Josef Strauss

Josef Strauss
Rođenje	(1827-08-20) 20. august 1827. Mariahilf (Beč), Habsburška Monarhija
Smrt	22. juli 1870(1870-07-22) (42 godine) Beč, Habsburška Monarhija
Era	Romantizam
Značajna djela	Muzika sfera op. 235, Prvi i posljednji op. 1, Pizzicato polka

Josef Strauss (ponegdje i Strauß)^[a][1] (Beč 20. august 1827 – Beč 22. juli 1870.) bio je austrijski kompozitor iz vremena romantizma.

Josef Strauss rođen je u Mariahilfu (danas dio Beča) kao sin Johanna Straussa starijeg i Marije Anne Streim u jednoj od najpoznatijih bečkih muzičkih porodica. Njegov otac bio je violinist u popularnom plesnom orkestru Josepha Lannera kada se oženio Marijom Annom Streim, a zatim je osnovao vlastiti orkestar i pretekao Lannera po popularnosti. Johann Strauss stariji protivio se tome da se njegova djeca profesionalno bave muzikom, ali se pobrinuo da njegovi sinovi postanu iskusni pijanisti. Iako je njegov otac želio da odabere karijeru u austrijskoj habsburškoj vojsci, Josef je studirao poeziju, umjetnost i inženjerstvo. Studirao je muziku kod Franza Doleschala, a sviranje violine kod Franza Antona Riesa. Upisao je Tehnički univerzitet u Beču, ​​gdje je dobio diplome iz građevinarstva i arhitekture.^[2] Školovao se za inženjera, a radio je za grad Beč kao inženjer i projektant. Dizajnirao je vozilo za metenje ulica s okretnom četkom s konjskom vučom i objavio dva udžbenika iz matematičkih predmeta. Bio je talentiran kao umjetnik, slikar, pjesnik, dramaturg, pjevač, kompozitor i pronalazač.^[3]

Majka mu je predlagala da preuzme mjesto u u orkestru njegovog brata Johanna Straussa mlađeg, ali je on tu ideju odbio, šaleći se da je previše ružan za karijeru na muzičkoj sceni. Bio je slabog zdravlja, a imao je nesvjestice i jake glavobolje. Međutim, kada se kralj valcera Johann Strauss mlađi teško razbolio u decembru 1852., a ljekari sugerirali da je njegova iscrpljenost opasna po život, Josefu je rečeno da prekine svoju tehničku karijeru i pridruži se porodičnom poslu komponiranja valcera. On je nevoljko pristao i prvi put se pojavio kao "privremeni direktor" sa Strauss orkestrom 1853. Neko je vrijeme vodio orkestar sa bratom Eduardom Straussom kada je objavio djelo komponirano u stilu narodnog plesa Ländlera pod nazivom "Die Ersten und Letzten" (bosanski: Prvi i posljednji). Publika i muzički kritičari bili su oduševljeni, a renomirane lokalne novine napisale su o njegovim prvim nastupima:

Josef Strauss je definitivno muzički talenat. Bila bi šteta da se tako brzo povuče iz javnih koncertnih nastupa. Njegovi valceri puni su svježine i vitalnosti, te energije koja je, čini se, isključivo vlasništvo porodice Strauss. Gromoglasni aplauzi i beskonačni bisevi će, nadamo se, ohrabriti gospodina Josefa Straussa da napiše novu kompoziciju.

Do 1856. Josef Strauss bio je spreman da se punopravno pridruži Straussovoj muzičkoj organizaciji. Istovremeno, da bi poboljšao muzičko obrazovanje pohađao je časove violine kod Franza Amona, starog učitelja Johanna Straussa starijeg. Braća Josef i Johann su uglavnom dijelili vodstvo orkestra i njegovo poslovanje sve do 1862., kada im se pridružio mlađi brat Eduard Strauss. Godine 1857. Josef se oženio Carolinom Pruckmayer sa kojom je imao jednu kćer, Karolinu Annu. Sve svoje slobodno vrijeme provodio je pišući poeziju, slikajući i komponirajući muziku, slabo spavajući i neprestano pušeći cigarete. Njegovi valceri su posebno zanimljivi, a očigledno je da je imao poetski pogled na umjetnost, koji nije dijelio njegov samo na muziku usredsređeni brat. Bečlije su voljeli njegove valcere, pri čemu mnogi od njih imaju najveću muzičku vrijednost u odnosu na druga ostvarenja porodice Strauss. U njegovim djelima uočljiv je utjecaj kompozitora od Franza Schuberta i Frederica Chopina pa sve do Franza Liszta i Richarda Wagnera. Sistematski je obogaćivao repertoar Strauss orkestra uvrštavajući aranžmane muzike Richarda Wagnera, kao što je muzika iz opera "Tannhäuser", "Lohengrin" i "Tristan i Izolda", kao i pretpregledom opera "Das Rheingold" i "Die Meistersinger von Nürnberg", čak i prije nego što su ova djela imala svjetsku premijeru. U sopstvenim kompozicijama, Josef Strauss je dokazao vrhunsku tehniku komponiranja, a mnoge njegove melodije zvuče melanholičnim šarmom koji ih razlikuje od muzike njegovog oca i braće. Neki od njegovih najpopularnijih valcera su: "Ljubav i život", "Glasovi vremena", "Muzika sfera" i "Seoske laste iz Austrije". Također je poznato da je Josef velikodušno dozvolio svom bratu Johannu Straussu mlađem da za svoje smatra neke valcere koje je Josef zapravo napisao.

Jedno od takvih djela je i poznata Pizzicato polka, koja se i do danas izvodi na Novogodišnjem koncertu Bečke filharmonije. Čak je jednom prilikom Johann Strauss mlađi izjavio za svog brata:

Josef je darovitiji, a ja sam jednostavno samo popularniji.

Napisao je ozbiljnu kompoziciju, tonsku pjesmu s orkestrom pod nazivom "Oda noći". Dobio je veliko priznanje kritike za ovo djelo, ali je notni zapis izgubljen. Godine 1863. Johann Strauss mlađi imenovan je za Muzičkog direktora dvorskih balova, što je zahtijevalo od njega da uglavnom odsustvuje iz porodičnog orkestra. Ovo je ostavilo Josefa da preuzme neke od koncertnih turneja orkestra, koje se njemu nisu dopadale. Poduzeo je proširenu rusku turneju 1863. i 1864., te još jednom 1869., sa svojim bratom Eduardom. Prihvatio je obavezu da u aprilu 1870. s orkestrom održi seriju koncerata u Varšavi. Tamo je tokom jednog koncerta doživio nesvjesticu i pao s koncertnog podijuma, pritom jako ozlijedivši glavu. Nikad se nije osvijestio. Odvezen je nazad u njegovu kuću u Beču, gdje je nakon pet dana i umro.

^[2][4]}}

Muzičko naslijeđe Josefa Straussa objedinjuje otprilike 300 originalnih plesova i marševa, te više od 500 neobjavljenih aranžmana muzike drugih kompozitora. Njegov brat Eduard Strauß je potom spalio veliku većinu ovih aranžmana.^[4]

• "Phönix-Marsch op. 105" koji je komponirao Josef Strauss bila je prva kompozicija izvedena na Novogodišnjem koncertu Bečke filharmonije za 2022.

• Thomas Aigner: Strauß (Strauss), Josef. Iz Austrijskog biografskog leksikona 1815-1950. (ÖBL). Tom 13, Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Beč 2007–2010, ISBN 978-3-7001-6963-5, str. 380 . (Direktni link na str. 380, str. 381). (Za pristup online verziji je potrebna registracija.)