Personifikacija

Personifikacija ili poosobljenje je figura u kojoj se neživim predmetima pridaju ljudske osobine. Može značiti i davanje ljudskih osobina prirodnim pojavama, stvarima, životinjama ili biljkama, ali je to značenjem bliže antropomorfizaciji.

Prozopopeja (grč. προσωποποιία, prosopōn poeìn = staviti masku) bilo je retoričko sredstvo kojom se govornik ili pisac obraćao publici kao da govori nekoj drugoj osobi ili predmetu. Od toga se razvila i personifikacija kao figura, premda je ona sama prisutna u ljudskome govoru još od samih početaka.

Antropomorfizacija (grč. anthrōpos = čovjek, morphē = oblik) davanje je ljudskih osobina stvarima, pojavama, biljkama i životinjama, a koje oni sami ne posjeduju.

Često se odnosi na neviđene stvari i nepoznate sile, a posebno je česta u religiji. Primjer su za to prikazivanja božanstava u raznim religijama u ljudskome obliku. To je posebno bilo često u grčkoj mitologiji gdje su bogovi imali ljudske karakteristike. Iste je karakteristike, ljudske vrline i mane, bogovima dao i Homer.

Ksenofan, grčki filozof, jednom je rekao:

Kad bi volovi, konji ili lavovi imali ruke i mogli rukama da slikaju i proizvode (umjetnička) djela kao ljudi, konji bi likove boga crtali nalik konjima, goveda nalik govedima, a njihova bi tijela načinili svojim obličjima.

• Dragutin Domjanić, „Bele rože”

Zmisliš se, mama, tih jutrah tak plavih?
Rosa još s trave se svetila vani,
Stare su vure polahko odtukle,
Glas im je tenek i tih i pospani.

V odprti oblok je dišalo jutro,
A pod oblokom naš vrtek je mali
Budit se počel, i on si je dremal
V mirnoj toj noći, dok vsi smo mi spali.

• Antun Gustav Matoš, „Jesenje veče”

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.

• Antun Gustav Matoš, „Utjeha kose”

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

• Dobriša Cesarić, „Jesen”

Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirana jata roda.

Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.

• Vladimir Vidrić, „Pejzaž II”

Nebeski putnik mjesec
Lako je odskakivo
Nad svijetlim oblačnim rubom
I opet u nebo plivo.