Zmija/V.

[ 17 ] Drugog dana, na Veliki petak, majka me sjedne kod uzglavlja boležljivog brata i ne dade mi iz sobe.

— Pusti guju! Svi u kući viču, da mamiš nesreću pod ovaj krov. Nemam ni ja mira od starijih, a sve zbog tebe i te nesretne zmije. A mogao bi i ti od nje nastradati. Tu ćeš ostati.

— A smijem li katkad na terasu?

— Smiješ.

Kad ona izađe, pustih samog brata, koji je mirno ležao: pođoh na terasu. Odande se vidjela strma ulica odmah ispod kuće, donji dio sela s crkvom i groblje na brežuljku preko doline.

Sjedoh u kut; izvukoh sviralu iz njedara.

Počeh svirati, što polaganije.

Opet nisam umio da sviram. Zvukovi su izlazili prilično čisti i meki; no nisu mogli da se slože, da se isprepletu jedan s drugim. I nisu govorili ni o čemu.

— Guja! — šanuh. Bez nje ne valja.

Čemu mi ne daju ići k njoj? Zašto je čitava kuća navalila na me? I stric se ljuti. Pa i baka. Da je otac tu, ne bi tako bilo. Zašto me ne puštaju k dobroj i pametnoj životinji? Pokušah iznova. Al' je svirala samo zviždala.

I spopa me jedna od onih dječjih žalosti, od kojih postaje sve crno ispred očiju: Zamrzih na kuću, u kojoj mi nema prijatelja: I zamrzih na dvorište; gdje me ne puštaju ni u onaj uski zapušteni kutić, u kojem sam sâm našao jedino mi veselje.

I dan je prolazio, dug i žalostan.

Mislio sam više puta na mazgara Jakova. Možda on vreba na guju. Al' mu čujah glas u kuhinji, gdje je najradije sjedio; a sâm vidjeh, kako se zmija prestrašila. Ne će ona više preko zida, dok ne čuje glas moje svirale. Meni se činilo, da ona misli o meni, kao i ja o njoj.

Popodne dođoše strina i njezina djeca u našu sobu. Pođosmo svi na terasu.

Strina nam dade košić pun velikih puževljih kućica.

— Djeco, namjestite. Naša će rasvjeta biti najljepša.

One je večeri morala proći procesija ulicom ispod terase. Nama je sada bilo namjestiti na ivici sve one puževlje kućice i postaviti u svaku malen stijenj. Onda će sluškinja uliti ulje. Kad se smrači, mi ćemo sami zapaliti, pa neka gori. Navališe i moje sestre. Svatko se htio dočepati većeg puža.

Međutim je čitava kuća bila zaposlena pripravama za procesiju. Namještali se sagovi i cvijeće na prozorima.

Meni pane nešto na pamet.

Mlijeko za guju! A da nije mazgar Jakov izmislio kakvu pakost? Razlio možda vodu iz kamenice?

— Sad su svi u poslu. Mogao bih poći i vratiti se, a da nitko ne vidi.

[ 18 ]I ja šmignuh niza stube.

U kuhinji ni žive duše. Nađoh zdjelicu i mlijeko. Prođoh hodnik i dvorište. Skrenuh u onaj kut.

Ali gle!

Rub je zida ograđen dračama. Ne bi se ni miš provukao. Sigurno: Jakov.

Ne! Toga ne smije biti.

Samo hitro!

Metnuh zdjelicu u onu rupu: Potražih i nađoh kolac. I sad počeh skidati troje. Valjalo je gurnuti prije kamenje, koje je držalo na zidu drač. Rušio sam ga kocem u susjedov vrt. Išlo je dosta lako. Al' sam se bojao, da me tko ne čuje i ne zatekne, pa nisam bio sabran. Mučio sam se i preko potrebe; gotovo drhtao.

Baš povrh velike kamenice bio je zid nešto viši. Moradoh se uspeti na njezin uski, glatki rub. Bilo mi je nezgodno upirati odanle kocem o kamen.

Još taj, pa je gotovo!

Noga mi poskliznu; i ja se sruših.

Osjetih bol. Htjedoh uprijeti desnom nogom o pločnik, ali me upravo ta ruka izda. Digoh se na koljena i vidjeh odmah, što je: ruka mi visjela o prelomljenom laktu.

Zajauknuh od bola, a i od prvog straha.

Ali, tko da me čuje u onome kutiću, u praznom dvorištu?

Vukao sam se naprijed, jer, sav istučen, nisam imao snage da se dignem.

Čuh, da netko prolazi, i zastenjah jače.

Stade vika i klicanje.

Doskora se više ljudi vrzlo okolo mene.

— Govorila sam ja, da će tako svršiti.

— Eto. Unesrećila baš njega.

— Ode ruka!

— Vlado! Sinko! Diž'te ga!

Digoše me. Poniješe me u sobicu na donjem katu. Svukoše me i metnuše u postelju. Bolovi su bili tako jaki, da mi se mračilo pred očima; jedva sam znao, što sa mnom rade.

— Po liječnika! — čuh majčin glas.

— Poslat ćemo odmah Jakova u varoš. Al' mu se do sutra ne nadaj. Pa i sutra: tko zna? — govorio je stric.

— Stara! — uskliknu netko.

— Jest! Ona je mnogo vješta. Ja bih je pozvao, — reče stric.

— Dajte onda Staru!

Sad sam tiše stenjao. Dolazio sam sve više k sebi.

— Mama!

— Sinko, što bi?

— Gdje je moja svirala?

— Kakva svirala?

Ja bacih pogled na svoju košulju.

— Svirala! Bit će ispala — onamo.

[ 19 ]— Odmah. Potražite!

Netko izađe iz sobe, pa se i vrati noseći mi sviralu. Metnu mi je na dušek. Ali je ona bila napola razdriješena, dvije cijevi pogažene, puknute.

I jedva sada suze mi navriješe na oči.