio u kultu; naročito ako je riječ o nekoj nedozvoljenoj radnji, uvijek se apelira na Vragovu pomoć ili se (žrtvama, zaklinjanjima, molitvama) utječe na njega da barem ne smeta. Otuda vjerojatno i poslovica "Uždi svecu jednu svijeću, a vragu dvije". Vrag ima neke osobine i tjelesne karakteristike koje su na njega prenesene s drugih demona. Primjerice, kada se kaže da su "vragovi u noći jahali i zanosili putnike", može se reći da je to posao i vukodlaka i drugih noćnih demona, a kada Vrag čini ljudima sitne prolazne pakosti, dosađuje im i "pravi komendiju", to u osnovi znači da se radi o običnom šumskom demonu (a ne Vragu), kojemu zadovoljstvo čine nestašluci. Takvi demoni su bili grčki Sileni i Satiri i rimski Fauni (ili Silvani), pa su čak neka vanjska obilježja identična: kozje noge, jarčeva brada, uši "kao u vola".

Vrag (Đavo) ili preciznije Sotona, tj. Lucifer jest Božje (Oca, Sina i Svetoga duha) stvorenje, anđeo otpadnik, bogoodstupnik iz Starog zavjeta, uzročnik pada čovječanstva u grijeh. Kršćanska je dogmatika nastavila židovsku proglasivši ga za protivnika Sina Božjega i neprijatelja ljudi, oca laži, personifikaciju grijeha i zla. Sličnom se idejom koriste i neke druge monoteističke religije kao što je islam.

Po kršćanskom shvaćanju njegove su moći najveće tamo gdje su se ljudi najviše udaljili od Boga te ih on može vezati i koristiti za sebe i svoje poslove, bez njihove volje. S druge strane, oni koji se nisu udaljili od Boga i podlegli Vragovu utjecaju, zbog jake volje ili ljubavi, imaju moć nad njim i njegovim sljedbenicima. Čak se i Vrag pokazuje poslušnijim Bogu u ukoravanju ljudi koji su voljno ili nevoljno postali neposlušni te otpadnici i bogoodstupnici.

"Princ ovoga svijeta je Sotona", kaže Isus.

Iblis (arapski: إبليس) ili Šejtan (arapski: شيطان), po islamskom učenju, praotac je Džina.

Nizozemski filozof Baruch Spinoza negira antropomorfizam u religiji. Za njega Vrag nije čovjek i ne treba mu pripisivati ljudske osobine ili moralne kvalitete. Bog nije isključivo dobar; njegovi postupci mogu ljudima, iz njihove ograničene perspektive, izgledati zlim. Ali zlo je također dio Boga, njegova suprotnost ne postoji, jer je njegova bezgraničnost i to uklopila u sebe.^[9] Nepostojanje vraga Spinoza ontološki dokazuje:

»Shvatimo vraga, kako to neki hoće, kao jedno misleće biće, koje uopće ne želi, niti čini dobra, i koje se dakle potpuno suprotstavlja Bogu. A to znači da je ono zaista vrlo bijedno i, ako molitve mogu pomoći, onda bi se za njegovo spasenje moralo moliti. Ali pogledajmo da li jedno takvo biće može i za trenutak postojati, i odmah ćemo naći da to nije tako; jer iz savršenstva neke stvari proizilazi cjelokupno njeno trajanje, i ukoliko ona u sebi ima više stvarnog i božanskog, utoliko je i postojanija; kako dakle može postojati vrag, koji u sebi nema ni najmanje savršenstva? Sem toga, postojanost ili trajanje kod jednog modusa misleće stvari javlja se samo u jedinstvu koje, prouzrokovano ljubavlju, takav modus ima s Bogom. Pošto je u vragu data upravo suprotnost tome jedinstvu, nemoguće je da ono i postoji.^[9]«

(Etika)

• Antikrist

• Arp, Robert. 2014. The Devil and Philosophy: The Nature of His Game. Open Court. str. 30–50. ISBN 9780812698800
• Kelly, Henry Ansgar. 2006. Satan: A Biography. Cambridge University Press. Cambridge, England. str. 3–4. ISBN 978-0521604024
• Russell, Jeffrey Burton. 1987. The Devil: Perceptions of Evil from Antiquity to Primitive Christianity. Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-9409-3

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Vrag

• Unos, Catholic Encyclopedia
• "Možete li prodati svoju dušu Vragu?", chabad.org