Kotromanići

Kotromanići
Države	Bosna
Osnivač	Prijezda I
Posljednji vladar	Stjepan Tomašević
Osnovana	13. vijek
Izumrla	nepoznato

Kotromanići su bili bosanska vladarska dinastija koja je vladala približno od 1250. do 1463. godine. Vladali su u Bosni kao banovi i kasnije kao kraljevi, te 1459. godine na područjuma današnje Srbije kao despoti.

Nepoznato je porijeklo porodice Kotromanić. Porodica se prvi put spominje u jednom pismu iz 1404, kada zvaničnici Dubrovačke republike opisuju Kotromaniće kao "staro plemstvo", i "koji su bili vladari (Bosne) od davnina".^[1] Godine 1432. dubrovačka vlada spominje viteza zvanog Kotroman Got ("Cotromano Gotto") kao pretkom porodice. Kaže se da je vitez, rođak ugarskog kralja, došao iz Ugarske i postavljen na položaj bana Bosne. Ova verzija odgovara istorijskim izvorima vezano za pojavu bana Borića i tezu o Boriću kao princu Borisu Kalamanosu sinu ugarskog kralja Kolomana i rođaku kralja Bele II najprije kao regentu u ime vojvode bosanskog Ladislava, a zatim i kao samostalnom bosanskom banu od 1141. Pozivajući se na izvor iz 1430, dubrovački hroničar iz 16. stoljeća Mauro Orbini pisao je o plemiću i ratniku Kotromanu Nijemcu („Cotromano Tedesco“), koga je ugarski monarh postavio za bana nakon smrti bana Kulina. Neki kasniji historičari, kao što je Lajos Thallóczy, odbacili su teoriju o njemačkom porijeklu Kotromanića, i umjesto toga tvrdili da je porodica porijeklom iz Bosne.

Bosanski ban Prijezda I Kotromanić, koji je vladao Bosnom od 1250. do 1287. godine, se smatra osnivačem dinastije Kotromanića.^[2] Međutim, postoje pisani dokazi da je Prijezda bio rođak bana Ninoslava ^[3], a opet da je Ninoslav član uže dinastije od bana Kulina. Dalje, da je ban Kulin potomak bana Borića.^[4] Tako da bi se mogla povući nasljedna linija najmanje do bana Borića kao prvog imenom poznatog i samostalnog bosanskog bana.

Jedan od prvih bosanskih banova, Kulin, je bio krstjanin, pripadnik Crkve bosanske. Uslijed pritiska rimske pape i opasnost od križarskog pohoda na saboru na Bilinom polju 1203. se odrekao ovog heretičkog učenja. Uprkos njegovom odricanju, od početka 12. stoljeća pa do dolaska na vlast bana Mateja Ninoslava 1232, Crkva bosanska jača svoj uticaj među narodom. U ovo vrijeme bosanski krstjani stupaju u neposredne veze sa zapadnim hereticima.^[5] Nasljednik Kulina bana, ban Stjepan Kulinić je bio katolik i aktivno učestvovao u progonu krstjana, zbog čega je na kraju svrgnut sa banskog položaja.^[6] Ban Matej Ninoslav u pismu papi Grguru IX 1233. izvještva ga da je njegov rođak, odnosno budući bosanski ban Prijezda I Kotromanić “nedavno vratio iz prljavštine heretičke stranputice na čistoću katoličke vjere”.^[7] Matej Ninoslav je sam bio član heretičke vjere od rođenja ali je pod pritiskom novog papskog izaslanika kardinala Jakoba i Ugarske prihvatio katoličanstvo, kao i njegov rođak i budući ban Prijezda II. Zbog ovog događaja narod se pobunio i usprotivio svome banu. Uslijed ovakvog pritiska bosanski ban se vratio svojoj ranijoj vjeri što je započeo novi niz križarskih pohoda na Bosnu. Poznato je da su brojne velikaške bosanske porodice bili pripadnici bosanske crkve kao što su: Hranići, Pavlovići, Klešići, Kosače, Hrvatinići, Sankovići.^[8][9]

Nakon 1340, skoro svi Kotromanići, osim Stjepana Ostoje (koji je bio pripadnik Crkve bosanske), su vladali kao rimokatolici. Iako su Vatikan i Ugarska vršili pritisak na njih zbog njihovih heretičkih uvjerenja (koje su odbacili da Bosna ne bi bila meta križarskih ratova) oni su i nakon prelaska na Rimokatoličanstvo tajno podržavali Crkvu bosansku.^[10] Predzadnji bosanski kralj Stjepan Tomaš je bio posljednji vladar Bosne koji je bio pripadnik Crkve bosanske i čak nakon prelaska na katolicizam održavao prisne odnose sa njenim pristalicama. Pod pritiskom Rimske kurije kralj Tomaš počinje neviđeno proganjane bosanskih krstjana što je dovelo do njihovog nestanka.^[11][12] Jedan suvremeni franjevac je u izvještaju od 20. 12. 1435. za kralja Tvrtka II Kotromanića zabilježio: "ovaj kralj je samo po vanjštini kršćanin, ustinu, nije kršten, i na sve načine sprečava fratre u svojoj zemlji da krste ljude (...) tamo žive manihejski heretici (...) divlji neprijatelji crkve".^[13]

Prvi poznati član dinastije, ban Prijezda I, bio je rođak i nasljednik bosanskog bana Mateja Ninoslava. Prijezdu su naslijedili sinovi Prijezda II i Stjepan I, zvan Kotroman, po kojem je dinastija dobila ime. Banovali su zajedno približno do 1290, a potom je čast bosanskog bana obnašao sam Stjepan. Oko 1302. potisnuo ga je Mladen I Bribirski (Šubić), koji se proglasio kao "ban bosanski" bez pravnog osnova što je na kraju platio i životom. Pri kraju njegove vladavine bansku čast u Bosni preuzeo je sin Stjepana I, Stjepan II. Iako je i Mladen II Bribirski nosio titulu "bosanskog bana", dokazano je da je Stjepan II u Bosni stvarni i suvereni vladar. Od 1322. i pada Mladena II, pa do 1353. Stjepan II je jedini i nominalni i stvarni vladar Bosne.^[14]

Za njegove vladavine Bosna se znatno teritorijalno proširila. Njegova kćer, Elizabeta Kotromanić, udala se za ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I Anžuvinca. Stjepana II naslijedio je sin njegovog brata, Tvrtko I (ban 1353-1377; kralj 1377-1391), najistaknutiji vladar dinastije. Od vremena njegove vladavine plemićki sabor (stanak) u Bosni birao je vladare isključivo iz roda Kotromanića. Tokom vladavine Tvrtkovog nasljednika, Stjepana Dabiše (1391-1395), ojačala je moć bosanskih velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Pavla Radinovića i Sandalja Hranića Kosače, koji su utjecali na izbor pojedinih vladara u Bosni. Nakon kratke vladavine Dabišine udovice Jelene Grube (1395-1398), na bosansko prijestolje su došli Stjepan Ostoja (1398-1404, 1409-1418), Tvrtko II (1404-1409, 1421-1443), Stjepan Ostojić (1418-1421), Stjepan Tomaš (1443 -1461) i Stjepan Tomašević (1461 - 1463).

Stjepan Tomašević je oženio Jelenu Branković, jedinu kćerku srpskog vladara Lazara Brankovića. Ona mu je u miraz donijela vlast nad Srbijom, te je Stjepan Tomašević vladao kao despot Srbije od vjenčanja s Jelenom do pada Srbije pod osmansku vlast. Glavni posjedi nalazili su im se u srednjoj Bosni, u dolini rijeke Bosne do Vranduka i u župi Lašvi. Od značajnijih gradova posjedovali su Visoko, Sutjesku, Bobovac, Fojnicu i Kreševo te okolna rudarska naselja. Brakom Stjepana Ostoje i Jelene Nelipčić, udovice Hrvoja Vukčića Hrvatinića, stekli su Plivsku i Lučku župu s Jajcem, u kojem su stolovala dva posljednja bosanska kralja.

Dinastija Kotromanića je zbačena s osmanskim osvojenjem srednjovjekovne Bosne 1463. godine, kada je pogubljen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461-1463). Zajedno s njim pogubljen je i njegov stric, Radivoj Ostojić, te njegov rođak (Radivojev najstariji sin) Tvrtko. Muški članovi dinastije koji su preživjeli pad Bosne bili su dva unuka kralja Stjepana Ostoje: Šimun (mlađi sin Ostojinog mlađeg vanbračog sina, kralja Stjepana Tomaša) i Matija (najmlađi sin Ostojinog starijeg sina Radivoja), a moguće je da je u trenutku pada Bosne bio živ i treći Ostojin unuk, Đurađ (srednji sin Radivoja). Šimun je otišao u Istanbul, primio islam, postao poznat kao Ishak-beg Kraljević i dobio provinciju Karesi na upravu. Matija se posljednji put u izvorima spominje 1465. godine. Đurađ se u izvorima spominje posljednji put 1455. godine pa je moguće da je umro prije pada Bosne.

U istorijskim izvorima se navodi da je i danas porijeklo loze Kotromanića nepoznato. Neki zaključci se mogu izvesti iz porijekla grba i izvora iz grbovnika. Za Kotromaniće postoje različiti podaci. Najpoznatiji je grb oblika štita, plave boje sa položenom gredom i 6 ljiljana. Postoje izvori i o drugim grbovima koje je vladarska porodica Kotromanić koristila.

U grbovnicima ^[15] Richentala i ^[16] Wernigerodera predstavljeni su grbovi bosanskog kralja Ostoje sa Sabora u Konstanci održanog od 1414. do 1418. To je crveni grb sa obrnuto položenom bijelom gredom. Kao podatak se navodi da je to i grb bosanskih banova.^[17]

U sljedećoj varijaciji crveni grb dobija ljiljane u 14 vijeku zbog bračnih veza sa lozom Anžuvinaca. Nije poznato da su vladarske loze dodavale na grb simbole drugih loza samo po osnovu bračnih veza, jer bi to moglo značiti vazalni odnos prema drugoj lozi. U to vrijeme bosanski banovi samostalno i suvereno vladaju tako da nije postojao vazalni odnos prema Anžuvincima koji su preuzeli ugarsko prijestolje nakon završetka vladavine loze Arpada. Kotromanići kraljevi Bosne - ljiljani dodani u 14. vijeku zbog bračnih veza sa Anžuvincima]] Prva pojava azurne plave podloge se pojavljuje u Korjenić-Neorić grbovniku iz 1595.^[18] je najstariji prijepis Ohmućevićevog grbovnika. Skoro identičan grb Kotromanića se pojavljuje i u Fojničkom grbovniku 1675-1688. Fojnički grbovnik je prepis starijeg Ohmučevićevog grbovnika koji je zagubljen. Naknadno je 1800. biskup i apostolski vikar fra Grga Ilić dodao potvrdu da se ovaj grbovnik čuva od pamtivijeka. Korjenić-Neorić i Fojnički grbovnik su nastali u 17. vijeku i kasnije u vrijeme kada je ugašena loza Kotromanića i Bosna bila pod otomanskom vlašću.

Najstariji podaci su u Richentalovom i Wernigerovom grbovniku još iz vremena kada je loza Kotromanića vladala u Bosni i kada je bosanski kralj poslao svog izaslanika u Konstancu 1414. Grb Kotromanića je „evoluirao“ tako što je dobio ljiljane zbog bračne veze sa Anžuvinjcima, a zatim je iz crvene boje prešao u azurno plavu.^[17]

Bez obzira što podaci iz grbovnika nisu generalno pouzdani izvori, izvjesno je da su bosanski banovi, a kasnije i kraljevi iz porodice Kotromanića koristili crveni grb sa obrnuto položenom gredom. Potrebno je dodatno istražiti kako je i kad crveni grb izmijenjen, da li je to imalo veze sa lozom Anžuvinaca koja je koristila plavi grb sa ljiljanima i njihovim pretenzijama na bosansku krunu preko Marije Anžuvinske.

Vraćajući se na jednu verziju o porijeklu bosanskog bana Borića kao ugarskog princa Borisa koji je bio nepriznati sin ugarskog kralja Kolomana iz loze Arpada, te podatke o vezi između bana Borića, bana Kulina, bana Ninoslava, bana Prijezde i Kotromanića, i analizirajući najstariji poznati grb Kotromanića iz grbovnika Richentala može se utvrditi sličnost „crvenog grba“ loze Kotromanića sa grbom loze Arpada. Ovo može ukazivati na njihovo zajedničko porijeklo i poduprijeti tezu o porijeklu Kotromanića od bana Borića, tj. princa Borisa Kalamanosa.

• Spisak bosanskih kraljeva
• Historija Bosne i Hercegovine

Commons ima datoteke na temu: Kotromanići

• Kotromanići