Aleksandar Puškin

Aleksandar Sergejevič Puškin
Rođenje	(1799-06-06) 6. juni 1799. Moskva, Rusija
Smrt	10. februar 1837(1837-02-10) (37 godina) Sankt Peterburg, Rusija

Aleksandar Sergejevič Puškin (ruski: Александр Сергеевич Пушкин; 6. juni 1799 – 10. februar 1837) bio je ruski književnik, a mnogi ga smatraju za najboljeg ruskog pjesnika i oca moderne ruske književnosti. Puškin je među prvima u Rusiji počeo pisati narodnim jezikom i distancirao se od romantičarske književnosti popularne u zapadnoj Evropi. Napravio je stil koji je miješao satiru, romantiku i dramu.

Puškin je rođen u Moskvi 6. juna 1799. (26. maja po starom kalendaru) u siromašnoj obrazovanoj aristokratskoj porodici. Pradjed po majci mu je bio crni Etiopljanin, Ibrahim Petrovič Ganibal, koji je stigao u Rusiju kao rob, ali je postao usvojeno kumče Petra Velikog. U ranom djetinjstvu o Puškinu su se starale dadilje i učitelji francuskog jezika. Znanje jezika je razvijao među članovima nižih slojeva. 1811. je primljen u elitnu gimnaziju u carskom selu, koju je pohađao do 1817.

Nakon škole, obezbjedio je mjesto u Savjetu vanjskih poslova u Sankt Peterburgu. Puškin je brzo uplivao u liberalne političke vode i zbog revolucionarnih pjesama je poslat u egzil u južnu Rusiju (zvanično je samo premješten po dužnosti), gdje je ostao od 1820. do 1823. Nakon toga je godinu dana proveo u Odesi, gdje mu je cvjetao društveni život, a upustio se i u dvije afere sa udatim ženama. Jedna od njih je bila Amalija Riznić (rođena de Ripp), kojoj je oduševljeni i zaljubljeni Puškin posvetio nekoliko ljubavnih pjesama.^[1] Ova poznata ljepotica bila je udata za bogatog tršćanskog trgovca Jovana (Giovanni) Riznića, porijeklom iz Sarajeva.^[1]

I dok je dane u Odesi provodio u socijaliziranju, mladom pjesniku pošta presreće pismo u kojem iskazuje pozitivan stav prema ateizmu. Puškin je po drugi put protjeran, ovaj put u sjevernu Rusiju, na seosko imanje svoje majke - Mihajlovsko .

Decembra 1825. u Sankt Peterburgu su se održali protesti i kod mnogih učesnika su pronađene Puškinove pjesme. Iako on sam nije učestvovao u protestima, spalio je sav materijal za koji je smatrao da može da ga kompromituje. 1826. je Puškin napisao peticiju za puštanje na slobodu i nakon prijema kod cara Nikolaja I pušten je. Car Nikolaj je odlučio da on postane cenzor Puškinovih djela. Iako je dobio de jure slobodu, Puškin nije dobio slobodu kretanja i pisanja.

Od 1826. do 1831. Puškinov društveni život se uozbiljio. Znalo da se da Puškin traži ženu i da cilja na neke od najljepših Ruskinja. 1829. upoznao je Nataliju Gončarevu, kojom se i oženio 1831. Dvije godine kasnije, Puškin je proglašen za Kamerjunkera. U pitanju je dvorski čin koji se obično dodjeljuje mladim aristokratama. Ovo je uvrijedilo Puškina, između ostalog zato što je vjerovao da mu je taj čin dodjeljen da bi njegova supruga mogla da odlazi na dvorske balove.

Puškin je ubrzo zapao u lošu financijsku situaciju, u velikom dijelu zbog rashoda svoje supruge. Uspio je da dobije pozajmnicu da izda svoj žurnal 1836. , ali od njega nikada nije napravio adekvatnu zaradu. Konačno, 1837. Puškin je izazvao francuskog diplomatu D’Anthèsa na dvoboj zbog sumnje da je flertovao sa njegovom suprugom.

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Dvadeset i šestog janara, Puškin je zakazao dvoboj D’Anthèsu, francuskom emigrantu koji je služio u ruskoj gardi i koji je otvoreno zavodio njegovu ženu Nataliju, a njega samog ismijavao. Rivali su se sastali sutradan, na zakazanom mestu u Černaja-Rečki, u pet sati poslije podne. D’Anthès je pucao prvi: pogođen u stomak, Puškin je pao. Povjerovalo se da je mrtav, ali Puškin se pridigao i zatražio da mu donesu drugi pištolj, pošto je njegov pao u snijeg. U gotovo ležećem položaju, nišanio je dugo, skoro dva minuta, po riječima jednog od svjedoka, i onda opalio: D’Anthès je pao, pogođen u grudi. Kada ga je video kako posrće, Puškin je bacio pištolj iznad sebe i radosno povikao:" Bravo ja!" poslije čega je izgubio svijest. Kada je došao sebi, upitao je:" Jesam li ga ubio?" "Niste", odgovori mu jedan od svedoka, "ali ste ga ranili." "Čudno, mislio sam da će mi zbog toga biti drago, ali nije. Uostalom, svejedno, ionako ćemo se morati ponovo suočiti kad se oporavimo." Ali se Puškin, smrtno ranjen, neće oporaviti. Pažljivo su ga prenijeli kući i položili na divan njegove radne sobe prepune knjiga. Doktor Šolc mu nije tajio da je rana smrtna i upitao ga želi li vidjeti svoje prijatelje, na šta je Puškin rekao:" Zbogom, prijatelji moji", pokazujući pri tom na knjige svoje biblioteke. Agonija, praćena užasnim bolovima, potrajala je dva dana, te je pomišljao da pištoljem, koga su mu pronašli sakrivenog ispod pokrivača, sebi prekrati muke. U poslijednjim trenucima, koji su postali podnošljivi zahvaljujući opijumu, oprostio je D’Anthèsu i svojoj ženi, od koje je zatražio da se ne preudaje prije nego što prođu dvije godine tugovanja, "ali, neka to bude neki čestit čovjek", naglasio je. Dvadeset i devetog januara, u podne, zatražio je da mu se donese ogledalo i potom, pošto je dugo gledao svoj lik, zatražio slatko od dudinja, njegovo omiljeno jelo još od kada je bio dječak, koje mu je Nataša davala kašičicom. Poslije toga nastupilo je bunilo. Svog prijatelja Dala, koji je bdio nad njim, uhvatio je za ruku i povikao:" Podigni me! Hajde, još malo više! Još više, hajde!", objasnivši mu potom:" Sanjao sam kako se s tobom penjem po policama sa knjigama i bilo je toliko visoko da mi se zavrtilo u glavi." U 2h 45 poslije podne, Puškin je prošaputao: "Životu je kraj...kraj...nešto me pritišče..." i izdahnuo. Posto se Puškin uvek izjašnjavao kao liberal, vlada je, strahujući da bi njegov sprovod mogao da izazove nerede na ulici, naredila da se njegov sanduk preveze do groblja u kolima natovarenim sijenom, te da se sahrani bez ikakvih ceremonija.

Puškin je objavio prvu pjesmu sa 14 godina, kao učenik u carskoj gimnaziji, u časopisu Evropski glasnik. Tokom školovanja je počeo da piše i svoje prvo veliko djelo, Ruslan i Ljudmila, izdato 1820. Djelo je bazirano na bajkama koje je čuo od svoje bake.

Od 1817. do 1820. njegova politička aktivnost je uticala na njegove radove. Između ostalog, napisao je djelo Oda slobodi. Zbog ovih djela je prognan. Tokom prvog izganstva (1820-1823) napisao je djela Braća razbojnici i započeo je Česmu Bahčisaraja. Također je započeo rad na jednom od svojih najpoznatijih djela: Evgenije Onjegin.

Tokom kratkog perioda slobode, završio je rad na Česmi Bahčisaraja, i napisao je Cigane. Tokom drugog perioda u egzilu (1824-1826), započeo je rad na Borisu Godunovu. To djelo je izdao tek 1831. i pravo na to je dobio kao poklon za vjenčanje. Evgenija Onjegina izdao je 1833.

Belkinove priče (puno ime: Priče pokojnog Ivana Petroviča Belkina), izdane 1831, nisu postale posebno popularne za Puškinovog života, ali su danas veoma cijenjene. Smatra se da je ovim pričama Puškin pokazao šta misli o dotadašnjoj ruskoj prozi i da namjerava napraviti novu rusku književnu tradiciju.

Commons ima datoteke na temu: Aleksandar Puškin

Wikicitati imaju citate vezane za: Aleksandar Sergejevič Puškin