FK Slavija

FK Slavija
Puno ime	Fudbalski klub Slavija
Nadimak	Sokolovi
Osnovan	1908.
Lokacija	Istočno Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Boje
Stadion	Gradski stadion
Kapacitet	6.000[1]
Predsjednik	Zdravko Šavija
Trener	Milan Muminović
Liga	Prva liga RS
Federacija	N/FS BIH
Konfederacija	UEFA
Pozicija (2023/24)	9. mjesto
Domaći Gostujući
Veb-sajt	fkslavija.com

Fudbalski klub Slavija je nogometni klub iz Istočnog Sarajeva, Bosna i Hercegovina. Trenutno se takmiči u prvoj ligi Republike Srpske.

Klub je osnovan 1908. godine. Član Premijer lige postaje u sezoni 2004–05. Najbolji plasman ostvaruje 2009. godine osvajanjem drugog mjesta. Iste godine osvaja kup Bosne i Hercegovine. Nadimak kluba je Sokolovi. Tradicionalne boje u plava i bijela. Domaće utakmice igra na gradskom stadionu u Istočnom Sarajevu.

Prvi sportski klub u Sarajevu je osnovan tokom 1908. godine, kada je grad bio dio Austrougarske. Fudbalski klub je bio dio šireg sportskog društva sarajevskih studenata gimnazije neformalno poznat kao Đački Sportski klub ili ĐSK, kasnije Srednjoškolski sportski klub ili SSK, zatim Srpski sportski klub da bi konačno 1921. godine dobio ime SK Slavija. Od kulturnih i društvenih aktivnosti u gradu u to vrijeme, uglavnom su sva dešavanja bila u hotelu Evropa i Gimnaziji, pa je ideja o osnivanju sportskog klubua pokrenuta u tim prostorijama. Neki od učenika su ranijih godina posjećivali Zagreb, gdje su se upoznali sa fudbalskom igrom, nakon čega i donose prvu loptu u Sarajevo. Poznati pojedinci koji su organizovali klupske aktivnosti u ovom ranom periodu bili su studenti Zdravko Jeftanović (sin vlasnika hotela Evropa dr. Dušana Jeftanovića), Feodor Lukač, Emil Najšul, Sveto Gerovac, Stevo Jokanović. Njihove rane aktivnosti su veoma sporadične i u osnovi tajne jer su austrougarske vlasti uvele zabranu bilo kakvog organizovanog okupljanja u Bosni i Hercegovini.^[2]

Početkom 1909. fudbalski klub dobija prvu opremu. Ubrzo je nabavljena još jedna loptu iz Praga, kopačke iz Zagreba i uzeta boja dresova Slavije iz Praga, crveno bijela, tako da se već u proljeće 1909. godine formira regularna fudbalska ekipa, ali još uvijek daleko od prave fudbalske igre. Tek dolaskom 48. bečkog pješadijskog puka u Sarajevo sa kojim je došao fudbaler bečkog Rapida, Karl Harmer, počinje da se pravi fudbalski sport razvija u Sarajevu.

Prvi teren na kome su trenirali bio je mali prostor iza Državne štamparije te su uskoro prešli na vojno vježbalište na Čengić Vili. Igralište nije bilo ograđeno, nisu postojali ni stalni golovi, pa su mladi sportisti za svaki trening i za svaku utakmicu morali iz grada nositi balvane sa krampama i lopatama, kao i mreže, lopte i ostale rekvizite.

Sve do 1911. zbog odnosa okupacione austrougarske vlasti tim nije odigrao svoju debitansku utakmicu. Prva zvanična utakmica bila je protiv vojnika Bečlija, koji su bili na službi u Sarajevu, a rezultat je bio 4:2 za Srednjoškolski sportski klub. Bečlija Karl Harmer bio je prvi učitelj fudbalerima, a 1911. provedena je potpuna klupska organizacija. Klub je tada imao 24 fudbalera, a nastupao je sa dvije ekipe. Prvu četu sačinjavali su, golmani Janković i Mališević, bekovi Najšul i Petrović, halfovi Sulejmanpašić, Bugarski i Bajer, napad Lukač, Gerovac, Jokanović, Radović, Jeftanović. Druga četa: Varićak, Mišković, Samardžija, Branisavljević, Toukalek, Orlić, Popović, Herman, Vaš, Šteger, Vrinjanin, Blažević.

Tokom 1912. godine, SSK je igrao prijateljske utakmice u dijelovima Austrougarske naseljenim Južnih Slavena. Prva utakmica izvan Sarajeva odigrana je 1912. u Splitu protiv Hajduka. Prema sjećanjima Feodora Lukača, cijela ekipa je pošla na izlet u Split. Do Travnika su išli vozom, a od Travnika do Splita pješke. Kad su u Splitu saznali za njihov dolazak, dogovorili su dvije utakmice u dva dana, a Splićani su ekipu iz Sarajeva tom prilikom etiketirali kao Osman. Na zvaničnoj stranici Hajduka piše da su utakmice odigrane 07. i 08. aprila 1912. i da je prvi meč domaćin dobio sa 4:1, dok su drugu utakmicu trijumfovali gosti iz Sarajeva rezultatom 2:1. Ovo je vjerovatno proisteklo iz činjenice da je Srednjoškolski sportski klub, bio neformalni naziv kluba, korišten samo u užem krugu, pa su u Splitu, odlučili da klubu daju ime na licu mjesta.

Tokom Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine razvio se u klubu nacionalni pokret tako da je pored sportskog dobijao i nacionalni karakter, a većina članova kluba su se uključili u rad Mlade Bosne. U tim godinama došlo do podjele jer su se od Srednjoškolskog sportskog kluba odvojili hrvatski fudbaleri koji su pristupili ranije osnovanom Hrvatskom sportskom klubu koji će kasnije dobiti ime SAŠK. Oni koji su ostali nazvali su se Srpski sportski klub. Međutim, pred te mladiće se ispriječila administracija, odnosno tadašnja vlast. Ugledni predstavnici dr Dušan Jeftanović i Jovo Šošić borili su se da novi klub dobije javno-pravni status. Nisu uspjeli u tim željama pred vlašću koja nije bila blagonaklona srpskim idejama. Ipak, to nije spriječilo Srpski sportski klub da razvije svoje uspješne aktivnosti, ali teškoće pred kojim se našao Srpski sportski klub ujedinile su sve njegove članove i simpatizere.

Napravljeno je novo igralište kod Čurčić-Vile, u sarajevskom naselju Koševo, koje je zadovoljavalo tadašnje uslove i potrebe fudbalske i atletske ekipe, ali Sarajevski atentat prekida planirane sportske aktivnosti, pokrenuo je niz događaja, kao što su austrijski ultimatum Srbiji, kasnija Austrougarske objava rata Srbiji i eventualno izbijanje Prvog svetskog rata. Položaj Srba u Bosni postajao je sve teži. Članovi SSK nisu bili izuzetak jer mnogi od njih su bili uhapšeni ili prisilno mobilisani u Austrougarsku vojsku, a u narednim danima, rulja je razorila igralište i sav inventar spalila, a dosta članova kluba je uhapšeno.

Klub je za vrijeme rata dao 15 oficira, prebjeglica u Rusiju, a zatim srpskih dobrovoljaca. Oni su pod vođstvom Steve Gerovca osnovali Srpski sportski klub u Odesi i oko sebe okupili sve naše ljude koji su se tamo zatekli. Igrači su bili iz Sokolskih udruženja tako da je klub u nekom obliku nastavio svoj rad i tokom Prvog svjetskog rata.

Nakon kraja rata, i formiranja Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, klub je obnovio rad, i ponovo je formiran Srpski sportski klub u Sarajevu.

Klub je bio po nacionalnoj orjentaciji srpski ali su u njemu igrali i Hrvati, Bošnjaci, Mađari, Česi, Austrijanci, Nijemci, ali je gajio jugoslovensku ideju pa 1921. godine mijenja ime u Sportski klub Slavija. Bila je to logična posljedica sveslavenske orijentacije njegovih članova. Slavija se tih godina takmičila u 1. Razredu sarajevskog podsaveza. Zajedno sa sarajevskim Hajdukom i SAŠK-om odlučuju da zajednički naprave igralište na Skenderiji i tu igraju do 1925. godine i izgradnje sopstvenog stadiona na Marijin Dvoru. Tokom narednih nekoliko godina Slavija gradi stadion sa kapacitetom od 4.000 mjesta u naselju Marijin Dvoru u samom centru Sarajeva.

17. septembra 1926. godine Slavija je ostala bez jednog od najboljih igrača Branka Kalembera. Igračka karijera, popularnog Kaleta, je završena na tragičan način. Naime, 17. septembra 1926. godine Kalember je tokom noći ustao u snu i pao kroz prozor. Branko Kalember, je od zadobijenih povreda preminuo na licu mjesta. Tako su Sarajevo i fudbalski klub Slavija izgubili, velikog igrača. Na posljednjem ispraćaju se okupilo preko 6 000 ljudi, a u ime Slavije govor je održao dr. Ostojić. Pažnju privlači jedan manje poznat detalj. Naime u članku se tvrdi da je sanduk Kaleta bio pokriven crno-bijelim plaštom-Slavijinom bojom, što govori da je Slavija tokom dvadesetih godina koristila crno bijele boje, kao službene boje, zamijenivši crveno bijelu kombinaciju.^[3]

U sezoni 1928/1929. Slavija se kao pobjednik 1. razreda Sarajevskog podsaveza, prvi put plasirala u kvalifikacije za Prvenstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, što je do tada bio najveći uspjeh kluba. Slavija je u kvalifikacijama, za protivnika dobila splitskog Hajduka. Prva utakmica je odigrana u Splitu, 2. juna 1929. godine, kada je Hajduk, slavio sa 2:1. Druga utakmica je odigrana u Sarajevu, 9. juna, a Hajduk je odnio pobjedu istim rezultatom, kao i u prvoj utakmici. Slavija je nakon dva poraza zauzela osmo mjesto na tabeli, i nije uspjela da se kvalifikuje u Prvenstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.^[4]

Preteče današnjih Sokolova, to jest, navijači Slavije iz vremena Kraljevine Jugoslavije ostali su zabilježeni, kao sudionici jednih od prvih navijačkih nereda na Balkanu. Naime, utakmica između splitskog Hajduka, i sarajevske Slavije 1929. godine koja se igrala na stadionu Slavije, u sarajevskom naselju Marijin Dvor, ostala je u drugom planu zbog navijačkih nereda. Splitska štampa je te godine prenijela da su Slavijini kibici, kako su u Dalmaciji nazivali navijače, napali igrače Hajduka, kamenovali ih, gađali flašama, pa je čak i policija morala intervenisati. Savezni delegat, gospodin Krčelić, morao je sam lično da zauzme stav protiv razjarenih kibica Slavije, štaviše — jednog je policijski dao odstraniti.^[5]

Manje poznata činjenica je da je među posljednjim igračima, sa liste selektora Boška Simonovića, koji su trebali da otputuju u Montevideo, na prvo svjetsko prvenstvo u nogoemtu, koje se održalo 1930. godine, otpao Stanko Bulat, igrač Slavije iz Sarajeva. U reprezentaciji Kraljevine Jugoslavije igrali su Zagorac i Rajlić. Najveći domet postići će Slavijin junior, sada pokojni Branko Stanković koji će poslije Drugog svjetskog rata zaigrati u Crvenoj zvezdi i reprezentaciji Jugoslavije i koji će postati jedan od najvećih fudbalera na Balkanu. Odlično će se pokazati i Slavijini juniori Predrag Đajić u Crvenoj zvezdi i Florijan Matekalo u Partizanu, a golman Miro Radojčić će postati jedan od najvećih novinara na ovim prostorima.^[6]

U sezoni 1929/1930. Slavija je ponovila uspjeh, zauzela prvo mjesto u 1. razredu Sarajevskog podsaveza, i izborila kvalifikacije za ulazak u Prvenstvo Kraljevine Jugoslavije. Slavija nije odigrala kvalifikacione utakmice, jer je Jugoslovenski nogometni savez, kaznio Skopski podsavez, zbog namještanja utakmica. Slaviji su zbog toga upisane dvije pobjede, pa se automatski kvalifikovala u Prvenstvo Jugoslavije. Slavija je sezonu 1929/1930. završila na pretposljednjem petom mjestu, upisavši dvije pobjede, dva remija i šest poraza, a u klupsku historiju je upisana prva sezona, u kojoj je Slavija igrala u najvećem državnom rangu takmičenja.

Od sezone 1932/1933. ponovo je promijenjen sistem odigravanja državnog prvenstva. Prema glasanju delegata skupštine Jugoslovenskog nogometnog saveza, na skupštini održanoj, 18. decembra 1932. godine, odlučeno je da će prvenstvo igrati, najjači klubovi iz Kraljevine Jugoslavije u tom trenutku, kako je procijenjeno. Slavija je kao predstavnik Sarajevskog podsaveza, i prema procjeni Jugoslovenskog nogometnog saveza najjači klub Sarajevskog podsaveza, nastupila u Prvenstvu Kraljevine Jugoslavije gdje je zauzela deveto mjesto.

Zbog ubistva kralja Aleksandra, sljedeće prvenstvo je odigrano u sezoni 1934/1935. Godine. 1934. u Sarajevo stiže, bivši austrijski fudbaler Anton Ringer, koji je u Slaviji vršio trenersku dužnost, do maja 1935. godine, kada je preuzeo zagrebački Građanski. U sezoni 1934/1935 Slavija je zauzela osmo mjesto.^[7]

Velika prekretnica za Slaviju je bila sezona 1935/1936. Ove sezone je ponovo promijenjen sistem takmičenja, kada je odlučeno da se umjesto lige igra dvostruki kup sistem, u kom će učestvovati prvaci svih četrnaest tadašnjih podsaveza. Jedna struja klubova, prvenstveno klubovi Zagrebačkog i Splitskog podsaveza, bojkotovali su ovakav sistem takmičenja, zahtijevajući da se igra po starom sistemu. Međutim preovladala je struja koja je bila za kup sistem, pa su prvaci Zagrebačkog podsaveza, Konkordija, i Splitskog podsaveza, Hajduk, odustali od takmičenja, što je značilo da su njihove utakmice registrovane kao pobjeda za protivnički tim. Predvođena Slavkom Zagorcem i Milanom Rajlićem na terenu, i trenerom Ristom Šošićem, Slavija je u osmini finala pobijedila cetinjski Crnogorac, zatim u četvrtini finala Građanski iz Skoplja, gdje je pobjeda u Sarajevu iznosila velikih 10:1. U polufinalu Slavija se sastala sa ekipom novosadskog NAK-a, koga je takođe pobijedila. Slavija je u ovoj sezoni ostvarila historijski uspjeh, plasiravši se u samu završnicu državnog prvenstva, gdje je snage odmjerila sa beogradskim BSK-om. Utakmica u Sarajevu je završena sa rezultatom 0:1, dok je u Beogradu odigrana utakmica bez golova, čime je beogradskim BSK postao državni prvak, a Slavija zauzela drugo mjesto u državnom prvenstvu 1935/1936. godine.

U naredne tri sezone Slavija je nastavila takmičenje u državnom prvenstvu, kao stabilan klub, koji se ustalio na središnjem dijelu tabele. Jubilarna trideseta sezona državnog prvenstva, je ujedno bila i posljednja pred početak rata. Jugoslovenski nogometni savez je djelovao do 1. oktobra 1939, kada je ugašen i istog dana na osnivačkoj skupštini je osnovan Vrhovni nogometni savez Jugolavije (VNSJ), koji je obuhvatao tri saveza, Nogometni savez Hrvatske, Srpski loptački savez i Slovenačku nogometnu zvezu. VNSJ je prestao sa radom 6. aprila 1941, kada je otpočela agresija na Jugoslaviju. Godine 1939. hrvatski i slovenački klubovi su počeli da napuštaju Jugoslovenski nogometni savez i pristupaju Nogometnom savezu Hrvatske, u znak protesta zbog srpske sportske centralizacije u Beogradu. Pokrenuto je hrvatsko-slovenačko prvenstvo u fudbalu, sa NK Ljubljanom kao jedinim slovenačkim predstavnikom u ligi. Prvenstvo Kraljevine Jugoslavije je nastavljeno, ali je ubrzo preimenovano u prvenstvo Srbije u Nogometu. Podjela je konačno uklonjena obećanjem veće zastupnjenosti za Hrvate i Slovence.

Da je Slavija bila najveći sportski kolektiv u Sarajevu između dva svjetska rata, pokazuje i proslava 30 godina postojanja kluba te novinski članci koji svjedoče o do tada neviđenim sportskim svečanostima i ogromnom interesovanju javnosti. Od 3. do 11. septembra 1938. godine proslavljena je 30-godišnjica postojanja SK Slavija. Na proslavi je učestvovalo dosta klubova, a najznačajniji gost bila je Slavija iz Sofije. Visoki pokrovitelj ove značajne manifestacije u Sarajevu, bio je Njegovo Veličanstvo Kralj Petar II, a pokroviteljstva proslave prihvatio se predsjednik vlade gospodin dr. Milan Stojadinović. Pored njega počasni odbor sačinjavali su: Dr. Mehmed Spaho ministar saobraćaja i Bogoljub Kujundžić, ministar šuma i ruda. Domaćin proslave, Slavija odigrala je tri utakmice: Slavija — Sašk 0.1, Slavija — Đerđelez 2:0, a šlager proslave bio je međunarodni susret sa imenjakinjom iz Sofije u kojem je domaća Slavija pobijedila 4:1. Posjetioci su u danima proslave mogli da pogledaju i teniski turnir na kome su učestvovali teniseri Slavije i SAŠK-a, fudbalsku utakmicu ženskih timova Zagreba, hazena meč ženskih beogradskih klubova, atletičarska nadmetanja i automobilske trke.^[8]

Kruna svih Slavijinih uspjeha u njenoj stogodišnjoj historiji je pobjeda u Sarajevu protiv mađarskog prvaka Ferencvaroš u Srednjoevropskom kupu 1940. godine 3:0 što je u Evropi odjeknulo kao senzacija. U to vrijeme Ferencvaroš je bio jedan od najboljih evropskih timova, a Mađarska zvanično vicešampion svijeta u nogometu. Dolazak slavnog Ferencvaroša bio je praznik nad praznicima u Sarajevu, a stadion Slavije na Marin Dvoru bio je pretijesan da primi sve one iz raznih krajeva BiH koji su željeli uživo posmatrati meč sa prvakom Mađarske. Njih osam hiljada imalo je sreće da se ugura na stadion, nisu žalili mjesečnu platu za ulaznicu, a nekoliko hiljada je meč pratilo sa obližnjeg brda. Junak pobjede Slavije bio je Milan Rajlić. On je krunisao pobjedu Slavije trećim golom, snažnim šutom sa desetak metara. Bila je to tema dana ne samo u Sarajevu, BiH, već u Jugoslaviji i cijeloj Evropi. U tom periodu je Slavija dala niz sjajnih fudbalera, a pod stručnim vođstvom Riste Šošića stasali su mnogi Slavijini juniori koji će godinama nositi njen dres, igrati i za reprezentaciju Sarajeva, a neki i za reprezentaciju Jugoslavije. Iz tog podmlatka su izašli Zagorac, Krnjajić, Marić, Ostojić, Matekalo, Manola, braća Bajagići, Branko Stanković, Šipka, Divčić, Šalipur, Rajlić, Vidović, Bosnić, Jovanović, Đajić, Radojčić, Tošić.^[9][10]

Sezone 1939/1940. igrana je skraćena sezona. Reorganizovan je sistem takmičenja. Formirane su dvije lige, hrvatsko-slovenačka i srpska liga sa po deset članova. Na kraju je odigrano skraćeno prvenstvo od deset kola u kom su učestvovala tri prvoplasirana tima iz hrvatsko-slovenačke lige, i srpske lige. Slavija je u toj sezoni bila jedan od tri predstavnika srpske lige, uz BSK i Jugoslaviju, gdje je zauzela treće mjesto uz 7 pobjeda i tri poraza. Dakle, 30. marta 1941. godine igrala je Slavija posljednju prvenstvenu utakmicu na stadionu na Marin Dvoru protiv BSK-a. Taj stadion će zauvijek nestati i na njegovom mjestu će poslije rata biti podignute stambene zgrade. Od fudbala tu više nije bilo ni traga. Oko 3000 ljudi na samo stadionu i još toliko okolo, željelo je da pozdravi asove iz Beograda, ali su otišli razočarani. Pored poraza od 1:0, ekipe nisu igrale u standardnim sastavima, a sama igra bila je ispod prosjeka uz dobro suđenje sudije Arnautovića iz Banje Luke.

Historija se ponovila, kao i u Prvom svjetskom ratu, poslije Njemačke invazije na Kraljevinu Jugoslaviju klub je bio neaktivan do kraja Drugog svjetskog rata. Poslije rata, SK Slavija je rasformirana bez ikakvog objašnjenja od strane nove komunističke vlasti. Stadion na Marijin Dvoru je preimenovan u stadion "Šesti april" i koristili su FK Željezničar i novoformirani SD Torpedo. Stadion je na kraju srušen, a tribine sa tog stadiona su prenesene na Grbavicu, gdje je FK Željezničar gradio svoj stadion.

Inicijativa o obnavljanju FK Slavija potekla je od dugogodišnjih sportskih radnika sa područja tadašnjeg Srpskog Sarajeva, i to u jeku rata u Bosni i Hercegovini. To su bili sportski radnici iz nogometnih klubova Sarajevo, Igman, Novi Grad, Lukavica, iz općina Ilidža, Novo Sarajevo, Rajlovac, Centar Sarajevo — Dragan Savović, Sretko Banjanin, Slobodan Trnčić, Boro Đukanović, Branislav Trnčić, Veso Mandić, Danilo Škrba, Spasoje Soknić, Mirko Ponjarac (igrač predratne Slavije), Nebojša Kovačević, Mirko Šarović, Veljko Vuletić i drugi. Prvi predsjednik obnovljene Slavije bio je Veso Mandić, potpredsjednik Sretko Banjanin, treneri Nebojša Kovačević i Vlado Regoje, sekretar Dragan Savović, a svu dokumentaciju, akta i registraciju kluba uradio je Sretko Banjanin. Prvo gostovanje ekipe Slavije poslije obnove rada bilo je gostovanje kadeta koji su od 10. do 20. avgusta 1995. boravili na fruškogorskom izletištu Testera. Odigrali su pet utakmica. Pobedili su vršnjake Vojvodine 2-1, Cementa 3-2, Iriga 5-2, a sa Metalcem iz Futoga igrali su neriješeno 3-3, te ponovo sa Cementom 1-1. U oktobru 1996. odigrana je prva utakmica prvog tima u Loznici. FK Loznica, član Prve „B“ lige SR Jugoslavije pobijedila je Slaviju 7-0.

Tokom sezone 1997/98. FK Željezničar iz I.Sarajeva se fuzionisao sa FK Sarajevom u novi klub FK Sarajevo, koji je nastavio takmičenje u prvoj ligi Srpske. Godinu dana kasnije, u sezoni 1998/99. FK Sarajevo se fuzionisao sa FK Slavijom. Svi igrači FK Sarajeva i FK Željezničara, prostorije i Gradski stadion u Istočnom Sarajevu, koji je sa izgradnjom započeo FK Željezničar, pripao je FK Slaviji. 1992. godine lokalni OFK Lukavica je takođe fuzionisan sa Slavijom.

2006. godine je Slavija uspjela da se plasira u Premijer ligu Bosne i Hercegovine, njezin do tada najveći poslijeratni uspjeh. Prve tri sezone u elitnom ranju bh. nogometa Slavija je obilježila veoma uspješno, osvajujući visoka mjesta na tabeli, kup BiH i kvalifikacije na evropska takmičenja. Međutim, od sezone 2009/10. klub ne uspjeva da se vrati u vrh tabele, a u sezoni 2015/16. ispada u Prvu ligu Republike Srpske.

Klub mijenja ime u Slavija 1921. godine i u tom periodu, zajedno sa sarajevskim Hajdukom izgrađuje novo igralište na Skenderiji. Teren osim njih koristi i novoosnovani Sarajevski klub pa se u Slaviji odlučuju za izgradnju novog igrališta. Uz pomoć bogatog priloga "jednog klupskog mecene" sagrađen je 1925. godine novi stadion.

Zagrebački športski list: glasnik Građanskog u jednom od svojih brojeva iz 1925. godine najavio je otvaranje novog igrališta SK Slavije u Sarajevu i tom prilikom spomenuo prijateljsku utakmicu SAŠK protiv Slavije na otvaranju. "Čestitamo SK Slaviji i cijelom sarajevskom sportu na ovako lijepom i velikom stadionu" navodi se na kraju zagrebačkog članka iz 1925. godine.

Novi stadion na kome je Slavija igrala se nalazio na Marijin dvoru i zvao se Marindvor. Stadion je ispunjavao sve potrebe lige Kraljevine Jugoslavije, između ostalih i pravilo da se igra na šljaci tako da je ovaj teren bio pokriven šljakom. Na taj stadion prenesena je i čuvena drvena konstrukcija s butmirskog Hipodroma, napravljena još za vrijeme Austrougarske. Prenošenje je rađeno demontažom glavnih nosača i tribina, bila je ukrašena ložama i imala je kapacitet od skoro 1.600 sjedećih mjesta.

Nakon Drugog svjetskog rata, u periodu Titove Jugoslavije, taj stadion dobiva naziv 6. april po danu oslobođenja Sarajeva. Iako je u Sarajevu tada nikao stadion Koševo i još nekoliko terena na kojima je fudbalska groznica uhvatila maha, glavne aktivnosti na stadionu 6. april nisu prestale. Lagano gašenje ovog poznatog fudbalskog terena dešava se tek gradnjom Grbavice, kada su 1953. godine željeznički radnici napravili stadion za svoj klub. Današnji Slavijin stadion se nalazi u Istočnom Sarajevu i naziva se Sportsko-rekreacioni centar Slavija. Izgrađen je 1996. na mjestu bivšeg terena OFK Lukavice, koji se nalazio u sklopu bivše vojne kasarne Čiča. Kapacitet stadiona je 6.000 gledalaca.

Takmičenje	Plasman	Sezone
Prva liga SFRJ	II mjesto	1935-36
Premijer liga	II mjesto	2008-09
Prva liga RS	I mjesto	2003-04
Kup BiH	Pobjednik	2009
	Finalista	2007
Kup RS	Pobjednik	2006, 2007

Napomena: Zastave pokazuju reprezentaciju kao što je definisano pravilima podobnosti FIFA-e. Igrači mogu imati više od jednog ne-FIFA-inog državljanstva.

Br. Poz. Nacija Igrač 1 G Nino Nedžibović 2 G Ivan Buturović 3 O Srđan Žugić 4 O Lav Stevanović 5 O Aleksandar Pusara 7 O Bojan Regoje 8 O Rade Bojanić 9 O Vladan Minić 10 O Borislav Cicović 11 O Milan Skrba 13 O Bojan Tausan 17 V Milan Lalović 18 V Dejan Jolović

Br. Poz. Nacija Igrač 19 V Vučina Šćepanović 20 V Stefan Arbinja 21 V Lazar Babić 22 N Nemanja Pusara 23 N Nikola Popovac 24 N Igor Radovanović 25 N Zoran Kokot 26 N Tihomir Lalović

Sezona	Liga	Rang	Pozicija	Bodovi
2003/04.	Prva liga RS	II	1/16.	61
2004/05.	Premijer liga	I	10/16.	41
2005/06.	Premijer liga	I	5/16.	41
2006/07.	Premijer liga	I	3/16.	53
2007/08.	Premijer liga	I	8/16.	44
2008/09.	Premijer liga	I	2/16.	52
2009/10.	Premijer liga	I	14/16.	35
2010/11.	Premijer liga	I	11/16.	38
2011/12.	Premijer liga	I	14/16.	32
2012/13.	Premijer liga	I	7/16.	43
2013/14.	Premijer liga	I	13/16.	31
2014/15.	Premijer liga	I	12/16.	28
2015/16.	Premijer liga	I	12/16.	35
2016/17.	Prva liga RS	II	9/12.	42
2017/18.	Prva liga RS	II	4/12.	45
2018/19.	Prva liga RS	II	7/12.	42
2019/20.	Prva liga RS	II	6/10.	13
2020/21.	Prva liga RS	II	9/16.	41
2021/22.	Prva liga RS	II	7/16.	43
2022/23.	Prva liga RS	II	4/18.	55
2023/24.	Prva liga RS	II	9/18.	45

Sezona	Takmičenje	Runda		Klub	Domaćin	Gost
2007.	UEFA Intertoto kup	1. runda		UE Sant Julià	3-2	3-2
		2. runda		FC Oţelul Galaţi	0-0	0-3
2009-10.	UEFA Evropska liga	2. pretkolo		AaB Fodbold	3-1	0-0
		3. pretkolo		MFK Košice	0-2	1-3

• Istočno Sarajevo
• SRC Slavija

• Službeni sajt
• Slavija na Soccerbase
• Slavija na Transfermarkt