Cinabarit

Cinabarit
Općenito
Kategorija	Sulfidi
Kemijska formula	${\displaystyle {\ce {HgS}}}$, živin(II) sulfid
Identifikacija
Boja	Karmin crvena, prema smeđe-crvenoj i olovno-sivoj boji
Kristalni habitus	Romboedarski do tabelarni; zrnat do masivni i kao inkrustacija
Kristalni sustav	Šesterokutna kristalna rešetka
Sraslaci	Jednostavni sraslaci, ravnina sraslaca {0001}
Kalavost	Prizmatičan {1010}, savršen
Lom	Neravnomjeran do subkonsoidan
Mohsova tvrdoća	2 do 2,5
Indeks loma	nω = 2,905; nε = 3,256
Optička svojstva	Jednostran (+)
Dvolom	δ = 0,351
Ogreb	Ljubičastocrven
Gustoća	Izmjereno: 8,176; izračunato: 8,20
Prozirnost	Proziran u tankim komadima

Cinabarit ili rumenica (lat. cinnabari od grč. ϰıννάβαρı od arap. zinjafar) je heksagonski mineral crvene boje i najvažnija ruda žive, živin(II) sulfid, HgS. Nastaje u području ugaslih vulkana hidrotermalnim putem na prilično niskoj temperaturi; često je u zajednici s srebrom Ag, As₄S₄, piritom FeS₂, SB₂S₃, vapnencem CaCO₃, kremenom SiO₂. Veliki rudnici cinabarita nalaze se u Španjolskoj (Almadén), Kaliforniji (New Almaden, New Idria), Italiji (Monte Amiata, Toskana) i Idriji (Slovenija). Vrste cinabarita su:

• ciglena ruda, praškast cinabarit impregniran u dolomitu;
• čelična ruda, prilično čist cinabarit, čeličnosive boje od primjese bitumena;
• živina jetrena ruda, bituminozni glineni škriljevac s cinabaritom, jetrene boje;
• idrijalit, gust cinabarit s puno bitumena.^[1]

Vizualno je sličan realgaru, no tvrđi je i gušći. Cinabarit je najčešći i gospodarski najvažniji živin mineral, s masenim udjelom žive od gotovo 87%. Oba se oblika - masa i kristali - javljaju oko aktivnih vulkana i vrućih izvora. Vadi se od 7. stoljeća prije Krista, bila je izvor crnih i crvenih pigmenata i žive za zrcala. Danas se koristi za proizvodnju žive u kemijskoj industriji.

Podrobniji članak o temi: Vermilion

Vermilion, cinober ili rumenica je narančasto crveni, skarletni pigment, izvorno proizveden iz u prah usitnjenog minerala cinabarita; također je i naziv za boju koja nastaje upotrebom istog pigmenta. Vermilion je imao široku primjenu već u slikarstvu antičkog Rima, u iluminiranim rukopisima srednjega vijeka, renesansnom slikarstvu i u izradi glaziranog posuđa u Kini, radi čega se i udomaćio naziv "kinesko crvena" za ovu boju.^[2]

Cinober može biti prirodni i umjetni, ali su kemijski isti, optičkih razlika nema. Grublje zrno prirodnog živinog sulfida je jedino obilježje porijekla. Starijim postupkom proizvodnje (kineski cinober) grublje je zrno pigmenta i nešto hladnijeg ljubičastog (violetnog) stanja. Noviji postupci korišteni od 18. stoljeća daju čistiju i topliju nijansu izrazite jakosti. Cinober je otporan prema alkalijama i kiselim sumpornim spojevima, nepromjenjivo (inertno) se ponaša prema svim pigmentima, dobro pokriva, s uljanim vezivom sporije suši. Jedini nedostatak je što neke vrste potamne pod direktnim djelovanjem Sunčeve svjetlosti.^[3]

Cinober je žarkocrveni pigment dobiven toplinskom obradom cinabarita (HgS) — živinog sulfida triklinske kristalne rešetke. U procesu prženja dobiva se cinober, živa i sumporov dioksid. Poput olovnog bjelila, često se koristio u domaćinstvu, a mogao se nabaviti po željezarima i poljoprivrednim apotekama.^[4]

Vermilion je narančasto crveni, skarletni pigment, izvorno proizveden u prah usitnjenog minerala cinabarita. Kineska kutija obojena vermilionom iz dinastije Qing (1736. – 1795.) (Nacionalni muzej Kine, Peking). Cinabarit i alunit (Arizona). Cinabarit.

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Cinabarit