Rosarium Virginis Mariae

Rosarium Virginis Mariae autor: Ivan Pavao II.

Krunica Djevice Marije Apostolsko pismo biskupima, svećenicima i vjernicima o svetoj krunici.

1. Krunica Djevice Marije, koja se vođena Duhom Svetim postupno širila u drugom tisućljeću, molitva je koju su voljeli mnogi sveci i na koju je poticalo crkveno učiteljstvo. Jednostavna i duboka, i u osvit ovoga trećeg tisućljeća ostaje jako važna molitva, namijenjena da donese plodove svetosti. Krunica se s lakoćom uklapa u duhovni put kršćanstva koje, nakon dvije tisuće godina, nije ništa izgubilo od svježine svojih početaka i koje se osjeća potaknuto od Duha Svetog da »izveze na pučinu« (»duc in altum!«) kako bi svijetu ponovno navijestilo, štoviše, »glasno dozvalo« Krista kao Gospodina i Spasitelja, kao »Put i Istinu i Život« (Iv 14, 6), kao »cilj ljudske povijesti, točku prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije«.(1)

Premda po svojemu obliku marijanska, krunica je sva usredotočena na Krista. U jednostavnosti svojih sastavnih dijelova ona sadrži dubinu cjelokupne evanđeoske poruke, tvoreći gotovo njezin sažetak.(2) Krunica je odjek Marijine molitve, njezin trajni Veliča za djelo otkupiteljskog utjelovljenja, koje je otpočeto u njezinu djevičanskom krilu. S krunicom kršćanski narod sjeda u Marijinu školu da bi se uveo u razmatranje ljepote Kristova lica i iskustvo dubine njegove ljubavi. Po krunici vjernik crpi obilnu milost, primajući je gotovo iz samih ruku Otkupiteljeve Majke.

2. Toj su molitvi veliku važnost pridavali brojni moji prethodnici. Osobite zasluge u tom pogledu imao je papa Lav XIII., koji je 1. rujna 1883. proglasio encikliku Supremi apostolatus officio(3), vrlo vrijedan dokument kojim je započeo svoje brojne istupe o toj molitvi. U njemu je označio krunicu kao djelotvorno duhovno sredstvo protiv društvenih zala. Među papama novije povijesti koji su se, od vremena Drugoga vatikanskog koncila naovamo, istaknuli u promicanju krunice, htio bih spomenuti blaženoga Ivana XXIII.(4) i nadasve Pavla VI., koji je u apostolskoj pobudnici Marialis cultus u duhu Drugoga vatikanskog koncila evanđeoski značaj krunice i njezino kristološko usmjerenje stavio u prvi plan.

I ja sam osobno u mnogim prigodama pozivao na često moljenje krunice. Već od mojih mladenačkih dana ta je molitva imala važno mjesto u mojemu duhovnom životu. Snažno sam se toga prisjetio za vrijeme nedavnog putovanja u Poljsku, ponajprije pri posjetu svetištu Kalwariji. Krunica me pratila u trenucima radosti i u trenucima kušnje. Njoj sam povjeravao tolike brige i u njoj sam uvijek nalazio utjehu. Prije dvadeset i četiri godine, 29. listopada 1978., svega dva tjedna nakon izbora za Petrova nasljednika, iskrene sam duše priznao: »Krunica je moja najdraža molitva. Divna je to molitva! Divna u svojoj jednostavnosti i u svojoj dubini. [...] Može se reći da je krunica, u određenom smislu, molitva-komentar posljednje glave konstitucije Lumen gentium Drugoga vatikanskog koncila, koja govori o čudesnoj prisutnosti Majke Božje u otajstvu Krista i Crkve. U pozadini riječi Zdravomarije pred očima se duše nižu glavni događaji iz života Isusa Krista. Složeni u cjelokupan niz radosnih, žalosnih i slavnih otajstava, oni nas uvode u živo zajedništvo s Isusom po – mogli bismo reći – srcu njegove Majke. Istodobno, naše srce u tim deseticama krunice može obuhvatiti sve događaje od kojih je satkan život pojedinca, obitelji, naroda, Crkve i čovje~anstva, naše osobne događaje i događaje iz života naših bližnjih, posebno onih koji su nam najbliži, koji su nam više prirasli srcu. Na taj način jednostavna molitva krunice označava ritam ljudskog života«.(5)

S tim sam riječima, draga braćo i sestre, svoju prvu godinu papinske službe uveo u dnevni ritam krunice. Danas, dok započinjem dvadeset i petu godinu svoje službe kao Petrov nasljednik, želim učiniti to isto. Kolike sam milosti u ovim godinama primio od Blažene Djevice po krunici: Magnificat anima mea Dominum!

Želim izraziti svoju zahvalnost Gospodinu riječima njegove presvete Majke, pod zaštitu koje sam stavio svoju papinsku službu: Totus tuus!

3. Zato sam, slijedom razmišljanja iz apostolskog pisma Novo millennio ineunte, u kojemu sam, nakon iskustva jubileja, pozvao Božji narod da »ponovno krene od Krista«(6), osjetio potrebu iznijeti razmišljanje o krunici, gotovo kao neku vrstu marijanskog dodatka tom apostolskom pismu i poziv na razmatranje Kristova lica u zajedništvu s njegovom presvetom Majkom i u njezinoj školi. Moliti krunicu nije ništa drugo već razmatrati s Marijom Kristovo lice. Da bih tom pozivu dao još veću važnost, koristeći prigodu predstojeće stotinu i dvadesete obljetnice spomenute enciklike Lava XIII., želim da ta molitva tijekom ove godine bude posebno predlagana i promicana u kršćanskim zajednicama. Zato proglašavam razdoblje od listopada 2002. do listopada 2003. Godinom krunice.

Prepuštam taj pastoralni prijedlog inicijativi pojedine crkvene zajednice. Njime ne namjeravam opteretiti, nego radije upotpuniti i objediniti pastoralne planove mjesnih crkava. Uzdam se da će taj prijedlog biti prihvaćen velikodušno i spremno. Krunica, ako se otkrije u njezinu punom značenju, vodi do samog središta kršćanskog života i pruža redovitu i plodnu kako duhovnu tako i odgojnu prigodu za osobno razmatranje, odgoj Božjeg naroda i novu evangelizaciju. Rado to potvrđujem također u radosnom sjećanju na drugu obljetnicu: 40. obljetnicu otvorenja Drugoga vatikanskog koncila 11. listopada 1962., »veliku milost« koju je Duh Sveti udijelio Crkvi našeg vremena.(7)

4. Primjerenost te inicijative proizlazi iz niza razloga. Kao prvo, zbog žurne potrebe suprotstavljanja određenoj krizi te molitve, kojoj u sadašnjem povijesnom i teološkom kontekstu prijeti opasnost da bude nepravedno podcijenjena te stoga budući naraštaji budu nedostatno o njoj poučeni. Neki misle kako središnjost liturgije, s pravom istaknuta na Drugome vatikanskom koncilu, nužno umanjuje važnost krunice. No, kako je pojasnio Pavao VI., ta molitva ne samo da ne proturječi liturgiji već je podupire, jer služi kao izvrstan uvod u bogoslužje i njegov je vjerni odjek, omogućujući vjernicima puno duhovno sudjelovanje u liturgiji i ubiranje njezinih plodova u svakodnevnom životu.

Možda ima i onih koji se pribojavaju da je krunica na neki način premalo ekumenska zbog njezina istaknutoga marijanskog značaja. No krunica se postavlja na mnogo jasniji obzor štovanja Majke Božje, kako je ono označeno na Koncilu: štovanje usmjereno kristološkom središtu kršćanske vjere, na takav način da »dok se Marija časti, Sin se ... pravo upoznaje, ljubi, slavi«.(8) Ako se iznova pravilno otkrije, krunica će sigurno biti pomoć, a ne zapreka ekumenizmu!

5. Ali najvažniji razlog snažnog poticanja na molitvu krunice jest činjenica da ta molitva predstavlja najučinkovitije sredstvo da se među vjernicima njeguje ona zauzetost u razmatranju kršćanskog otajstva koju sam predložio u apostolskom pismu Novo millennio ineunte kao pravu »pedagogiju svetosti«: »Potrebno nam je kršćanstvo koje se odlikuje ponajprije umjetnošću molitve.«9 Dok je u suvremenoj kulturi, bez obzira na brojne suprotne pokazatelje, sve više u procvatu novi zahtjev za duhovnošću, što se može dijelom zahvaliti i utjecaju ostalih religija, više no ikad je žurno da naše kršćanske zajednice postanu »vjerodostojne škole molitve«.(10) Krunica se ubraja među najljepše i najhvaljenije tradicije kršćanskog razmatranja. Razvila se na Zapadu kao tipično meditativna molitva i na neki način odgovara »molitvi srca« ili »Isusovoj molitvi«, iznikloj na humusu kršćanskog Istoka.

6. Da bismo oživljavanju molitve krunice dali veću aktualnost, potrebno je dodati neke povijesne okolnosti. Prva je od njih žurna potreba da se od Boga izmoli dar mira. Moji prethodnici, a i ja sam, mnogo smo put predlagali krunicu kao molitvu za mir. Na početku trećeg tisućljeća, koje je započelo zastrašujućim prizorima napada od 11. rujna 2001. i u kojem se u tolikim dijelovima svijeta svakodnevno bilježe nova krvoprolića i nasilja, ponovno otkriti krunicu znači uroniti u razmatranje otajstva Krista, koji je »mir naš«, »koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu« (Ef 2, 14). Ne može se, stoga, moliti krunicu, a ne osjetiti se uključenim u jasnu zauzetost oko promicanja mira, s osobitom pozornošću prema Isusovoj zemlji, koja je još uvijek tako žalosno izmučena i tako draga kršćanskom srcu.

Slična žurna potreba za zauzetošću i molitvom javlja se vezano uz drugo kritično pitanje našeg doba: obitelj, prvotnu stanicu društva, koja je sve više ugrožena, na ideološkoj i praktičnoj razini, silama čiji je cilj razbiti njezinu cjelovitost pobuđujući u nama strah za budućnost te temeljne i nezamjenjive ustanove i, zajedno s tim, za budućnost cijeloga društva. Ponovno oživljavanje krunice u kršćanskim obiteljima, u sklopu šireg pastorala obitelji, bit će djelotvorna pomoć u suočavanju s razarujućim učincima te suvremene krize.

7. Mnogi znaci pokazuju kako i danas sveta Djevica želi upravo po toj molitvi ostvarivati onu majčinsku brigu kojoj je umirući Otkupitelj povjerio, u osobi ljubljenog učenika, sve sinove Crkve: »Ženo! Evo ti sina!« (Iv 19,26). Dobro su poznate prilike u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, u kojima je Kristova Majka na neki način dala osjetiti svoju prisutnost i čuti svoj glas pozivajući Božji narod na taj oblik kontemplativne molitve. Zbog velikog utjecaja na život kršćana i mjerodavnog priznanja od strane Crkve, želim posebno spomenuti ukazanja u Lurdu i Fatimi.(11) Tamošnja svetišta nastavljaju posjećivati mnogobrojni hodočasnici tražeći u njima utjehu i nadu.

8. Bilo bi nemoguće navesti imena mnoštva svetaca koji su u krunici pronašli istinski put posvećenja. Treba ipak spomenuti svetog Ljudevita Mariju Grignona de Montforta, pisca dragocjenog djela o krunici(12), i nama bližega patra Pija iz Pietrelcine, kojeg sam nedavno na svoju radost mogao proglasiti svetim. Posebnu je karizmu, nadalje, kao istinski apostol krunice, imao blaženi Bartolo Longo. Njegov put ka svetosti osniva se na nadahnuću koje je začuo u dubini svog srca: »Tko god širi molitvu krunice, spašen je!«(13) Na temelju toga on se osjetio pozvanim izgraditi crkvu posvećenu Gospi od Ružarija u Pompejima na ruševinama antičkoga grada, koji je, tek stupivši u doticaj s kršćanstvom, nestao u erupciji Vezuva 79. godine poslije Krista, te se mnogo stoljeća kasnije digao iz svog pepela kao svjedok svjetala i sjena nestale civilizacije.

Čitavim svojim djelom, a posebno s »Petnaest subota«, Bartolo Longo promicao je kristološko i kontemplativno srce krunice, primivši veliko ohrabrenje i potporu od Lava XIII., »pape krunice«.

9. »I preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce« (Mt 17, 2). Evanđeoski prizor Kristova preobraženja, u kojem trojica apostola, Petar, Jakov i Ivan, ostaju zaneseni Otkupiteljevom ljepotom, može se uzeti kao slika kršćanskog razmatranja (kontemplacije). Upraviti pogled u Kristovo lice, prepoznati njegovo otajstvo u svakodnevnim i bolnim događajima njegova čovještva, a potom dokučiti božanski sjaj, konačno objavljen u uskrslom Gospodinu, koji sjedi u slavi s desna Ocu, zadaća je svakog Kristova učenika i stoga zadaća svakog od nas. Razmatrajući Kristovo lice postajemo otvoreni prihvaćanju otajstva trojstvenog života, da bi uvijek iznova iskusili Očevu ljubav i uživali radost Duha Svetoga. I na nas se tada mogu primijeniti riječi svetoga Pavla: »A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu« (2 Kor 3, 18).

10. Razmatranje Krista ima u Mariji nenadmašan uzor. Sinovo lice na jedinstven način pripada Mariji. U njezinu se krilu oblikovalo, primivši od nje također ljudsku sličnost, koja upućuje na još veću duhovnu povezanost. Nitko se nije tako vjerno posvećivao razmatranju Kristova lica kao što je to činila Marija. Oči njezina srca na neki se način usredotočiše na njega već u navještenju, kada ga je začela po Duhu Svetom. U idućim je mjesecima počela osjećati njegovu prisutnost i zamišljati njegov izgled. Kada ga je napokon rodila u Betlehemu, njezine su oči mogle s nježnošću promatrati lice Sina dok ga je povijala i polagala u jasle (usp. Lk 2, 7)

Od tada se njezin pogled, uvijek ispunjen klanjanjem i udivljenjem, nije odvajao od njega. Bit će to katkad upitan pogled, kao u zgodi kada se izgubio u hramu: »Sinko, zašto si nam to učinio?« (Lk 2, 48). U svakoj će prilici to biti prodoran pogled, kadar dublje shvatiti Isusa, čak dotle da zapaža njegove skrivene osjećaje i predusretne njegove odluke, kao u Kani (usp. Iv 2, 5). U drugim prigodama bit će to pogled boli, nadasve podno križa, gdje će još jednom, u određenom smislu, njezino lice poprimiti izraz lica žene u porođajnim bolima, jer Marija neće samo podijeliti muku i smrt svoga Sina Jedinorođenca, nego će također dobiti novog sina u ljubljenome učeniku (usp. Iv 19, 26–27). U uskrsno jutro to će biti radostan pogled, koji odsijeva uskrsnom radošću, i, konačno, na dan Pedesetnice, gorljivi pogled po izlijevanju Duha Svetoga (usp. Dj 1, 14).

11. Marija je živjela s pogledom upravljenim na Krista i pohranjivala u sebi svaku njegovu riječ: »Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu« (Lk 2, 19; usp. 2, 51). Sjećanja na Isusa, utisnuta u njezinu srcu, pratila su je na svakom koraku i navodila da razmišlja o različitim događajima iz života uz Sina. Ta su razmišljanja, u određenom smislu, »krunica« koju je ona sama neprestano molila u danima svoga zemaljskog života.

I sada, usred radosnog zbora nebeskog Jeruzalema, razlozi njezine zahvalnosti i njezine hvale ostaju nepromijenjeni. Oni nadahnjuju njezinu majčinsku brigu za Crkvu hodočasnicu, u kojoj ona nastavlja izlagati svoje osobno »viđenje« evanđelja. Marija trajno pred vjernike stavlja »otajstva« svoga Sina, sa željom da ih se razmatra kako bi mogli osloboditi svu svoju spasenjsku snagu. Kada moli krunicu, kršćanska zajednica preuzima Marijina sjećanja i njezin kontemplativni pogled.

12. Krunica, upravo zato što polazi od Marijina osobnog iskustva, izrazito je kontemplativna molitva. Bez te kontemplativne protege, izgubila bi svoje značenje, kao što je to Pavao VI. jasno istaknuo: »Krunica je bez razmatranja kao tijelo bez duše, njezino moljenje u tom slučaju pada u pogibao da postane mehaničko opetovanje formula te da se suprotstavi Isusovoj opomeni: ’Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani’ (Mt 6, 7). Moljenje krunice po samoj svojoj naravi zahtijeva polagan ritam, pružanje dovoljnog vremena kako bi molitelj mogao bolje razmišljati o otajstvima života Gospodinova, gledanima kroz srce One koja je bila Gospodinu najbliža, pa da bi se na taj način mogla odatle crpsti neslućena bogatstva.«(14)

Vrijedi se zadržati na tom dubokom razmišljanju Pavla VI., da bi se istaknuli neki vidici krunice koji pokazuju da je doista Krist u središtu te kontemplativne molitve.

13. Marijina je kontemplacija iznad svega sjećanje. Ipak tu riječ treba shvatiti u njezinu biblijskom značenju spomena (zakar), kao posadašnjenja djelâ koja je Bog učinio u povijesti spasenja. Biblija pripovijeda spasenjske događaje, koji svoj vrhunac imaju u Kristu. Ti događaji ne pripadaju samo nekoj »prošlosti«; oni su također dio »sadašnjeg« spasenja. To se posadašnjenje ostvaruje prije svega u liturgiji: ono što je Bog učinio prije mnogo vjekova, ne tiče se samo izravnih svjedoka tih događaja, već darom milosti seže do ljudi svih dobâ. To donekle vrijedi i za sva druga pobožna približavanja tim događajima: »spominjati ih se«, u stavu vjere i ljubavi, znači otvoriti se milosti koju nam je Krist udijelio svojim otajstvima života, smrti i uskrsnuća.

Zato, iznova potvrđujući s Drugim vatikanskim koncilom da je liturgija, kao vršenje Kristove svećeničke službe i čin javnog bogoštovlja, »vrhunac ka kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga«(15), treba također podsjetiti da se duhovni život »ne sastoji samo od sudjelovanja u svetoj liturgiji. Doista kršćanin, pozvan da moli u zajednici, mora uz to ući u svoju sobu i moliti Oca u tajnosti (usp. Mt 6, 6), dapače, kako Apostol uči, mora moliti bez prestanka (usp. 1 Sol 5, 17).«(16) Krunica, sa svojom posebnošću, dio je te raznolike panorame »neprekidne« molitve. Ako je liturgija, kao čin Krista i Crkve, spasenjski čin par excellence, krunica je također, kao »meditacija« o Kristu s Marijom, spasenjsko razmatranje. Uranjanje u Otkupiteljev život, od otajstva do otajstva, vodi tome da se ono što je on učinio i što liturgija uprisutnjuje duboko usvaja i oblikuje naše živote.

14. Krist je najveći učitelj, objavitelj i objava. Nije riječ samo o tome da se nauči sve ono što je on učio, već da se »nauči Njega«. Može li u tome biti bolje učiteljice od Marije? Ako je s božanskoga gledišta Duh nutarnji učitelj koji nas uvodi u punu istinu o Kristu (usp. Iv 14, 26; 15, 26; 16, 13), nitko od stvorenja ne poznaje bolje Krista od Marije; nitko ne može poput Majke uvesti u duboko poznavanje njegova otajstva.

Prvi od »znakova« koje je Isus učinio – pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani – predstavlja nam Mariju upravo kao učiteljicu, dok poziva sluge da učine što god im Isus naredi (usp. Iv 2, 5). Možemo si predstaviti kako je ona tu ulogu imala i u odnosu prema učenicima nakon Isusova uzaša{ća, kada im se pridružila u iščekivanju Duha Svetoga i podupirala ih u prvom poslanju. Prolaziti s Marijom prizore iz krunice znači uputiti se u Marijinu »školu« da bi se »čitalo« Krista, da bi se proniknulo njegove tajne i razumjelo njegovu poruku.

Marijina je škola još djelotvornija ako pomislimo kako u njoj dobivamo obilje darova Duha Svetoga i ujedno nam se pruža neusporedivi primjer onoga »napredovanja na putu vjere«.17 Dok razmatramo svako otajstvo iz života njezina Sina, ona nas poziva da činimo kao što je ona učinila pri navještenju: ponizno postavljamo pitanja koja nas otvaraju svijetlu, kako bi na kraju uvijek zaključili s poslušnošću vjere: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1, 38).

15. Istaknuta značajka kršćanske duhovnosti sve je potpunije suobličavanje učenika Učitelju (usp. Rim 8, 29; Fil 3, 10.21). Izlijevanje Duha na krštenju ucjepljuje vjernika poput mladice na trs, koji je Krist (usp. Iv 15,5), i čini ga udom mističnog tijela Kristova (usp. 1 Kor 12, 12; Rim 12, 5). Ipak to početno sjedinjenje zahtijeva sve veće poistovjećivanje s njim, pri čemu će se učenikovo vladanje sve više oblikovati prema Kristovu »mišljenju«: »Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu« (Fil 2, 5). Potrebno je, kako kaže apostol, »zaodjenuti se Kristom« (usp. Rim 13, 14; Gal 3, 27).

Na duhovnom putu krunice, utemeljenom na neprekidnom razmatranju – u Marijinu društvu – Kristova lica, taj zahtjevni ideal suobličavanja njemu postiže se čestim druženjem, koje bismo mogli nazvati prijateljskim. Krunica nas na jednostavan način uvodi u Kristov život i omogućuje nam takorekuć dijeliti njegove najdublje osjećaje. U vezi s tim blaženi Bartolo Longo napisao je: »Kao što se dva prijatelja, koji su često zajedno, nastoje prilagoditi također i u navikama, tako i mi, zapodijevajući prijateljski razgovor s Isusom i blaženom Djevicom u meditaciji otajstava krunice i dijeleći isti život u svetoj pričesti, možemo postati, koliko nam to dopušta naša ograničenost, slični njima i možemo od tih najuzvišenijih uzora naučiti živjeti ponizno, siromašno, skrovito, strpljivo i savršeno.«(18)

U tom suobličavanju Kristu u krunici mi se na osobit način prepuštamo majčinskoj brizi svete Djevice. Ona, koja je Kristova majka i ujedno združena s Crkvom kao »preodlični i sasvim osobiti ud«(19), istodobno je »Majka Crkve«. Kao takva trajno »rađa« sinove za mistično tijelo svoga Sina. Čini to zagovorom, moleći za njih nepresušno izlijevanje Duha. Marija je savršena slika majčinstva Crkve.

Krunica nas na mističan način dovodi pred Mariju, koja je brižno pratila odrastanje Krista u nazaretskom domu. To je čini sposobnom da i nas istom brigom odgaja i oblikuje, sve dok se Krist ne »oblikuje« u nama (usp. Gal 4, 19). Ta Marijina uloga, koja se potpuno temelji na Kristovu posredništvu i potpuno zavisi od njega, »nikako ne priječi neposredno sjedinjenje vjernika s Kristom, nego ga olakšava«.20 To svijetlo načelo, koje je izrazio Drugi vatikanski koncil, snažno sam iskusio u svom životu i na njemu sam utemeljio svoje biskupsko geslo: Totus tuus.21 To geslo, kao što je poznato, nadahnuto je učenjem svetog Ljudevita Marije Grignona de Montforta, koji ovako tumači Marijinu ulogu u procesu našeg suobličavanja Kristu: »Cijelo se naše usavršavanje sastoji u tome da budemo suobličeni Isusu Kristu, s njime sjedinjeni i njemu posvećeni. Stoga je najsavršenija od svih pobožnosti nedvojbeno ona koja nas najsavršenije suobličava Isusu Kristu, s njime sjedinjuje i njemu posvećuje. A kako se Marija od svih stvorenja najviše suobličila Kristu, iz toga slijedi da je između svih pobožnosti ona koja najviše posvećuje i suobličuje dušu našem Gospodinu pobožnost prema Mariji, njegovoj svetoj Majci, i što duša bude više posvećena njoj, to će više biti posvećena Isusu Kristu.«(22) Nigdje kao u krunici Kristov život i Marijin ne izgledaju tako duboko sjedinjeni. Marija živi samo u Kristu i za Krista!

16. Krist nas je pozvao da se neprestano i s pouzdanjem obraćamo Bogu kako bismo bili uslišani: »Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!« (Mt 7,7). Temelj te djelotvornosti molitve jest Očeva dobrota, ali također zagovor samog Krista (usp. 1 Iv 2,1) i djelovanje Duha Svetoga, koji se »za nas zauzima« prema Božjoj volji (usp. Rim 8, 26–27). Mi uistinu »ne znamo što da molimo kako valja« (Rim 8, 26) i katkad nismo uslišani jer »rđavo ištemo« (usp. Jak 4, 2–3).

Molitvu, koju Krist i Duh pobuđuju u našim srcima, Marija podupire svojim majčinskim zagovorom. »Crkvena je molitva kao nošena Marijinom molitvom.«(23) Doista, ako je Isus, jedini Posrednik, put naše molitve, Marija, njegov najčistiji odraz, pokazuje nam put. »Na temelju te jedinstvene Marijine suradnje u djelovanju Duha Svetoga, Crkve su razvile molitvu svetoj Bogorodici, usredotočujući se na osobu Krista koji se očitovao u svojim otajstvima.«(24) Na svadbi u Kani evanđelje jasno pokazuje moć Marijina zagovora kod Isusa za potrebe drugih: »Vina nemaju« (Iv 2, 3).

Krunica je ujedno i meditacija i prošnja. Ustrajna molitva Majci Božjoj počiva na uvjerenju da ona svojim majčinskim zagovorom može dobiti sve od srca svog Sina. Ona je »svemoćna po milosti«(25), da upotrijebimo smjeli izraz – kojeg ipak treba pravo shvatiti – blaženog Bartola Longa iz njegove Molitve Djevici. To se uvjerenje, počevši od evanđelja, sve više učvršćivalo u iskustvu kršćanskog naroda. Veliki pjesnik Dante, u duhu sv. Bernarda, divno to tumači kada pjeva: »Vrijedna si, Gospo, i velika budi: / tko se za milost tebi ne uteče, / njegova želja let bez krila žudi.«(26) Kada se u krunici utječemo Mariji, hramu Duha Svetoga (usp. Lk 1, 35), ona nas zagovara kod Oca, koji ju je ispunio milošću, i Sina, rođenog iz njezina krila, moleći s nama i za nas.

17. Krunica je također put naviještanja i produbljivanja, u kojem se Kristovo otajstvo opetovano predstavlja na različitim razinama kršćanskog iskustva. Oblik tog predstavljanja je molitven i kontemplativan, sposoban suobličiti vjernika Kristovu srcu. Ako su u molitvi krunice uzeti u obzir svi elementi nužni za djelotvornu meditaciju, tada se, osobito pri njezinu zajedničkom moljenju u župama i svetištima, pruža značajna katehetska prilika, koju pastiri moraju znati iskoristiti. Na taj način Djevica od krunice nastavlja svoje djelo naviještanja Krista. Povijest krunice pokazuje da su se toj molitvi posebno utjecali dominikanci u teškim vremenima za Crkvu zbog širenja krivovjerja. Danas smo pred novim izazovima. Zašto ponovno ne uzeti krunicu u ruke s istom vjerom naših predaka? Krunica čuva svu svoju moć i ostaje nezaobilazno pomoćno sredstvo u pastoralu svakoga dobrog navjestitelja.

18. U razmatranje Kristova lica uvedeni smo ako u Duhu slušamo Očev glas, jer nitko ne »pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti« (Mt 11, 27). Na Petrovu ispovijest vjere u krajevima Cezareje Filipove Isus odgovara pojašnjavajući izvor tako jasne spoznaje svoga identiteta: »To ti ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima« (Mt 16, 17). Potrebna je dakle objava odozgor. A da bismo je mogli prihvatiti, nužno je pozorno osluškivati: »Samo iskustvo šutnje i molitve otvara prikladno obzorje na kojemu može sazrijevati i razvijati se istinskija spoznaja, primjerena i dosljedna tomu otajstvu.«(27)

Krunica je jedan od tradicionalnih putova kršćanske molitve posvećene razmatranju Kristova lica. Papa Pavao VI. opisuje to ovim riječima: »Kao evanđeoska molitva, usredotočena na otajstvo otkupiteljskog Utjelovljenja, krunica ima izrazito kristološko usmjerenje. Njezin naime najznačajniji sastavni dio – litanijsko ponavljanje Zdravomarije – postaje također neprekidno hvaljenje Krista, jer se navještaj anđela i pozdrav Krstiteljeve majke konačno odnosi na nj: ’Blagoslovljen plod utrobe tvoje’ (Lk 1, 42). Reći ćemo još i više: ponavljanje Zdravomarije tvori osnovu, na kojoj se razvija razmatranje otajstava: Isus svake zdravomarije jest onaj isti kojega nam otajstva jedno za drugim stavljaju pred oči, sad kao Sina Božjega sad kao sina Djevičina«.(28)

19. Od mnogih otajstava Kristova života, krunica, u obliku u kojem se općenito ustalila uz odobrenje crkvene vlasti, navodi samo neka. Taj je izbor određen prema izvornoj osnovi te molitve, koja se temeljila na broju 150, u skladu s brojem psalama. Da bi se snažnije istaknula kristološka dubina krunice, mislim kako je primjereno njezin tradicionalni model upotpuniti. Ta će nadopuna, premda prepuštena na slobodu pojedinaca i zajednica, omogućiti da u njoj budu zahvaćena također otajstva Kristova javnog života između krštenja i muke. U tim otajstvima razmatramo važne vidike Kristove osobe kao konačnog objavitelja Oca. Nazvan Očevim ljubljenim Sinom prilikom krštenja na rijeci Jordanu, Krist je onaj koji naviješta dolazak Kraljevstva, svjedoči ga djelima i proglašava njegove zahtjeve. U godinama javnoga života Kristovo se otajstvo na najočitiji način pokazuje kao otajstvo svjetla: »Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta« (Iv 9, 5).

Slijedom toga, a da bi krunica postala na potpuniji način »sažetak svega evanđelja«, priliči da se, nakon razmišljanja o Kristovu utjelovljenju i skrovitom životu (radosna otajstva), a prije usredotočivanja na njegove patnje u muci (žalosna otajstva) i uskrsnu pobjedu (slavna otajstva), razmatraju neki osobito značajni trenuci njegova javnog života (otajstva svjetla). To dodavanje novih otajstava, ne nanoseći štetu bilo kojem od bitnih vidika tradicionalnog oblika te molitve, ima za cilj ponovno oživjeti i pobuditi obnovljeno zanimanje za krunicu u kršćanskom životu kao istinskom uvodu u dubinu Kristova srca, bezdanu radosti i svjetla, trpljenja i slave.

20. Prvih pet desetica, niz »radosnih otajstava«, označen je radošću kojom zrači događaj utjelovljenja. To je očito već iz prvoga otajstva, navještenja, gdje se na Gabrijelov pozdrav Djevici iz Nazareta nadovezuje poziv na mesijansku radost: »Raduj se, Marijo.« Čitava povijest spasenja, štoviše, u određenom smislu, čitava povijest svijeta teži tome navještaju. Ako je doista Očev naum uglaviti sve u Kristu (usp. Ef 1, 10), tada je sav svemir na neki način zahvaćen božanskom naklonošću, kojom se Otac prignuo Mariji da je učini Majkom svoga Sina. Samim tim cijeli je ljudski rod kao uključen u fiat, kojim je ona spremno odgovorila Božjoj volji.

Radosnim je klicanjem prožet prizor susreta s Elizabetom, gdje na sam Marijin glas i Kristovu prisutnost u Elizabetinoj utrobi Ivan »zaigra od radosti« (usp. Lk 1, 44). Preplavljen je radošću i prizor u Betlehemu, u kojem je rođenje božanskog Djetešca, Spasitelja svijeta, najavljeno pjesmom anđela i objavljeno pastirima upravo kao »velika radost« (Lk 2, 10).

Posljednja dva otajstva, dok zadržavaju to radosno ozračje, već unaprijed izražavaju znakove drame. Prikazanje u Hramu doista ne izražava samo radost zbog posvećenja djeteta i klicanje starca Šimuna. Ono također podsjeća na proroštvo da će Krist biti u Izraelu »znak osporavan«, a da će samoj Mariji mač probosti dušu (usp. Lk 2, 34–35). Radostan i ujedno dramatičan također je događaj dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu. On se tu pojavljuje u svojoj božanskoj mudrosti: dok sluša i pita zapravo je već onaj koji »poučava«. Objava njegova otajstva kao Sina potpuno predana Ocu navještaj je one evanđeoske radikalnosti u kojoj apsolutni zahtjevi Kraljevstva dovode u krizu čak i najprisnije ljudske odnose. Marija i Josip, ispunjeni strahom i zebnjom, »ne razumješe riječi koju im reče« (Lk 2, 50).

Razmatrati »radosna« otajstva znači ući u najdublje uzroke i najdublje značenje kršćanske radosti. Znači usredotočiti se na konkretnu stvarnost otajstva utjelovljenja i mračni nagovještaj otajstva spasenjske muke. Marija nas uvodi u shvaćanje tajne kršćanske radosti, podsjećaju}i nas da je kršćanstvo prije svega i nadasve euangelion, »radosna vijest«, čije je središte, štoviše sam sadržaj, osoba Isusa Krista, Riječ koja je tijelom postala, jedini Spasitelj svijeta.

21. Prelazeći potom s Isusova djetinjstva i skrovitog života u Nazaretu na njegov javni život, naše nas razmatranje vodi do onih otajstva koja se na poseban način mogu nazvati »otajstvima svjetla«. Sigurno je cjelokupno Kristovo otajstvo svjetlo. On je »svjetlost svijeta« (Iv 8, 12). No to osobito dolazi do izražaja u godinama javnog života, kada naviješta evanđelje Kraljevstva. Želeći kršćanskoj zajednici predložiti pet važnih trenutaka – »svijetlih« otajstava – toga razdoblja Kristova života, mislim da tome odgovaraju: 1. njegovo krštenje na Jordanu, 2. njegovo samoobjavljenje na svadbi u Kani, 3. njegovo naviještanje kraljevstva Božjega s pozivom na obraćenje, 4. njegovo preobraženje i, konačno, 5. njegovo ustanovljenje euharistije, kao sakramentalnog izraza pashalnog otajstva.

Svako od tih otajstava je objava Kraljevstva, koje je već nastupilo u samoj Isusovoj osobi. Otajstvo je svjetla u prvom redu krštenje na Jordanu. Tu, dok Krist, kao onaj koji neokaljan grijehom za nas »grijehom« postade (usp. 2 Kor 5, 21 i par.), silazi u vodu, nebesa se otvaraju i glas ga Očev proglašava Sinom ljubljenim (usp. Mt 3, 17 i par.), a Duh se spušta na nj da ga uvede u predstojeće poslanje. Otajstvo svjetla je i prvo znamenje u Kani (usp. Iv 2, 1–12), kada je Krist pretvorio vodu u vino i otvorio srca učenikâ za vjeru zahvaljujući intervenciji Marije, prve vjernice. Otajstvo je svjetla propovijedanje kojim Isus naviješta dolazak kraljevstva Božjega i poziva na obraćenje (usp. Mk 1, 15), otpuštajući grijehe svima koji mu pristupaju s poniznom vjerom (usp. Mk 2, 3–13; Lk 7, 47–48), početak službe milosrđa koju će on nastaviti ostvarivati sve do svršetka svijeta, osobito po sakramentu pomirenja, povjerenom njegovoj Crkvi (usp. Iv 20, 22–23). Najsjajnije otajstvo svjetla je preobraženje, koje se, prema predaji, dogodilo na brdu Taboru. Slava božanstva blista na Kristovu licu, dok Otac prestrašenim apostolima zapovijeda da ga slušaju (usp. Lk 9, 35 i par.) i pripreme se proći s njim kroz agoniju Muke, kako bi s njim prispjeli do uskrsne radosti i života preobraž ena Duhom Svetim. Otajstvo svjetla je, napokon, ustanovljenje euharistije, u kojoj nam Krist daje svoje tijelo i krv za hranu pod znakovima kruha i vina, svjedočeći »do kraja« svoju ljubav prema ljudskom rodu (Iv 13, 1), za čije će spasenje prinijeti samog sebe za žrtvu.

U tim otajstvima, izuzev znamenja u Kani, Marijina prisutnost ostaje u pozadini. Evanđelja tek kratko spominju njezinu nazočnost u pojedinim trenucima Isusova propovijedanja (usp. Mk 3, 31–35; Iv 2, 12) i ništa ne govore o njezinoj mogućoj prisutnosti na posljednjoj večeri u trenutku ustanovljenja euharistije. No uloga koju je imala u Kani na neki način prati cjelokupno Kristovo poslanje. Objava koju je Otac izravno uputio prilikom krštenja na Jordanu i njezin odjek u poslanju Ivana Krstitelja, u Kani izlazi s Marijinih usana i postaje veliki majčinski savjet kojeg ona upućuje Crkvi svih vremena: »[to god vam rekne, učinite!« (Iv 2, 5). Taj je savjet izvrstan uvod u Kristove riječi i znakove tijekom njegova javnog djelovanja i tvori marijansku pozadinu svih »otajstava svjetla«.

22. Žalosnim Kristovim otajstvima evanđelja pridaju veliku važnost. Kršćanska se pobožnost oduvijek, a osobito u korizmenim pobožnostima križnog puta, usredotočivala na pojedine dijelove Muke, sluteći da se tu krije vrhunac objave ljubavi i izvor našeg spasenja. Krunica izabire neke dijelove Muke i poziva vjernika da na njih usmjeri pogled svoga srca i proživljava ih. Slijed otajstva započinju s Getsemanijem, gdje Krist proživljava trenutke velike tjeskobe pred voljom Očevom, protiv koje bi slabost tijela mogla biti stavljena na kušnju da se pobuni. Ondje je Krist izložen svim napastima i pritisnut svim grijesima ljudskog roda, zato da kaže Ocu: »Ne moja volja, nego tvoja neka bude! « (Lk 22, 42 i par.). Taj njegov »da« poništava »ne« praroditelja u Edenskom vrtu. A koja je cijena njegova potpunog predanja Očevoj volji, postaje vidljivo iz otajstava koja slijede: uspon na Kalvariju, bičevanje, trnova kruna i smrt na križu, u kojima je izvrgnut najvećem preziru: Ecce homo!

U tom je poniženju objavljena ne samo Božja ljubav već i sam smisao čovjeka. Ecce homo: tko želi upoznati čovjeka, mora poznavati njegov smisao, početak i puninu u Kristu, Bogu koji se iz ljubavi ponizi »do smrti, smrti na križu« (Fil 2, 8). Žalosna otajstva pomažu vjerniku ponovno proživjeti Isusovu smrt, stati s Marijom podno križa, ući s njom u beskrajni ocean Božje ljubavi prema čovjeku i iskusiti svu njegovu životvornu snagu.

23. »Razmatranje Kristova lica ne može se zaustaviti na slici Krista raspetoga. On je Uskrsnuli!«(29) Krunica oduvijek izražava tu svijest vjere i poziva vjernike da nadiđu tamu Muke kako bi svoj pogled uzdigli prema Kristovoj slavi u uskrsnuću i uzašašću. Razmatranjem Uskrsnuloga kršćanin ponovno otkriva smisao vlastite vjere (usp. 1 Kor 15, 14) i ponovno proživljava radost ne samo onih kojima se Krist ukazao – apostola, Magdalene, učenika na putu za Emaus – već također radost Marijinu, koja je smjela jednako snažno iskusiti novu stvarnost svoga proslavljenog Sina. U tu slavu, po kojoj je o uzaša{ću Krist uznesen s desna Ocu, i sama je Marija uzašla uznesenjem na nebo, unaprijed prispjevši, po jedinstvenoj povlastici, uskrsnuću tijela predviđenom za sve pravedne. Okrunjena, napokon, slavom – kakvom je prikazana u posljednjem slavnom otajstvu – ona snažno blista kao Kraljica anđela i svetih, predokus i vrhunac eshatološkog stanja Crkve.

Usred toga slavnog niza otajstava Sina i Majke, u treće slavno otajstvo, krunica stavlja Duhove, koji pokazuju lice Crkve kao obitelji okupljene s Marijom, oživljene snažnim izlijevanjem Duha i spremne za evangelizacijsko poslanje. Razmatranje toga, kao i ostalih slavnih otajstava, trebalo bi u vjernicima potaknuti sve življu svijest o njihovu novom životu u Kristu, življenom u krilu Crkve, čija je velika »ikona« prizor Pedesetnice. Slavna otajstva njeguju tako u vjernicima nadu u eshatološki cilj, prema kojem su se uputili kao članovi hodočasničkoga Božjeg naroda u povijesti. To ih mora potaknuti na hrabro svjedočenje one »radosne vijesti« koja daje smisao čitavom njihovu životu.

24. Ti nizovi razmatranja koje nam predlaže krunica sigurno nisu iscrpljeni, već samo dozivaju u svijest ono što je bitno i pobuđuju u duši želju za onim spoznanjem Krista koje se napaja na čistom izvoru evanđelja. Svaki pojedini događaj iz Kristova života, kako je opisan u evanđeljima, blista Otajstvom koje nadilazi svaku spoznaju (usp. Ef 3, 19). To je Otajstvo utjelovljene Riječi u kojoj »prebiva sva punina božanstva« (Kol 2, 9). Zato Katekizam Katoličke crkve stavlja poseban naglasak na Kristova otajstva, ističući da je »sve u Isusovu životu znak njegova Otajstva«(30). »Duc in altum« Crkve u trećem tisućlje}u ovisit će o sposobnosti kršćana da se »vinu do svega bogatstva, punine shvaćanja, do spoznanja otajstva Božjega – Krista, u kojem su sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena« (Kol 2, 2–3). Poslanica Efežanima u ime svih krštenika upućuje gorljivu prošnju »da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i [irina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje« (3, 17–19).

Krunica je u službi toga ideala: nudi »tajnu« kako da lakše uđemo u dublju i sveobuhvatniju spoznaju Krista. Mogli bismo to nazvati Marijinim putem. To je put primjera Djevice iz Nazareta, žene vjere, šutnje i budnog osluškivanja. To je također put Marijine pobožnosti nadahnute sviješću o nerazdruživoj povezanosti Krista i njegove Presvete Majke: Kristova su otajstva također, u nekom smislu, otajstva njegove Majke, čak i kada ona nije u njih uključena, zato jer ona živi od njega i po njemu. Preuzimajući riječi anđela Gabrijela i svete Elizabete, koje su sadržane u molitvi Zdravo Marijo, osjećamo se potaknuti uvijek iznova tražiti u Mariji, u njezinim rukama i u njezinu srcu »blagoslovljeni plod njezine utrobe« (usp. Lk 1, 42). Otajstvo Krista, »misterij« čovjeka

25. U već spomenutom svjedočanstvu iz 1978. o krunici kao mojoj najdražoj molitvi, izrazio sam misao kojoj se želim vratiti. Rekao sam tada da »jednostavna molitva krunice označava ritam ljudskog života«.(31)

U svjetlu dosad rečenog o Kristovim otajstvima, nije teško ući dublje u antropološko značenje krunice, koje je mnogo dublje no što se to na prvi pogled čini. Onaj koji krene razmatrati Krista u različitim dionicama njegova života ne može a da u njemu ne spozna i istinu o čovjeku. To je ona velika tvrdnja Drugoga vatikanskog koncila o kojoj sam toliko put govorio u svom učenju počevši od enciklike Redemptoris hominis: »Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi.«(32) Krunica pomaže otvoriti put tome svjetlu. Slijedeći trag Krista, u kojem je čovjekov put »rekapituliran«(33), objavljen i otkupljen, vjernik dolazi pred sliku pravog čovjeka. Razmatrajući Kristovo rođenje biva poučen o svetosti života, promatrajući nazaretski dom uči pravu istinu o obitelji prema Božjem naumu, slušajući Učitelja u otajstvima njegova javnog djelovanja crpi svjetlo koje ga vodi u kraljevstvo Božje, a slijedeći ga na putu na Kalvariju biva poučen o smislu spasenjskog trpljenja. Na kraju, razmatrajući Krista i njegovu Majku u slavi, vidi cilj kojemu je svaki od nas pozvan, ako dopustimo da nas Duh Sveti ozdravi i preobrazi. Moglo bi se reći da svako otajstvo krunice, kada se pozorno meditira, baca svjetlo na misterij čovjeka.

Istodobno, sasvim je prirodno unijeti u taj susret sa svetim Otkupiteljevim čovještvom sve probleme, tjeskobe, napore i težnje kojima je označen naš život. »Povjeri Jahvi svu svoju brigu, i on će te pokrijepiti« (Ps 55, 23). Moliti krunicu znači povjeriti sve svoje brige milosrdnim srcima Krista i njegove Majke. Iznova razmišljajući, u vremenskom razmaku od dvadeset pet godina, o teškoćama koje su također bile dio moje papinske službe, osjećam potrebu još jednom reći, kao topao poziv svima da osobno stječu to iskustvo: da, krunica doista »označava ritam ljudskog života«, kako bi ga uskladila s ritmom božanskog života, u radosnom zajedništvu Presvetog Trojstva, cilja i težnje našeg života.

26. Razmatranje Kristovih otajstava u krunici je predloženo tako da potpomogne duboko se sjediniti s otajstvom. Riječ je o metodi koja se temelji na ponavljanju. To vrijedi prije svega za riječi Zdravomarije, koje se ponavljaju deset puta u svakom otajstvu. Ako se to ponavljanje promatra površno, može se javiti napast da se krunicu smatra suhoparnom i dosadnom vježbom. No do sasvim se drugog zaključka dolazi kada se krunicu promatra kao izraz one ljubavi koja se neumorno opetovano obraća ljubljenoj osobi izljevima ljubavi, koji su, premda po svom sadržaju slični, uvijek novi zbog osjećaja kojim su prožeti.

U Kristu Bog je doista preuzeo »srce od mesa«. Bog nema samo božansko srce, bogato milosrđem i oproštenjem, već također ljudsko srce, sposobno za sve titraje čuvstava. Ako bismo za to trebali potvrdu iz evanđelja, mogli bismo je lako naći u dirljivom dijalogu između Krista i Petra nakon uskrsnuća: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Triput je to pitanje postavljeno Petru i triput on odgovara: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« (usp. Iv 21, 15–17). Ponad točno određenog značenja toga ulomka, tako važnog za Petrovo poslanje, nikome ne može izmaknuti ljepota toga trostrukog ponavljanja, u kojem su pitanje koje se ponavlja i pruženi odgovor izraženi izričajima koji su dobro poznati iz općeg iskustva ljudske ljubavi. Da bi se razumjelo krunicu, treba ući u psihološku dinamiku ljubavi.

Jedno je jasno: ako je ponavljanje Zdravomarije izravno upućeno Mariji, taj je čin ljubavi u konačnici, s njom i po njoj, upravljen Isusu. Ponavljanje je potaknuto željom za sve potpunijim suobličavanjem Kristu, istinskom »programu« kršćanskog života. Sveti je Pavao taj program izrazio gorljivim riječima: »Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!« (Fil 1, 21). I nadalje: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist« (Gal 2, 20). Krunica nam pomaže sve tješnje se suobličiti Kristu, sve dok ne postignemo istinsku svetost.

27. Ne treba iznenaditi što se naš odnos s Kristom može koristiti određenom metodom. Bog se objavljuje čovjeku uvažavajući našu ljudsku narav i ritam ljudskog života. Zbog toga kršćanska duhovnost, dok poznaje najuzvišenije oblike mistične šutnje u kojoj su slike, riječi i kretnje, da tako kažemo, prevladane snažnim i neizrecivim sjedinjenjem s Bogom, redovno zahvaća cijelu osobu u njezinoj složenoj duhovnoj, tjelesnoj i relacijskoj stvarnosti.

To postaje očito u liturgiji. Sakramenti i sakramentalije strukturirani su tako da čine niz obreda koji uključuju sve dimenzije osobe. Isto vrijedi i za neliturgijsku molitvu. Potvrđuje to činjenica da je najkarakterističnija kristološka meditativna molitva na Istoku, usredotočena na riječi: »Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku«(34), tradicionalno povezana s ritmom disanja, što istodobno potpomaže ustrajnost u molitvi i na neki način kao da utjelovljuje želju da Krist postane duh, duša i »sve« u životu.

28. U apostolskom pismu Novo millennio ineunte spomenuo sam kako se danas također na Zapadu javlja obnovljena potreba za molitvom, što katkad vodi do zanimanja za određene vidike ostalih religija.(35) Pojedini kršćani, zbog slabog poznavanja kršćanske kontemplativne tradicije, podliježu privlačnosti njihovih oblika molitve. Premda sadrže mnoge elemente koji su pozitivni i katkad spojivi s kršćanskim iskustvom, ti oblici često kriju neprihvatljivu ideološku pozadinu. I u tim je iskustvima omiljena metoda postizanje visokog stupnja duhovne sabranosti tehnikama psihofizičkog i simboličkog obilježja te uzastopnog ponavljanja. Krunica je smještena unutar te opće religijske fenomenologije, ali se ističe vlastitim značajkama u skladu sa specifičnim kršćanskim zahtjevima.

Doista, krunica nije ništa drugo već metoda razmatranja. Kao metoda služi kao sredstvo za postizanje nekog cilja te ne može postati cilj samoj sebi. Ipak, jer je plod stoljetnog iskustva, ta se metoda ne smije podcijeniti. Njoj u prilog ide iskustvo bezbrojnih svetaca. Time se ipak ne želi reći da se ta metoda ne može poboljšati. Upravo za tim ide uključivanje novog niza otajstava svjetla u postojeća otajstva i savjeti o njihovu moljenju, koje predlažem u ovome pismu. Poštujući čvrsti zasad te molitve, tim savjetima želim pomoći vjernicima da je shvate u bogatstvu njezine simboličnosti i u skladu sa zahtjevima svakodnevnog života. U suprotnom postoji opasnost da ne samo da ne donese željene duhovne učinke nego čak da se krunicu, s kojom se obično moli, počne doživljavati kao svojevrsnu amajliju ili magični predmet te se na taj način korjenito izobliči njezin smisao i funkcija.

29. Naviještati pojedino otajstvo, možda čak uz pomoć prikladne slike koja će pomoći da ih se dočara, znači takorekuć otvoriti prizor na koji ćemo usmjeriti pozornost. Riječi vode maštu i um prema pojedinom događaju ili trenutku Kristova života. U duhovnoj tradiciji Crkve, štovanje slika i mnogi oblici pobožnosti koji uključuju osjetila, kao i sama metoda molitve koju je predložio sveti Ignacije Loyola u svojim Duhovnim vježbama, pribjegavali su elementima vizualnog i mašte (compositio loco), smatrajući da će biti od velike pomoći u usredotočivanju duha na pojedino otajstvo. Ta metodologija, uostalom, odgovara samoj logici utjelovljenja: Bog je u Isusu preuzeo ljudske osobine.

Po njegovoj tjelesnoj stvarnosti možemo doći u dodir s njegovim božanskim otajstvom.

Na tu potrebu za konkretnim dodirom odgovara naviještanje različitih otajstava krunice. Sigurno je da ona ne nadomještaju evanđelje niti prenose njegov cjelokupni sadržaj. Krunica, prema tome, nije zamjena za lectio divina. Naprotiv, pretpostavlja to božansko štivo i promiče ga. No premda otajstva koja se razmatraju u krunici, čak i uz nadopunu otajstava svjetla, ističu tek temeljne dijelove Kristova života, oni lako mogu pomoći duhom zahvatiti šira prostranstva evanđelja, osobito kada se krunica moli u ozračju duže sabranosti.

30. Da bi se to razmatranje temeljilo na Bibliji i bilo što produbljenije, korisno je da naviještanje pojedinog otajstva bude praćeno čitanjem odgovarajućega biblijskog ulomka, koji, ovisno o prilikama, može biti duži ili kraći. Ostale riječi, naime, neće nikada biti toliko djelotvorne kao nadahnuta riječ. Ona se sluša sa sigurnošću da je Božja riječ, izgovorena za danas i »za mene«.

Kada je tako prihvaćena, Božja riječ može postati dio metode ponavljanja te molitve, ne izazivajući dosadu, koju bi moglo prouzročiti podsjećanje na nešto što je već dobro poznato. Nije doista riječ o tome da se dozove u pamet neka informacija, već da se dopusti Bogu da »govori«. U određenim zajedničkim svečanim slavljima ta se riječ može prikladno ilustrirati kakvim kratkim komentarom.

31. Slušanje i razmatranje hrane se šutnjom. Nakon navještaja otajstva i čitanja Božje riječi preporučljivo je da zastanemo neko vrijeme i, prije nego započnemo usmenu molitvu, usmjerimo pozornost na razmatrano otajstvo. Ponovno otkrivanje vrijednosti šutnje jedna je od tajni razmatranja i meditacije. Među nedostacima društva u kojem vladaju tehnologija imasovni mediji jest i činjenica da šutnju postaje sve teže ostvariti. Kao što se u liturgiji preporučuju trenuci šutnje, tako i u moljenju krunice priliči odrediti kratku stanku nakon slušanja Božje riječi, dok se duh usredotočuje na sadržaj određenog otajstva.

32. Nakon što se posluša Riječ i usredotoči na otajstvo prirodno je da se duh uzdigne Ocu. U svakom od svojih otajstava Isus nas uvijek vodi k Ocu, kojem se neprestano obraća, jer počiva u njegovu »krilu« (usp. Iv 1, 18). On želi da dijelimo njegovu prisnost s Ocem, tako da možemo s njim reći: »Abba! Oče!« (Rim 8, 15; Gal 4, 6). Snagom svog odnosa s Ocem čini nas i svojom i uzajamno braćom i sestrama, priopćavajući nam Duha, koji je ujedno i njegov i Očev. Očenaš, postavljen gotovo kao temelj kristološko-marijanskoj meditaciji koja se odvija kroz ponavljanje Zdravomarije, daje da meditiranje otajstva, također kada se ono čini u osami, postaje crkveno iskustvo.

33. To je najopsežniji dio krunice i ujedno je čini marijanskom molitvom u pravom smislu riječi. No upravo u svjetlu ispravno shvaćene Zdravomarije jasno se zapaža da se marijansko obilježje ne samo ne suprotstavlja onom kristološkom nego ga ističe i pojačava. Prvi dio Zdravomarije, sastavljen od riječi koje su Mariji uputili anđeo Gabrijel i sveta Elizabeta, poklonstveno je razmatranje otajstva koje se ispunilo u Djevici iz Nazareta. Te riječi, takoreći, izražavaju divljenje neba i zemlje i, u određenom smislu, divljenje samog Boga dok promatra svoje »remek-djelo« – utjelovljenje Sina u Marijinu djevičanskom krilu – u smislu onoga Božjeg pogleda iz Knjige Postanka (usp. Post 1,31), onoga iskonskog »pathosa kojim je Bog, u zoru stvaranja, promatrao djelo svojih ruku«.(36) Dok u krunici ponavljamo Zdravomarije, dijelimo sâmo Božje udivljenje i radost: u zanosnom divljenju prepoznajemo najveće čudo u povijesti. To je ispunjenje Marijina proroštva: »Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom« (Lk 1, 48).

Težište u Zdravomariji – takorekuć spoj između prvog i drugog dijela – jest Isusovo ime. Pokatkad, pri brzome moljenju, to se težište previdi, a s njim i povezanost s Kristovim otajstvom koje se razmatra. Ali upravo je naglasak koji se stavlja na Isusovo ime i na njegovo otajstvo znak pravog i plodonosnog moljenja krunice. Već je Pavao VI. u apostolskoj pobudnici Marialis cultus podsjetio na običaj u nekim krajevima da se Kristovu imenu dadne istaknuto mjesto tako da se iza imena Isus nadoda spomen otajstva koje se razmatra. (37) Taj hvalevrijedan običaj, osobito prilikom javnog moljenja, snažno izražava našu vjeru u Krista u različitim trenucima Otkupiteljeva života. To je istodobno ispovijest vjere i pomoć u održavanju budnom naše meditacije, jer olakšava proces dubokog sjedinjenja s Kristovim otajstvom u koje uvodi ponavljanje Zdravomarije. Kada ponavljamo ime Isus – jedino ime u kojem nam je dana nada spasenja (usp. Dj 4, 12) – u tijesnoj povezanosti s imenom njegove presvete Majke, čineći to gotovo na njezinu preporuku, krećemo na put dubokog sjedinjenja, koje ima za cilj uvesti nas sve dublje u Kristov život.

Iz jedinstvenog i povlaštenog odnosa s Kristom, koji Mariju čini Majkom Božjom, Theotòkos, izvire snaga prošnje koju joj upućujemo u drugom dijelu molitve, dok njezinu majčinskom zagovoru povjeravamo svoj život i čas svoje smrti.

34. Trojstvena doksologija cilj je kršćanskog razmatranja. Krist je naime put koji nas vodi Ocu u Duhu. Ako taj put prelazimo do kraja, neprestano se susrećemo s otajstvom triju božanskih osoba, kojima doliči iskazivati slavu, čast i hvalu. Važno je da Slava Ocu, vrhunac razmatranja, dobro istaknemo u krunici. U javnom moljenju mogli bismo ga pjevati, kako bismo primjereno istaknuli tu bitnu trojstvenu strukturu svake kršćanske molitve.

U mjeri u kojoj je razmatranje otajstva pozorno, duboko i oživljeno – od Zdravomarije do Zdravomarije – ljubavlju prema Kristu i prema Mariji, slavljenje Trojstva na kraju svake desetice, daleko od toga da bude svedeno na brzi zaključak, poprima vlastiti kontemplativni ton i kao da uzdiže duh do nebeskih visina i omogućuje nam, na neki način, ponovno oživjeti iskustvo s Tabora, predokus buduće kontemplacije: »Dobro nam je ovdje biti« (Lk 9, 33).

35. U sadašnjoj praksi moljenja krunice, nakon trojstvene doksologije slijedi kratka molitva, koja varira ovisno o mjesnim običajima. Ne umanjujući ni na koji način vrijednost tih zaziva, vrijedi istaknuti kako će razmatranje otajstava moći bolje izraziti svu svoju plodnost ako se potrudimo da svako otajstvo zaključimo molitvom za plodove koji su karakteristični za pojedino razmatrano otajstvo. Na taj će način krunica moći bolje izraziti svoju povezanost s kršćanskim životom. Preporučuje to lijepa liturgijska molitva, koja nas poziva da, razmatrajući otajstva krunice, »nasljedujemo što sadrže i da postignemo ono što obećavaju«.(38)

Ta završna molitva može, kao što to već i jest čest slučaj, biti raznolika. Na taj se način krunica može bolje prilagoditi različitim duhovnim predajama i različitim kršćanskim zajednicama. U tom je pogledu poželjno da dođe do širenja prikladnih obrazaca, i to nakon dužnoga pastoralnog uvida i po mogućnosti nakon eksperimentalne primjene u marijanskim središtima i svetištima u kojima se osobito gaji pobožnost krunice, tako da se Božji narod može okoristiti izobiljem istinskoga duhovnoga bogatstva i naći hranu za osobno razmatranje.

37. Tradicionalno pomagalo za moljenje krunice su zrnca krunice. U najpovršnijoj praksi ona su tek sredstvo za brojenje izmoljenih Zdravomarija. No ona služe također za izražavanje određenog simbolizma, koji može dati veću dubinu razmatranju. Prvo što glede toga treba zamijetiti jest da je nizanje zrnaca krunice usmjereno prema križu, koji tako otvara i zatvara sam tijek molitve. Život i molitva vjernika usredotočeni su na Krista. Sve od njega polazi, sve njemu teži, sve, po njemu, u Duhu Svetom, dolazi k Ocu.

Kao sredstvo za brojenje, koje označava slijed molitve, zrnca krunice podsjećaju na neprekidni hod razmatranja i kršćanskog usavršavanja. Blaženi Bartolo Longo promatrao ih je i kao »lanac« koji nas povezuje s Bogom. Lanac, da, ali slatki lanac; takav je uvijek odnos s Bogom koji je Otac. Sinovski »lanac« koji nas dovodi u sklad s Marijom, »službenicom Gospodnjom « (Lk 1, 38), i, u konačnici, sa samim Kristom, koji je, premda Bog, postao »sluga« iz ljubavi prema nama (Fil 2, 7).

Lijep način da se proširi simboličko značenje zrnaca krunice jest dopustiti da nas ona podsjete na naše uzajamne odnose, na svezu zajedništva i bratstva koja nas sve povezuje u Kristu.

37. Danas u različitim dijelovima Crkve postoje mnogi načini uvođenja u krunicu. U nekim se krajevima običava započeti psalmom 70: »Bože, u pomoć mi priteci; Gospodine, pohiti da mi pomogneš«, kao da se time želi kod molitelja pobuditi ponizna svijest o vlastitoj nedostatnosti. Drugdje krunica započinje s Vjerovanjem, gotovo postavljajući ispovijest vjere kao osnovu kontemplativnog puta kojim se kreće. Ti i slični načini, ukoliko u duhu pobuđuju ispravnu raspoloživost za meditaciju, jednako su ispravni. Krunica se zaključuje molitvom na nakanu Svetog Oca, kao da želi pogled onoga koji moli proširiti na širi obzor crkvenih potreba. Upravo da bi potaknula tu eklezijalnu dimenziju krunice, Crkva ju je obogatila svetim oprostima za onoga koji je moli s prikladnom raspoloživošću.

Doista, ako se moli na taj način, krunica postaje duhovni put na kojem je Marija majka, učiteljica i voditeljica, koja podupire vjernika svojim moćnim zagovorom. Zato nije čudno ako duša, na kraju molitve u kojoj je doživjela tako duboko iskustvo Marijina majčinstva, osjeti potrebu zahvaliti svetoj Djevici, bilo divnom molitvom Kraljice neba bilo Litanijama Majke Božje (Litanije lauretanske). To je kruna duhovnog puta, koji je doveo vjernika u živi doticaj s Kristovim otajstvom i njegovom presvetom Majkom.

38. Krunica se može svakoga dana moliti u cijelosti i ima onih koji to i čine, što je za svaku pohvalu. Tako krunica ispunja molitvom dan mnogih kontemplativnih osoba ili pravi društvo bolesnima i starijima, koji imaju na raspolaganju dovoljno vremena. Ali očigledno – a to još više vrijedi kada se u tu molitvu uključi i niz otajstava svjetla – da će mnogi moći moliti tek jedan dio, prema određenoj podjeli kroz tjedan. U toj se tjednoj razdiobi različitim danima u tjednu daje određeni duhovni »kolorit«, slično kao što liturgija daje ton različitim dijelovima liturgijske godine.

Prema sadašnjoj praksi, ponedjeljak i četvrtak posvećeni su »radosnim otajstvima«, utorak i petak »žalosnim otajstvima«, srijeda, subota i nedjelja »slavnim otajstvima«. Gdje, dakle, smjestiti »otajstva svjetla«? Budući da se »slavna otajstva« mole i subotom i nedjeljom, a da subota tradicionalno ima osobiti marijanski značaj, čini se primjerenim drugo tjedno razmatranje radosnih otajstava, u kojima se osobito ističe Marijina prisutnost, premjestiti na subotu. Četvrtak tako ostaje slobodan za razmatranje »otajstava svjetla«.

Ti naputci ne namjeravaju ograničiti opravdanu slobodu u osobnoj i zajedničkoj molitvi, prema pastoralnim potrebama i posebnim liturgijskim slavljima koji bi mogli iziskivati primjerene prilagodbe. Ono što je doista važno jest da krunica uvijek bude promatrana i doživljavana kao put kontemplacije. U krunici, slično kao i u liturgiji, kršćanski tjedan, u čijem je središtu nedjelja, dan uskrsnuća, postaje putovanje kroz otajstva života Kristova, koji se objavljuje u životima svojih učenika kao Gospodin vremena i povijesti.

Blagoslovljena Marijina krunica, slatki okov koji nas veže uz Boga« 39. Dosada rečeno opsežno prikazuje bogatstva te tradicionalne molitve, koju resi jednostavnost pučke molitve, ali i teološka dubina molitve prikladne za onoga koji osjeća potrebu za dubljim razmatranjem.

Crkva je toj molitvi oduvijek priznavala posebnu djelotvornost, povjeravajući njezinu zajedničkom i ustrajnom moljenju najteže potrebe. U trenucima u kojima je samo kršćanstvo bilo izloženo pogibelji, tražilo se spas u snazi te molitve i zazivalo Djevicu od krunice da svojim zagovorom izmoli spasenje.

Djelotvornosti te molitve danas rado povjeravam – kao što sam spomenuo na početku – molitvu za mir u svijetu i obitelji.

40. Teški izazovi s kojima se svijet suočava na ovom početku novog tisućljeća navode nas na pomisao da samo zahvat odozgor, koji je sposoban voditi srca onih koji žive u ratnom okruženju i onih u čijim je rukama sudbina narodâ, može pružiti nadu u svjetliju budućnost.

Krunica je po svojoj naravi molitva za mir, zbog same činjenice da se sastoji iz razmatranja Krista, koji je Knez mira i »mir naš« (Ef 2, 14). Svaki onaj koji se duboko sjedinjuje s Kristovim otajstvom – a upravo to i jest namjera krunice – upoznaje tajnu mira i to mu postaje životni poziv. Osim toga, zahvaljujući svom meditativnom značaju, polaganim nizanjem Zdravomarija, krunica na molitelja djeluje umirujuće i čini ga raspoloživim da u dubinu svog bića primi i kuša te oko sebe širi onaj istinski mir koji je posebni dar Uskrsloga (usp. Iv 14, 27; 20, 21).

Krunica je molitva mira i po plodovima ljubavi koje donosi. Kada je molimo kao istinsku meditativnu molitvu, krunica podupire susret s Kristom u njegovim otajstvima i tako otkriva Kristovo lice u braći, osobito onima koji najviše trpe. Zar bi se mogla, u radosnim otajstvima, razmatrati otajstva betlehemskog Djeteta, a ne osjetiti želju da se prihvati, brani i promiče život, preuzimajući na sebe teret djece koja pate diljem svijeta? Zar bi se moglo slijediti stope Krista otkupitelja, u otajstvima svjetla, a ne odlučiti svjedočiti njegova blaženstva u svakodnevnom životu? I kako razmatrati Krista pod teretom križa i Krista raspeta, a ne osjetiti potrebu biti »Šimun Cirenac« svakom bratu i sestri koje slama bol i tišti očaj? Kako bi se moglo, na kraju, uprijeti pogled u slavu Krista uskrsloga i Mariju na nebu okrunjenu za Kraljicu, a ne osjetiti želju učiniti ovaj svijet boljim, pravednijim, primjerenijim Božjem naumu?

Konačno, usmjeravajući naš pogled na Krista, krunica nas također čini graditeljima mira u svijetu. Po svome značaju ustrajne zajedničke prošnje, u skladu s Kristovim pozivom da valja moliti »i nikada ne sustati « (Lk 18, 1), krunica nam i danas dopušta nadati se da će se toliko teška »bitka« za mir moći izvojevati. Krunica ne samo da nije bijeg od problema nego nas potiče da na njih gledamo odgovorno i velikodušno i daje nam snagu da se s njima suočavamo s pouzdanjem u Božju pomoć i sa čvrstom nakanom da u svakoj prigodi svjedočimo »ljubav, koja je sveza savršenstva« (Kol 3, 14).

41. Kao molitva za mir krunica je također, i oduvijek je to bila, obiteljska molitva i molitva za obitelj. Nekoć je ta molitva bila osobito draga kršćanskim obiteljima i sigurno je jačala uzajamno zajedništvo članova obitelji. Važno je da tu dragocjenu baštinu ne izgubimo. Potrebno je vratiti se obiteljskoj molitvi i molitvi za obitelji, služiti se upravo tim oblikom molitve.

Ako sam u apostolskom pismu Novo millennio ineunte potaknuo također vjernike laike da u svakodnevnom životu župnih zajednica i kršćanskih skupina(39) mole časoslov, jednako ih sada želim potaknuti na molitvu krunice. Ta se dva načina kršćanskog razmatranja uzajamno ne isključuju, već se nadopunjuju. Želim stoga snažno pozvati one koji su zauzeti u obiteljskom pastoralu da usrdno preporučuju moljenje krunice.

Obitelj koja zajedno moli, ostaje složna. Sveta krunica, prema drevnoj tradiciji, osobito je zgodna kao molitva na koju se okupi sva obitelj. Pojedini njezini članovi, upravljajući svoj pogled na Isusa, ponovno postaju sposobni pogledati jedni drugima u oči, razgovarati, biti solidarni jedni s drugima, uzajamno opraštati i gajiti međusobnu složnu ljubav obnovljenu Duhom Božjim.

Mnogi problemi suvremenih obitelji, osobito u gospodarski razvijenim društvima, nastaju zbog sve težeg komuniciranja. Članovi obitelji rijetko uspijevaju biti zajedno, a i u tim rijetkim prigodama najčešće su zaokupljeni gledanjem televizije. Vratiti se molitvi krunice u obitelji znači ispuniti svakodnevni život sasvim drugim slikama: slikom otajstva koje spašava, slikom Otkupitelja, slikom njegove presvete Majke. Obitelj koja zajedno moli krunicu stvara dio ozračja nazaretske obitelji: njezini članovi stavljaju Isusa u središte, dijele s njim radosti i boli, u njegove ruke stavljaju svoje potrebe i planove, iz njega crpe nadu i snagu za ići dalje.

42. Lijepo je i plodonosno povjeriti toj molitvi također godine odrastanja djece. Ne prati li možda krunica Kristov život – od njegova začeća do njegove smrti, a potom do njegova uskrsnuća i njegove slave? Upravo je danas roditeljima sve teže pratiti svoju djecu u raznim razdobljima njihova života. U društvu visokorazvijene tehnologije, masovnih medija i globalizacije sve se odvija mnogo brže te se kulturalna razlika među naraštajima sve više produbljuje. Različite poruke i nepredvidljiva iskustva lako nalaze put do djece i mladeži te se kod roditelja pokatkad javlja tjeskoba zbog opasnosti kojima su im djeca izložena. Katkad doživljavaju i duboko razočaranje zbog toga što nisu uspjeli odgojiti vlastitu djecu da se odupru zavodljivostima droge, privlačnosti neobuzdanog hedonizma, napasti nasilja, najrazličitijim izrazima besmisla i očaja.

Moliti krunicu za djecu, a još više s djecom, odgajajući ih od najranije dobi za tu svakodnevnu obiteljsku »molitvenu stanku« – sigurno nije rješenje svih problema, ali je duhovna pomoć koju se ne smije podcijeniti. Moglo bi se prigovoriti da je krunicu teško prilagoditi ukusu današnje djece i mladeži. No prigovor se možda odnosi na način moljenja krunice kojemu često nedostaje brižljivosti. Osim toga, uz pretpostavku da se sačuva osnovna struktura te molitve, ništa ne priječi da molitvu krunice s djecom i mladima – bilo u obiteljima ili skupinama – obogatimo primjerenim simboličnim i praktičnim pomagalima, koja će pomoći razumijevanje i pravilno vredovanje te molitve. Zašto ne bismo pokušali? Pastoral mladih, koji se ne samo ne odriče ničega bitnoga već oduševljava i stvara – kako to samo pokazuju Svjetski dani mladeži! – sposoban je, uz Božju pomoć, postići uistinu izvanredne rezultate. Ako krunica bude dobro predstavljena, siguran sam da će sami mladi biti sposobni još jednom iznenaditi starije prihvaćajući tu molitvu i moleći je s oduševljenjem tipičnim za svoju dobu.

43. Draga braćo i sestre! Tako jednostavna i ujedno tako bogata molitva zaslužuje da je kršćanska zajednica ponovno otkrije. Učinimo to osobito ove godine i prihvatimo ovaj prijedlog kao potvrdu onih smjernica koje sam dao u apostolskom pismu Novo millennio ineunte, na kojem su se pastoralni planovi mnogih mjesnih crkava nadahnuli u planiranju pothvata za neposrednu budućnost.

Obraćam se osobito vama, draga subraćo biskupi, svećenici i đakoni, i vama, pastoralni djelatnici, koji ste zauzeti u različitim službama, da po osobnom iskustvu ljepote krunice postanete njezini revni promicatelji.

Uzdam se i u vas, teolozi, da ćete svojim mudrim i ozbiljnim promišljanjem, utemeljenim na Božjoj riječi i osjetljivim na iskustvo kršćanskog naroda, moći otkriti biblijsko utemeljenje, duhovna bogatstva i pastoralnu vrijednost te tradicionalne molitve.

Računam na vas, redovnici i redovnice, koji ste na osobit način pozvani razmatrati Kristovo lice u Marijinoj školi.

Upirem svoje oči u vas, braćo i sestre svakog staleža, u vas, drage obitelji, u vas, bolesni i stari, u vas, mladi: ponovno uzmite s pouzdanjem krunicu u ruke! Iznova je otkrijte u svjetlu Pisma, u skladu s liturgijom i u ozračju svoje svakodnevice.

Neka taj moj poziv ne ostane neuslišan! Na početku dvadeset pete godine svoje papinske službe povjeravam ovo apostolsko pismo mudrim rukama Djevice Marije, u duhu se prostirući pred njezinom slikom u divnom svetištu koje joj je izgradio blaženi Bartolo Longo, apostol krunice. Rado ću preuzeti njegove dirljive riječi kojima zaključuje slavnu Molitvu Kraljici svete krunice: »O blažena Marijina krunice, slatki okove koji nas vežeš uz Boga, spono ljubavi koja nas sjedinjuješ s anđelima, tvrđavo spasenja u napadima pakla, sigurna luko u sveudiljnoj propasti, nećemo te nikada napustiti. Ti ćeš nam biti utjeha u času smrti. Tebi neka je upućen posljednji cjelov života što se gasi. I posljednja riječ s naših usana bit će tvoje ime, pompejska Kraljice krunice, Majko naša draga, Utočište grešnika, najuzvišenija Tješiteljice žalosnih. Posvuda neka si blagoslovljena, danas i uvijeke, na zemlji i na nebu«.

U Vatikanu, 16. listopada 2002., na početku dvadeset pete godine papinske službe.

IVAN PAVAO II

_______________________

(1) DRUGIVATIKANSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 45.

(2) Usp. PAVAO VI., Apostolska pobudnica Marialis cultus (2. veljače 1974.), 42: AAS 66 (1974.), 153.

(3) Usp. Acta Leonis XIII, 3 (1884.), 280–289.

(4) Posebno je vrijedno spomenuti njegovo apostolsko pismo o krunici Il religioso convegno (29. rujna 1961.), AAS 53 (1961.), 641–647.

(5) Angelus: Insegnamenti I (1978.), 75–76.

(6) AAS 93 (2001.), 285.

(7) U godinama priprave za Koncil Ivan XXIII. nije propustio pozvati kršćansku zajednicu da moli krunicu za uspjeh toga crkvenog događaja. Usp. Pismo kardinalu vikaru od 28. rujna 1960.: AAS 52 (1960.), 814–817.

(8) Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 66.

(9) Br. 32, AAS 93 (2001.), 288.

(10) Isto, 33, nav. dj., 289.

(11) Poznato je i potvrđeno da privatne objave nisu isto što i javne objave, koje obvezuju čitavu Crkvu. Zadaća je crkvenog učiteljstva razabrati i priznati istinitost i vrijednost privatnih objava za vjerničku pobožnost.

(12) Il segreto meraviglioso del Santo Rosario per convertirsi e salvarsi: Opere, 1, Scriti Spirituali, Rim, 1990., str. 729–843.

(13) B. BARTOLO LONGO, Storia del Santuario di Pompei, Pompei, 1990., str. 59.

(14) Apostolska pobudnica Marialis cultus (2. veljače 1974.), 47: AAS 66 (1974.), 156.

(15) Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium, 10.

(16) Isto, 12.

(17) DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 58.

(18) I Quindici Sabati del Santissimo Rosario, 27. izd., Pompei, 1916., str. 27.

(19) DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 53.

(20) Isto, 60.

(21) Usp. Prva radioporuka Urbi et orbi (17. listopada 1978.): AAS 70 (1978.), 927.

(22) Trattato della vera devozione a Maria, 120: Opere, 1, Scritti spirituali, Rim, 1990., str. 430.

(23) Katekizam Katoličke Crkve, 2679.

(24) Isto, 2675.

(25) Molitvu Kraljici svete krunice, koja se svečano moli dvaput godiš nje, u svibnju i listopadu, sastavio je blaženi Bartolo Longo 1883. godine kao odgovor na poziv na duhovnu borbu protiv društvenih zala, što ga je papa Lav XIII. uputio katolicima u svojoj prvoj enciklici o krunici.

(26) Božanska komedija, Raj XXXIII, 13–15.

(27) IVAN PAVAO II., Apostolsko pismo Novo millennio ineunte (6. siječnja 2001.), 20; AAS 93 (2001.), 279.

(28) Apostolska pobudnica Marialis cultus (2. veljače 1974.), 46: AAS 66 (1974.), 155.

(29) IVAN PAVAO II., Apostolsko pismo Novo millennio ineunte (6. siječnja 2001.), 28: AAS 93 (2001.), 284.

(30) Br. 515.

(31) Angelus od 29. listopada 1978.: Insegnamenti I (1978.), 76.

(32) Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 22.

(33) Sv. Irenej, Protiv krivovjerja, III, 18, 1: PG 7, 932.

(34) Katekizam Katoličke Crkve, 2616.

(35) Usp. br. 33: AAS 93 (2001.), 289.

(36) IVAN PAVAO II., Pismo umjetnicima (4. travnja 1999.), 1: AAS 91 (1999.), 1155.

(37) Usp. br. 46: AAS 66 (1974.), 155. Taj je običaj nedavno pohvalila i Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata u Direktoriju o pučkoj pobožnosti. Načela i smjernice (17. prosinca 2001.), Vatikan, 2002., str. 165.

(38) » ... concede, quaesumus, ut haec mysteria sacratissimo beatae Mariae Virginis Rosario recolentes, et imitemur quod continent, et quod promittunt assequamur«: Missale Romanum, 1960., In festo Beatae Mariae Virginis a Rosario.

(39) Usp br. 34: AAS 93 (2001.), 290.

• Službena stranica s apostolskim pismom
• Rosarium Virginis Mariae u pdf formatu