Damaščanski mučenici
| Damašćanski mučenici | |
|---|---|
 službeni kanonizacijski portret
| |
| Beatificiran | 10. listopada 1926. (Pio XI.) |
| Kanoniziran | 20. listopada 2024. (Franjo) |
| Slavi se u | Katoličkoj Crkvi |
 Portal o kršćanstvu
| |
Damaščanski mučenici, jedanaestero kršćanskih mučenika iz Damaska, svetci Katoličke Crkve.[1]
U Damask su franjevci došli 1233. godine. Bili su cijenjeni i poštovani u gradu.[2]
Tijekom maronitskog ustanka protiv druskih gospodara u Libanonskom gorju, Druzi su ubili na tisuće kršćana maronita u južnom Libanonu te godine. Druzi su se uskoro okrenuli prema Damasku gdje su ih pobili još dvije tisuće, a broj mrtvih spasila je hrabra reakcija emira Abd el-Kadera.[3] 9. srpnja 1860. druska rulja ušla je u grad i počela ubijati. Franjevci nisu nikamo bježali, znajući da nitkome nisu ništa skrivili i bili su uvjereni da ih nitko neće napadati, a posebice zato što su živjeli siromašno u svojim ćelijama i pustim hodnicima nije bilo ničega što bi moglo zanimati pljačkaše.[2] Podivljali napadači došli su oko ponoći do franjevačkog samostana. Glavar samostana, Španjolac Emmanuel Ruiz (bl. Manuel Ruiz Lopez), pružio je utočište kršćanima koji su živjeli oko konventa i skrio ih unutar kapele. Pripremali su se za smrt, preporučili se Bogu i Blaženoj Djevici Mariji, te pobožno primali svoje posljednje hostije. Napadači su zastrašujućim prijetnjama iskušavali okružene i vjeru fratara. Ubojice su zaprijetile glavaru smrću ako odmah ne prijeđu na islam. Glavar je odbio. Svjestan smrti, a bojeći se da će svete hostije u svetohraništu biti predmetom profanacije fanatika nakon što pobiju kršćane, otišao je u crkvu konzumirati hostije. Prekinuli su ga, a fra Emmanuel je mirno stavio glavu na oltar.[4] Napadači su odsjekli glavu glavaru samostana te ga isjekli na komade te pobili ostatak zajednice, osmoricu franjevaca (šestoricu svećenika i dvojicu braće laika: prokurator Karmen Volta (Botta) zatučen je toljagom, pomoćni prokurator Engelbert Kolland ubijen sjekirom, Nikanor Miano, Nikola Marija Alberca (upucan) i Petar Soler (ubijen mačem) koji su učili arapski jezik pripremajući se za apostolski rad, te dvojica braće laika Franjo Pinazzo i Ivan Jakov Fernandez - bačeni sa zvonika crkve),[4] zajedno s trojicom maronita, koji su odbili izbjeći s ostalim kršćanima, nego radije izabrali smrt nego odreći se kršćanske vjere.[3] Ta trojica maronita bila su braća Massabki, uglednici koji su došli u samostan provoditi život molitve.[2]
Dali su živote za Krista, za miran suživot i toleranciju.[2]
Franjevci su zamolili papu neka i braću Massabki pridruži franjevcima mučenicima, i 10. listopada 1926. godine papa Pio XI. ih je sve skupa proglasio blaženima.[2][3] Kanonizirao ih je papa Franjo 20. listopada 2024. na Trgu sv. Petra.[1]
- ↑ a b XXIX Sunday of Ordinary Time - Holy Mass and Canonization (engl.) vatican.va, objavljeno 20. listopada 2024.
- ↑ a b c d e Hrvatski katolički radio Svetac dana: Sv. Veronika i damaščanski mucenici [ 10.7.2017. ] (pristupljeno 10. srpnja 2017.)
- ↑ a b c (eng.) Catholic News Agency Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. rujna 2017. (Wayback Machine) Martyrs of Damascus ponedjeljak, 10. srpnja 2017. (pristupljeno 15. srpnja 2017.)
- ↑ a b (eng.) Roman Catholic Saints Blessed Emmanuel Ruiz and Companions. The Franciscan Book of Saints, Marion Habig, OFM. (pristupljeno 15. srpnja 2017.)