Marica Stanković

Marica (Marija) Stanković (Zagreb, 31. prosinca 1900. – Zagreb, 8. listopada 1957.), hrvatska učiteljica, službenica Božja, kandidatkinja za sveticu, utemeljiteljica svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja. Uz Ivana Merza najsnažnija nositeljica i pokretačica katoličkih gibanja u Hrvatskoj.^[1]

Rođena je i odrasla u radničkoj obitelji. Obrazovala se u samostanskoj školi Sestara milosrdnica. Već u školskim danima pokazuje nadarenost za pisanje. Maturirala je na Učiteljskoj školi 1920. Sudjelujući na sletu Orlovske mladeži u Mariboru, izbliza je upoznala katolička obnoviteljska gibanja te susrela bl. Ivana Merza, s kojim će je uskoro povezati prijateljstvo i suradnja u apostolskom radu među mladima.

Svoj profesionalni rad započela je kao učiteljica u Hrvatskom zagorju, a nakon završene Više pedagoške akademije radi u Slatini, Čakovcu, Gračacu, Kutini te na Mješovitoj građanskoj školi u Draškovićevoj ulici u Zagrebu.

Istodobno se posvećuje aktivnom radu u katoličkim organizacijama mladih, najprije orlovskoj, a zatim križarskoj. Bila je predsjednica Velikoga križarskog sestrinstva od osnutka 1930. do raspuštanja 1946.^[1] Godinama je uređivala glasilo Za vjeru i dom, u kojem je napisala mnogobrojne članke o tada aktualnim temama. Za svoje djelovanje među mladima unutar Katoličke akcije dobila je 1942. visoko crkveno odličje Pro Ecclesia et Pontifice, kao prva žena u Hrvatskoj. Osnovala je prvi svjetovni institut u Hrvatskoj pod nazivom Suradnice Krista Kralja.

Kao katolička djelatnica našla se na udaru komunističkih vlasti nakon završetka Drugoga svjetskog rata 1945., osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnica, u Radničkoj komori u Zagrebu, 2. lipnja 1945. pred 2500 učitelja, profesora, glumaca, svećenika i redovnica javno ustala u obranu nadbiskupa Stepinca. Sastanak je tad vodio Marko Belinić. Stepinca je išla braniti prof. Marija Grgić, na što ju je prekinuo netko od sudionika klevetama, na koje je Stanković uzvratila:^[2]

»Protestiram u ime katoličke javnosti protiv ovakvih kleveta. Takve klevete na onoga, koji je grmio sa propovijedaonice na one, koji su progonili Židove i pravoslavne, koji je svoj cvjetnjak preuredio u sklonište djeci, čije su roditelje odvukli u logore, koji zaklinje katolike grada Zagreba, da idu u Jeronimsku dvoranu po djecu progonjezinih i sklone ih u svoje kuće, da ih ne zadesi smrt. Ima veliki broj prisutnih, koji to mogu potvrditi i zahvaliti za svoj život baš dru. Alojziju Stepincu. Zato s gnjušanjem kažem tri puta: fuj, fuj, fuj - da se dozvoli, da na sastanku elite grada Zagreba, na sastanku prosvjetnih radnika padaju takve klevete.«

Time se dodatno zamjerila jugokomunističkim vlastima, pored toga što je bila iz katoličke organizacije. Progoni su nastavljani. Pisala je 5. srpnja 1947. svojem prijatelju, predsjedniku Velikog križarskog bratstva Lavu Znidarčiću "Ne bi li se ipak javilo nekako u Radio-Vatikan da je uhapšeno 9 članica bivše Katoličke akcije i generalni duhovnik don Ante Radić.^[3]

Uhićena je 1. rujna 1947. Nakon šestomjesečnog istražnog zatvora, uslijedio je namješteni sudski postupak na Okružnom sudu u Zagrebu koji se održao 24. i 25. siječnja 1948.^[3] Optuživana je za suradnju s narodnim neprijateljem, a članstvo u križarstvo izjednačavano je s ustaštvom. Stanković je odbila sve optužbe.

Na suđenju 24. siječnja 1948. izjavila je sljedeće:^[4]

»Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo evanđelje, i ništa više.«

Obranu je zaključila riječima:

»Kad ne mogu sve izreći što želim, završavam ovim parolama, kojima sam služila cijeli život: Živio Krist Kralj! Živio Sveti Otac Papa! Živjela kršćanska Europa!«

Osuđena je s još osmero optuženika^[4] na pet godina zatvorske kazne u ženskom logoru u Požegi. Radila je i na teškim fizičkim poslovima kod isušivanja Lonjskog polja. Sjećanja na logoraške dane zapisala je u knjizi Godine teške i bolne.^[5]

Nakon zatvora, živjela je u Zagrebu u prisilnoj povučenosti. Teško joj je bilo narušeno zdravlje, ali je uz podršku zatočenog bl. Alojzija Stepinca, uskladila svoj institut s novim crkvenim propisima i doživila 1953. njegovo puno crkveno priznanje.

18. svibnja 1951. Kongregacija redovnika podijelila joj je svoj "neka se osnuje" na ruke ordinarija sede impedíta Salis-Seewisa. Kad se vratila 1. rujna 1952., njezina ustanova počinje pravno uređenje prema dokumentima Svete Stolice o svjetovnim institutima Provida Mater Ecclesia od 2. veljače 1947. i motupropriju Prima Feliciter od 12. ožujka 1948..^[4] 18. listopada 1953. pravila njezine ustanove odobrena su bez promjene, sama ustanova kanonski je uređena, a Sveta Stolica priznala joj je biskupijsko značenje.^[6]

Umrla je 8. listopada 1957. u Zagrebu. Pokopana je na 57. polju zagrebačkog Mirogoja. Na njezinom pogrebu, kojega je vodio zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, prisustvovalo je mnoštvo vjernika, govornik o. Ivan Kozelj sažeo je njezin život riječima:

»S Maricom nestaje među nama jedan veliki svijetli, nadasve neobično snažan i bogati lik kršćanske djevojke i žene kakve se u životu rijetko može sresti... Njezin je život uzidan, duboko utkan i nerazdruživo vezan uz ono najljepše i najplodnije što se u hrvatskom katolicizmu zbivalo u ovo zadnje pola stoljeća... Sestra Marica je uz dr. Merza bila najsnažniji nosilac i pokretač katoličkog gibanja u Hrvatskoj. Dobrotom i ljubavlju osvajala je srca naše mladeži za Božanskog Učitelja i Kralja. Nikakvi zemaljski ni lični motivi nisu je pokretali, već živa i duboka vjera u Krista. Od sestre Marice njezin Učitelj je zatražio na vrlo osjetljiv način da za Njega i Njegovo Kraljevstvo trpi. Ona Mu je i u trpljenju i nošenju križa ostala do kraja junački vjerna!«

Wikicitati imaju zbirke citata o temi Marica Stanković

WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Proglas o Kauzi beatifikacije Marice Stanković

Postulatura službenice Božje Marice Stanković povremeno izdaje glasilo Poruka vedrine, u uredništvu kojega je djelovao i Bonaventura Duda. Prvi postulator bio je mr. Milan Pušec^[7], a naslijedio ga je o. Vinko Mamić.

U Madžarevu se svakoga listopada od 2015. održavaju Dani Marice Stanković.^[8]

• Ivan Merz
• Ljubomir Maraković
• Ivo Protulipac
• Antun Mahnić
• Josip Stadler
• Alojzije Stepinac
• Marija Petković
• Miroslav Bulešić

• maricastankovic.hr
• Stanković, Marica u Hrvatskome obiteljskom leksikonu