Gajde

Gajde (turski: gayda), piva ili mih (tradicionalno skr. od mješina) su narodni drveni puhački instrumenti. U Hrvatskoj su raširene na sjeverozapadu te u istočnoj Hrvatskoj (Posavini, Slavoniji i Baranji).^[1]

Srodan instrument gajdama su dude (četveroglasne 3+1 i peteroglasne 4+1) koje su se svirale od Bilogore do Hrvatskog zagorja.

Sastoje se od kožnate mješine u koju su utaknuti dulac, prebiraljka i trubanj. Kroz dulac svirač puše, prebiraljkom izvodi melodiju, a trubanj proizvodi samo jedan neprekidan ton.^[2]

Postoje i drugi nazivi za dijelove instrumenta: sviraju se upuhivanjem zraka u jareću ili janjeću mješinu, pri čemu zrak izlazi kroz tri piska, jedan u bordunu (prdaljci) i dva u gajdunici (svirale, dvojnice, diplice, karabljice). Raspored rupica na prebiraljci je 5+1, tj. 5 na lijevoj i 1 na desnoj strani.

Desna se strana naziva kličnjak (zatvorena u unutrašnjosti), a lijeva rožnjak, jer određuje zvuk u rogu. S mješinom, gajdunica je povezana naškom - valjkastim i šupljim drvetom.

Grade se od plemenitog drveta (javora, jasena, klena, trešnje, šljive ili oraha), koje se suši dvije godine na zraku, a potom na dimu.

Dva poznata svirača-graditelja bila su Joza Bičanić iz Đakovačkih Selaca i Marko Drventić iz Gajića-Baranje. Poznati gajdaši bili su također Adam Vuksanović iz Semeljaca i Nikola Kuzmanović iz Đakovačkih Hrkanovaca. Danas gajde izrađuju Đuro Adamović iz Pule, Stjepan Večković iz Zagreba, Slobodan Hadjikan iz Brezovice i Andor Vegh iz Pečuha.

Gajde su troglasno solističko glazbalo. Gajde u Hrvatskoj možemo podijeliti na Slavonske i Baranjske. Među njima nema bitne razlike, gajde jednog i drugog tipa su gotovo identične. Jedina razlika je u izradi roga. Naše Hrvatske gajde nastale su razvojem od primitivnijih oblika glazbala s mješinom i dvostrukom sviralom kao što su mihovi i diple. Svirka na gajdama je najčešće razigrana i vesela, a uz gajde se često i pjevalo. Nekada se nisu mogli zamisliti svatovi ili bilo kakvo drugo veselje bez gajdaša. Nisu sve gajde iste i u nekim područjima postoje razlike u izradi nekih dijelova, a prema tome i u tehnici sviranja. Dijelovi gajdi su rog, prebiraljka, našak, puhaljka, trubanj i mješina. Gajde su vrlo staro glazbalo koje se nekada sviralo širom Baranje, Slavonije te u istočnijim dijelovima Posavine i Podravine. Najstariji primjerak hrvatskih gajdi čuva se u Etnografskom muzeju u Zagrebu, nađene su u Aljmošu, a potječu iz 1751.godine. Za razliku od arhaičnih glazbala s mješinom(mihova, dipli) gajde imaju temperiranu melodijsku ljestvicu. Jedan od zadnjih stadija u tradicijskom razvoju naših hrvatskih gajdi je dodavanje laktače, tada bi se moglo i pjevati. Kao i sva ostala tradicijska glazbala i gajde se mogu svirati na više načina. Nema univerzalne tehnike sviranja, nego spretnost i tehnička sposobnost pojedinca i da svaki svirač izgrađuje svoju tehniku. Dinamiku svirke gajdaš ne može mnogo mijenjati pojačavanjem tlaka na mješinu. Ljepota sviranja gajdi je u unikatnosti izgleda i zvuka svakih gajdi posebno. Gajdaš je svojom svirkom pratio narodne običaje i događanja: križari, kraljice (ljelje), paljenje krijesa za Ivanje, poklade, branje grožđa,…. O gajdama i gajdašima ispjevano je mnogo stihova i pjesama, neka narodna kola nose ime po gajdašu koji ih je svirao: „Gajde gudu, daleko se čuje, to moj dika u selu svadbuje.“, „Gajdaš svira, kolo se okreće, igra dika nogama zapleće.“. Makar gajde imaju samo šest tonova, spretniji gajdaši su mogli odsvirati i više tonova. Najvažniji dio gajdi jest piskovi, koji su najčešće izrađivani od trstike, premda mogu biti izrađeni i od bazge. O piskovima ovisi kako će gajde zvučati i po njima su svake gajde jedinstvene i unikatne. Piskovi su duša i srce gajdi. Naštimavanje piska je posebno umijeće za koje je često potrebno znanje i iskustvo. Ponekad je vrlo jednostavno, a ponekad nerješivo. Piskovi su zaista ćudljivi. Ponekad mjesecima sviraju bez ikakvih problema, a onda se najednom „zblesiraju“. Najčešće to bude prilikom promjene godišnjih doba ili promjene podneblja jer su ti piskovi osjetljivi na promjene temperature, vlage pa čak i tlaka. Nekada se za izradu mješina za glazbala upotrebljavala koža od ovce, janjeta, jareta, koze, psa, mačke, zeca, svinje, teleta. Izrađivača gajdi gotovo više ni nema. Gajde se, u današnje vrijeme, najčešće izrađuju u E tonalitetu (iznimno u D ili F tonalitetu). Tonovi koji mogu biti izvedeni na gajdama E tonaliteta su: duboki ležeći ton E (trubanj), osnovni ton E i kvarta H (desna, prateća strana prebiraljke), te tonovi E, Fis, Gis, A, H i Cis (lijeva, melodijska strana prebiraljke). U hrvatskoj je svakim danom sve više gajdaša, zato što se ljudima sve više sviđa taj zvuk. Gajde su nekada bile uobičajen instrument širom Europe. Danas se, nažalost, sreću sve rjeđe. U Hrvata i ostalih južnih Slavena, gajde se sviraju i danas mahom u selima. Diljem Hrvatske postoje seminari za sviranje hrvatskih tradicijskih glazbala. Gajde su prije XX. stoljeća na cijelom panonskom prostoru igrale istaknutu ulogu u glazbenom životu seoskih, ali i gradskih sredina. Gajde su instrument koji je proizvod samoniklih majstora, nestandardiziranog izvornog glazbenog iskustva. Od početka društvenih modernizacijskih procesa XIX. stoljeća, međutim, njihova uloga naglo gubi na važnosti i ovisno o razlici u društvenim utjecajima pojedinih regija do 1950-ih godina skoro svugdje nestaju iz svagdašnje prakse veselja i zabava. Valja istaknuti i ostala hrvatska tradicijska glazbala; Dude(četveroglasne, peteroglasne), mihovi, diplica, diple, gunge, dvojnice, strančica, jedinka, trojka, četvorka, sluškinja, šurle, sopile, banijske svirale, ljerica, tambura samica, lončani bas, gusle.

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Gajde

3. Knjiga, Gajde, Stjepan Večković, 2015.

• Slavonske gajde i dude  Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. srpnja 2007. (Wayback Machine)