[go: up one dir, main page]

Prijeđi na sadržaj

Pravo prve noći

Izvor: Wikipedija

Pravo prve noći ili pravo prve bračne noći (latinski: Ius primae noctis) prakticiralo se u mnogim zemljama, posebice u Osmanskom Carstvu. Pravo prve noći prestalo se prakticirati u Rusiji u 19. stoljeću. U SAD je to pravo (neslužbeno) postojalo sve do Američkog građanskog rata, u vezi s robovlasništvom u južnjačkim državama.

Pravo prve bračne noći za vrijeme Osmanskog Carstva

[uredi | uredi kôd]

Begovi i age imali su „pravo“ provesti noć s mladom i seksualno privlačnom, budućom ženom svoga kmeta. Pravo prve bračne noći vrijedilo je za nevjeste kmetova, ili slugu jer su one bile kršćanke (vlahinje), a muslimani nisu bili kmetovi. Na dan udaje kršćansku mladu bi posjetio begov ili agin predstavnik, obično u počasnoj pratnji jednog odjeljenja vojnika. Predstavnik bi zatim odveo mladu do begove (agine) kuće gdje bi provela dan i noć, a zatim bi je otpratio nazad njenoj kući u jutro na dan vjenčanja. Za vrijeme boravka kod bega ili age kršćanska djevojka bi bila odjevena u tradicionalnu tursku odjeću. Za vrijeme osmanske vlasti stil oblačenja bio je pod utjecajem islamske tradicije. Bile bi odjevene u dimije skrojene od tankog, često zlatom prošaranog tkanja koje ističe ženstvenost. Kosa im je bila prekrivena maramom. Djeca koja su se rađala iz toga „prava” bacana su u jamu. Djevojka koja je provela noć kod age ili bega morala se rastaviti od mladoženje na 21 dan te bi se vratila kući gdje bi je čuvali otac i majka. 21 danom smatralo se da će se znati je li djevojka trudna. Ako je bila trudna ostajala je u obiteljskoj kući, a kada bi se dijete rodilo bacano je u jamu. Ako ne bi bila trudna, vraćala bi se mužu ako bi je on htio uzeti. Mnogi su mladići bježali u druge krajeve i mijenjali prezime kako ih Osmanlije ne bi otkrili. Golem je broj kazivača koji i danas pripovijedaju o tome gnjusnom „pravu”.[1]

Zaštita od Osmanlija

[uredi | uredi kôd]

Križićanje (sicanje, bocanje, tetoviranje) primjenjivali su mladići i djevojke između 13. i 16. godine.[2] Križićanje se obavljalo na Josipovo, Blagovijest, Cvjetnicu i u dane Velikoga tjedna te na Ivandan. Djevojke su sicale, bocale, tetovirale križeve na rukama ili prsima ili čelu. Kako su Turci zazirali od križa djevojke su bile zaštićene. Mladićima se križ tetovirao na ramenu kako bi trajno znao svoje podrijetlo. Nikakvim zahvatom se utetovirani križ nije mogao otkloniti. Taj obred sačuvao se do pedesetih godina 20. stoljeća. I danas se ti križevi mogu vidjeti na rukama starica.[3] Zbog Prve bračne noći na blagdan sv. Katarine Aleksandrijske (25. studenoga) održavale su se masovne svadbe. Taj običaj se održao do šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća.[4] U Kastvu, mjestu između Rijeke i Opatije, na blagdan svete Katarine Aleksandrijske vjenčavalo se dvadesetak parova.[5] Liganje je bio običaj po kojem je mladoženji bilo dopušteno da provede noć s djevojkom u njezinom roditeljskom domu.[6] Umicanje djevojke, običaj je iz turskih vremena zbog turskog zuluma, i to zbog Prava prve noći. Mladoženja i mladenka bi se noću našli na skrivenom potajno dogovorenom mjestu i pobjegli bi kako bi izbjegli Pravo prve bračne noći.[7]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Marko Dragić, Harač i drugi zločini u Mažuranićevom spjevu „Smrt Smail-age Čengića“ i suvremenom narodnome pripovijedanju, Zbornik: Ivan Mažuranić (1814-1890) i Crna Gora, HCDP "Croatica – Montenegrina" RH & CKD "Montenegro - Montenergina" u Osijeku & Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje "Vojislav P. Nikčević" - Cetinje, Cetinje – Osijek, 2011.
  2. Ćiro Truhelka, Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini, Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, knj II, god. VI, Sarajevo, 1894, 241–257.
  3. Marko Dragić, "Štovanje sv. Josipa u hrvatskoj crkveno-pučkoj baštini". Nova prisutnost: časopis za intelektualna i duhovna pitanja, 18 (1), Kršćanski akademski krug (KRAK). Zagreb, 2020.
  4. Marko Dragić, Sveta Katarina Aleksandrijska u hrvatskoj katoličkoj tradicijskoj baštini, HUM časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, 7, Mostar, 2011.
  5. Dunja Rihtman-Auguštin, Knjiga o Božiću, Božić i božićni običaji u hrvatskoj narodnoj kulturi, Golden marketing, Zagreb, 1995., str. 24.
  6. Silvije Hum (odgovorni urednik)TV Zagreb, 1988. Film o liganju
  7. Fra Silvestar Kutleša, Život i običaji u Imockoj krajini, Matica hrvatska ogranak Imotski, Imotski 1997. str. 207.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]