Heliogabal

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Heliogabal
Car Rimskog carstva
Vladavina	8. juni 218. - 11. mart 222.
Prethodnik	Makrin
Nasljednik	Aleksandar Sever
Dinastija	Sever
Otac	Seksto Varius Marcelus
Majka	Julija Soemija
Rođenje	203. Emesa, Rimsko carstvo
Smrt	11. mart 222. (u 18. godini) Rim, Rimsko carstvo

Heliogabal (Marko Aurelije Antonin Augustus; 203 – 11. mart 222) bio je rimski car od 218. do 222. Rođen je u uglednoj arapskoj porodici, a kao član dinastije Sever, bio je drugi sin Seksta Variusa Marcelusa i Julije Soemije. U ranoj mladosti bio je sveštenik boga Elagabala (arapski إله الجبل Ilah al-Jabal) svom rodnom gradu Emesi (tadašnja rimska Sirija). Nakon dolaska na rimsko prijestolje uzeo je ime Marko Aurelije Antonin August. Nakon smrti nazvan je Elagabal.

Nakon Karakalinog ubistva 217. godine, na rimsko prijestolje je došao pretorijanski prefekt Marko Opelije Makrin. Neslažući se sa tim, Karakalina tetka Julija Meza je uspješno pokrenula pobunu uz pomoć galske legije kako bi njen najstariji unuk (Karakalin rođak) Heliogabal došao na rimsko prijestolje. Nakon Makrinovog poraza u bici kod Antiohije 8. juna 218. godine, četrnaestogodišnji Heliogabal je postao car. Njegova vladavina je upamćena po seks skandalima i religijskim kontroverzama.

Heliogabal je iskazivao nepoštovanje prema rimskoj religijskoj tradiciji. Zamijenio je tradicionalnu glavu rimskog boga Jupitera sa glavom boga Eleagabala čiji je bio sveštenik. Zatim je prisilio istaknute članove rimskog senata da učestvuju u vjerskim obredima ovog božanstva. Navodno je bio oženjen pet puta i imao mnogo ljubavnika. Smatra se da su njegovi ljubavnici bili prostitutke carske palače. Njegovo ponašanje su osudili pretorijanska garda, rimski senat i narod Rima. Usred rastućeg protivljenja njegovim ponašanjem, osamnaestogodišnji Heliogabal je ubijen. Naslijedio ga je rođak Aleksandar Sever.^[1]

Godine 217. ubijen je car Karakala i za novog cara postavljen je pretorijanski prefekt Opelije Makrin. Ali, bogata Julija Meza, Karakalina tetka s majčine strane, uspješno je potplatila Treću Legiju koja ja za cara postavila njenog najstarijeg unuka, Varija Basijana. Makrin je pobjeđen u bitci kod Antioha 8. juna 218. g., te je tako na prijestolje stigao Elagabal i započeo skandalima prožetu vladavinu.

Elagabal je postao rimski car sa samo 14 godina, te još naviknut na svoj svećenički život u Emesi, nije znao u što se upušta. O samom gradu Rimu je znao malo. Legenda kaže da je, kad je stigao u grad, zatražio da mu se sakupi sva paučina iz grada. Car se kladio sa svojim društvom kako će mu skupiti 1000 libri paučine (libra iznosi nešto manje od pola kila). Nemalo se iznenadio kada su mu donijeli 10 000 libri paučine.

Car je malo mario za rimske religijske običaje, bolje je reći da ih nije shvatao a niti se trudio, jer je bio uvjeren u moć njegova boga Elagabala. Spisi bilježe njegovo nepojavljivanje na raznim religijskim festivalima, kako i njegovo prisiljavanje senatora da skupa snjim štuju samo jednog boga, onog njegovog. Rimska je religija, istini za volju nastala, na temelju ostalih, te su mistični kultovi poput Mitrina bili izrazito slavljeni, no ono što je smetalo vladajućim slojevima, a kasnije i onim potlačeni je Elagabalova netolerancija i nametljivost. Ipak sam car nije mislio da čini išta loše, on je samo činio ono što su ga odmalena učili, a uostalom on je bio adolescent, tek na pragu puberteta, u biološkoj nemogućnosti da se prilagodi svim tim raznim i drukčijim običajima.

Ono za što je razljutilo stanovnike Rima bila je provokacija koja je prelila čašu. Car Elagabal oženio je Vestalku, svećenicu rimskoga najsvetijeg kulta Veste koja je morala ostati nevina i čista do kraja pontifikata. Ako bi na bilo koji način prekršila svoj zavjet bila bi u praksi živa pokopana. Ta se Vestalka zvala Akvileja Severa, te mu je bila neka dalja rodica.

Elagabal Antonin je ipak bio i ostao najpoznatiji po svojim seksualnim tabuima. Postoje zapisi da je uživao u grupnom seksu, posebno favorizirajući muškarce s velikim penisima (Historia Augusta). Taj historijski skript također donosi izvještaje poput onih da se Elagabal povlačio po javnim kućama odjeven u ženu, da se volio preoblačiti u Veneru te trčati po palati dok bi ga njegovi brojni ljubavnici lovili i penetrirali ga. Imao je i najmilijeg ljubavnika, vozača kočije iz Karije, Hijerokla, s kojim se pojavljivao u javnosti i kojeg je pokušao proglasiti nasljednikom na zgražanje stanovnika. Kao vrhunac, navode izvori, toliko je uživao biti žena da je naredio svojim ljekarima da mu načine rodnicu. Ljekari su se ustručavali znajući da to nije bilo moguće, pa ih je on kastrirao za uzvrat. Na kraju je sam sebi pokušao obistiniti san, što je umalo završilo s kobnim posljedicama. On je tako vjerovatno prvi priznati transeksualac u historiji.

Elagabal se malo miješao u političke i administrativne sfere. Osim par pobuna koje je ugušio i nekoliko ubistava koja je naredio, Elagabal je mijenjao državu u jednom području koje jednostavno nije smio taknuti, u religiju. Ipak činjenica da je na vlasti ostao, uprkos skandalima, čak 4 godine, može se pripisati njegovoj podržavateljici, Juliji Mezi. Meza je pokušavala umanjiti njegove skandale, ali je imala još jedan problem, Simiamiru. Elagabalova majka se ponašala također razvratno ne poštujući rimsku kulturu, te se pojavljujući na sjednicama senata odmah do cara činila najveće svetogrđe toj drevnoj instituciji.

Kako bi ga održala na vlasti, Meza je Elagabalu predložila da usvoji svog rođaka Aleksandra, omiljenog među pretorijancima i vojskom, kako bi se vratio već ozbiljno narušen ugled a time i sigurnost. Ali, to je samo pogoršalo stvari. Vidjevši kako se svi okreću Aleksandru, Elagabal je ljubomorno Aleksandra razriješio dužnosti konzula, maknuo mu naslov Caesara koji ga je označavao nasljednikom te je obavijestio pretorijance kako je Aleksandar osuđen na smrt, želeći vidjeti kako će oni reagovati na to. Pretorijancima je bilo svega dosta. Dana 11. marta pozvali su Elagabala i Aleksandra u svoj kamp. Počeli su klicati Aleksandru i proglasili su ga carem, a pritom su ignorirali Elagabala. Elagabal je doživio nervni slom prijeteći pretorijancima ako ga ovaj tren ne priznaju za cara. Garda je ubila Elagabala i njegovu majku na licu mjesta, odrezala im glave i vukla tijela ulicama grada da bi ih na kraju bacila u Tiber na opće oduševljenje stanovništva. To se dogodilo 222. kada je Elagabal imao samo 18 godina.

Trenutna verzija ovog članka napisana je neformalnim stilom i podsjeća na priču, a ne na enciklopedijski članak. Da bi zadovoljio standarde Wikipedije i neutralno gledište, ovaj članak zahtijeva čišćenje.

Iz opisa koji nude rimski izvori mogli bi zaključiti da je Elagabal bio kukavički, nesposobni, razvratni balavac koji je Rimsko carstvo doveo do ruba propasti. On je bio s Istoka, dakle orijentalno okrenut. Ono što je on pokušavao stvoriti je totalitaran i apsolutni sistem s jednim čovjekom kao vladarom i kao bogom, baš kao na istoku. Dovoljno je promotriti egipatske faraone i prezijske careve da bi se shvatila Elagabalova filozofija. On je pokušao ukloniti već odavno nepotrebno državno tijelo, senat. Htio je ukloniti labilan privid republike i iznijeti na vidjelo, te doraditi apsolutnu imperiju u kojoj vlada jedan čovjek direktno povezan s narodom, a ne preko senata. Međutim, padom senata pala bi elita Carstva, te bi to značilo propast za aristokratske slojeve. Severovci nikad nisu bili senatori, već vitezovi bez slavnih predaka. Elagabal je pretjerao čak i za mnogo tolerantnije stanovništvo, a senat ga je odavno htio maknuti. Rim nije bio spreman za dominat, već će se to dogoditi šezdesetak godina kasnije dolaskom Dioklecijana kada će svi shvatiti da je doba senata i republike već odavno prošlo.

Prethodi:	Rimski carevi	Slijedi:
Dijadumenijan (218.)		Aleksandar Sever (222. - 235.)

Reference

[uredi | uredi izvor]

1. ^ "The Chronography of 354 AD. Part 16: Chronicle of the City of Rome". tertullian.org (jezik: latinski i engleski). Arhivirano s originala, 1. 10. 2020. Pristupljeno 14. 11. 2020.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]

• http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Cassius_Dio/79*.html
• http://www.livius.org/he-hg/herodian/hre000.html Arhivirano 4. 5. 2015. na Wayback Machine
• http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Historia_Augusta/Elagabalus/1*.html

Ostali projekti

[uredi | uredi izvor]

U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Elagabalus

Commons ima datoteke na temu: Heliogabal