Frankopani

Krčki knezovi Frankopani, Frangipani (Frankapani), a uz njih i Zrinski, spadaju među najznačajnije i najpoznatije hrvatske velikaške rodove koji su od 11. do 17. vijeka, vrlo usko bili povezani sa historijom, prošlošću i sudbinom hrvatskog naroda i Hrvatske. Vijekovima su članovi tih velikaških rodova bili nosioci i branioci Hrvatske od nadmoćnijeg osmanlijskog osvajača, ali i odlučni protivnici sve opasnijeg habsburškog carskog apsolutizma i njemačkog hegemonizma, koji se je u duhu evropskog merkantilizma nastojao učvrstiti u čitavoj Habsburškoj Monarhiji. I prošlost tih dvaju rodova međusobno je isprepletena bračnim vezama, prijateljstvima i učešćima u skoro svim značajnijim zbivanjima u Hrvatskoj, naročito na ratištima u odbrani Hrvatske od osmanlijskih osvajača.

Krčki knezovi Frankopani su jedina porodica na jadranskim ostrvima koja se razvila do moći u evropskim razmjerima. Smatra se da potječu iz Gradeca - danas napuštenog dvorca kraj Vrbnika, a prvi je poznati član ove domaće porodice plemenitog roda bio bio Dujam koji je 1118. godine sklopio s Mlečanima ugovor da će kao mletački vazal upravljati ostrvom.

Prvog krčkog kneza Dujma naslijedila su 1163. godine njegova dva sina: Bartol I. i Vid I. Treći sin Bartol II. "bio je valjda još nedorastao, pa su tako očevinu preuzela dva starija brata". Bartol i Vid bilo je najčešće ime frankopanskih potomaka – sve do Bartola IV i Vida V.

Krčki knezovi ime Frankopani uzimaju tek nakon mnogo godina svoje pristutnosti na ovim prostorima. Neki historičari smatraju modom onog vremena uzimanje imena koje vuku porijeklo iz rimskih vremena. Tako je i ova hrvatska porodica uzela ime rimskih patricija “FRANGAPANIBUSA” te nakon toga i mijenjaju svoj grb u dva lava (simbol Venecije) koja lome kruh (frangere pane – lomiti kruh).

Potječu od knezova krčkih, a do sredine 15. vijeka, osim ostrva Krka, stekli su posjede u županiji Gackoj s Otočcem, do Slunja i Cetingrada, Pounja (uključujući Bihać), Vrlike, Ostrovice i Skradina. Većinu tih posjeda Frankapani su izgubili u borbama sa Osmanlijama. U 17. vijeku njihovi posjedi protezali su se od Bosiljeva i Severina na Kupi do Novog u Vinodolu. I Frankapani su hrvatskom rodu dali na desetke uglednika: banova, književnika i ratnika. Među poznatijima su knez Bernardin Ozaljski, učesnik bitke na Krbavskom polju 1493., poznati branilac Hrvatske i naročito poznat po protivosmanlijskom govoru koji je kao starac održao pred njemačkim staležima 1522. u Nürnbergu, te njegov sin Krsto Ozaljski (1482.-1527.), poznati ratnik protiv Osmanlija, Mlečana i Habsburgovaca, "skrbnik i zaštitnik kraljevstva" koje je kao hrvatske zaslužnike poznati književnik Milutin Cihlar Nehajev prikazao u romanu "Vuci", primorski i karlovački general i ogulinski kapetan (1589.-1652.) Vuk Krsto Tržački, njegova djeca književnica Katarina ud. Zrinski (1625.-1673.) i pjesnik, prevodilac i senjski kapetan Fran Krsto Frankopan (1643.-1671.) koji se je svom puninom pridružio svom šurjaku u borbi protiv bečkog apsolutizma.

Knezovi Frankopani omogućili su franjevcima dolazak na ostrvce Košljun na Krku. Ivan VII i Martin Frankopan dobili su od Pape Nikole V. dozvolu (bulu- koja se danas nalazi u samostanu) da franjevci preuzmu “MOSTIR” – Košljun 1447. Godine. Uz pomoć 1000 dukata Ivana Frankopana obnovio se samostan na Košljunu.

Ivan Frankopan – pjesnik, usadio je ljubav za ostrvo i svojoj kćerci Katarini Frankopan. Iako udana u Veneciji i u izgnanstvu, ona oporučno ostavlja drugih 1000 dukata (u ono vrijeme veliku svotu) samostanu na Košljunu – uz uvjet da bude pokopana “u zemlji svojih očeva”. Kod ulaza u crkvu i danas se nalazi njen grob s originalnom nadgrobnom pločom. Katarina je prenesena na Košljun 9 godina iza svoje smrti 1529. Godine.

1671. godine “Judicium delegatum” – posebno određen sud osuđuje Frana Krstu Frankopana na smrt zato što nije prijavio Petra Zrinskog i što je pozivao na ustanak. Ban Petar Zrinski osuđen je zato što je htio postati vladar.

Knez Fran Krsto Frankopan u zatvoru u Bečkom Novom Mjestu piše zbirku pjesama “Gartlic za čas kratiti”, a Zrinski piše svojoj supruzi Katarini – sestri Frana Krste Frankopana:

"Moje drago srce! Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, ni burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi! Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u diki vekivečne sastanemo. Već ništa ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil."

I Fran Krsto Frankopan piše oproštajno pismo svojoj supruzi :

"Predraga i preljubljena Julijo! Moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božje milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvredu i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli."

Galerija

Dujam II. Krčki (*1279-†1317)	Žikmund Frankopan, sin Nikole IV., (*? - †1486?)	Krsto Frankopan (*1482 - †1527)	Fran Krsto Frankopan (*1643 - †1671)