Pravna norma

Pravna norma je pravilo o ponašanju ljudi koje sadrži i propis o primjeni državne sankcije u slučaju njegovog prekršaja. Pravna norma je jedno pravilo, tj. pravilo o jednom određenom ponašanju (npr. zabranjeno je ubijati pod prijetnjom određene sankcije; ko učini štetu dužan je naknaditi je itd.).

Pravnu normu treba razlikovati od članova ili pasusa zakona ili drugih pravnih akata. Ona se rijetko u potpunosti poklapa s jednim takvim članom. Jedan član sadrži ili dio jedne ili više pravnih normi ili, ipak, rjeđe, nekoliko normi, a rijetko kad jednu potpunu pravnu normu. Izdvajanje p.n. iz pravnog materijala (zakona, uredbi i drugih pravnih akata u kojima se one sadrže) vrši pravna nauka, kao i pravna praksa u praktičnoj primjeni prava. One sastavljaju pojedine dijelove normi iz raznih članova jednog istog pravnog akta ili, čak, iz raznih pravnih akata.

Svaka pravna norma se sastoji iz dva osnovna elementa: dispozicije i sankcije. I dispozicija i sankcija su pravila ponašanja. Međutim, to su alternativna pravila ponašanja, tj. ili se primjenjuje jedno ili drugo - nikako oboje- I upravo neprimjenjivanje prvog - dispozicije - uvjet je za primjenu drugog - sankcije. S druge strane, sama dispozicija se u određenim slučajevima (kada je riječ o uvjetnoj normi) primjenjuje tek kada su ispunjeni određeni uvjeti.

Međutim, oba pravila ponašanja iz kojih se sastoji svaka pravna norma mogu biti primjenjena samo ako su ispunjeni odgovarajući uvjeti za njihovu primjenu. Ovi uvjeti su također obuhvaćeni pravnom normom, tj. ona sama opisuje uvjete za primjenu svojih pravila ponašanja. Dio norme koji opisuje uvjete za primjenu pravila ponašanja sadržanog u normi nije, dakle, i sam jedno pravilo ponašanja - on, u stvari, i nema normativan karakter jer je samo opis jedne faktičke situacije. Taj dio se naziva pretpostavkom (ili hipotezom) pravne norme. Kako se samo uvjetne p. n. primjenjuju tek kada bude ispunjen uvjet za njihovu primjenu, to jedino one i imaju taj dio norme (pretpostavku) koji opisuje uvjet za primjenu dispozicije, dok bezuvjetne norme njega nemaju. Pošto se, međutim, sankcija uvijek primjenjuje pod uvjetom da nije primjenjena dispozicija, to u svakoj p. n. mora postojati dio koji opisuje taj uvjet za primjenu sankcije (pretpostavka sankcije). Otud proističe da uvjetne norme imaju pored dva osnovna elementa još dva elementa, dvije pretpostavke - jednu pretpostavku dispozicije i jednu pretpostavku sankcije- tako da one imaju četiri elementa. Naprotiv, bezuvjetne norme imaju samo jednu pretpostavku - onu koja se odnosi na sankciju, pa imaju svega tri elementa.^[1]

1. ^ Blagojević, Borislav. "Pravna enciklopedija". Beograd: Savremena administracija, 1989. str. 1217