Hanja
Hanja (korejski hangul: 한자, hanja:漢字) je naziv za korejske znakove kineskog pisma koji se koriste za pisanje korejskog jezika.[1]
Hanja (ko. 한자어, 漢字語) se koristi za pisanje sino-korejskih riječi, odnosno korejskih riječi kineskog podrijetla, dok se hanmun (ko. 한문, 漢文) koristi za pisanje literarnog kineskog. Znakovi hanje nisu prolazili kroz reforme pisanja i bliski su tradicionalnom kineskom pismu. Mali broj znakova hanje je izmijenjen ili jedinstven korejskom jeziku, za razliku od modernog, pojednostavljenog pisma Kine, Malezije i Singapura.
Iako je Sejong Veliki 1466. godine proglasio hangul službenim pismom, nije ušao u široku službenu upotrebu sve do kraja 19. i početka 20. stoljeća.[2][3] Dotada je bilo potrebno tečno čitati i pisati hanjom. Dokumenti na korejskom jeziku, uključujući povijesne zapise i književnost, pisani su do suvremenog razdoblja u prvom redu na kineskom književnog jeziku koristeći hanju kao pismo. Dobro radno poznavanje kineskih znakova još uvijek je važno za svakoga tko želi proučavati stare tekstove iz Koreje. Iskustvo s hanjom također je korisno za razumijevanje etimologije sino-korejskih riječi kao i za proširenje korejskog vokabulara.[4]
Hanja se u prošlosti koristila za pisanje izvorno korejskih riječi, ali od 20. stoljeća Korejci koriste hanju samo za pisanje sino-korejskih riječi, dok se izvorne korejske riječi i posuđenice iz drugih jezika pišu hangulom. Prema Rječniku standardnog korejskog jezika koji je objavio Nacionalni institut za korejski jezik (NIKL), približno polovica (50%) korejskih riječi su sino-korejske, uglavnom u akademskim područjima (znanost, vlada i društvo).[5] Drugi rječnici, kao što je Urimal Keun Sajeon, tvrde da bi ovaj broj mogao biti bliži 30%.[6][7]
U Južnoj Koreji podučavanje hanje počinje u 7. razredu i nastavlja se do završetka srednje škole u 12. razredu. Uči se ukupno 1800 hanja znakova, 900 do 10. razreda i 900 nakon 10. razreda.[8]
Sjeverna Koreja od 1969. godine podučava učenike 5. do 8. razreda 1500 znakova hanje, s dodatnih 500 znakova za srednjoškolce.[9] Na višim stupnjevima obrazovanja ovaj broj raste na ukupno 3000.[10]
- ↑ Coulmas, Florian. 1991. The writing systems of the world. Wiley-Blackwell. Oxford. str. 116. ISBN 978-0-631-18028-9
- ↑ 알고 싶은 한글. 국립국어원. National Institute of Korean Language. Pristupljeno 22. ožujka 2018.
- ↑ Fischer, Stephen Roger. 4. travnja 2004. A History of Writing. Globalities. Reaktion Books. London. str. 189–194. ISBN 1-86189-101-6. Pristupljeno 3. travnja 2009.
- ↑ Byon, Andrew Sangpil. 2017. Modern Korean Grammar: A Practical Guide. Taylor & Francis. str. 3–18. ISBN 978-1351741293
- ↑ Choo, Miho; O'Grady, William. 1996. Handbook of Korean Vocabulary: An Approach to Word Recognition and Comprehension. University of Hawaii Press. str. ix. ISBN 0824818156
- ↑ 사전소개 | 겨레말큰사전남북공동편찬사업회. www.gyeoremal.or.kr (korejski). Pristupljeno 23. studenoga 2022.
- ↑ 우리말 70%가 한자말? 일제가 왜곡한 거라네. www.hani.co.kr (korejski). 11. rujna 2009. Pristupljeno 23. studenoga 2022.
- ↑ Hannas, William C. (1997). Asia's Orthographic Dilemma. Honolulu: University of Hawaii Press. ISBN 0-8248-1842-3., str. 71. "A balance was struck in August 1976, when the Ministry of Education agreed to keep Chinese characters out of the elementary schools and teach the 1,800 characters in special courses, not as part of Korean language or any other substantive curricula. This is where things stand at present"
- ↑ Hannas, William C. (1997). Asia's Orthographic Dilemma. Honolulu: University of Hawaii Press. ISBN 0-8248-1842-3., str. 67. "Between 1968 and 1969, a four-volume textbook appeared for use in grades 5 through 9 designed to teach 1,500 characters, confirming the applicability of the new policy to the general student population. Another five hundred were added for grades 10 through 12 (Yi Yun-p'yo 1989: 372)."
- ↑ Hannas, William C. (2003). The Writing on the Wall: How Asian Orthography Curbs Creativity. Philadelphia: University of Pennsylvania Press. ISBN 0-8122-3711-0., str. 188–189