Anatolij Dimarov
Anatolij Dimarov | |
|---|---|
| Rođenje | Anatolij Andrejevič Harasjuta 2. maj 1922. |
| Smrt | 29. juli 2014 (92 godine) |
| Zanimanje | književnik, |
Anatolij Dimarov, (ukrajinski: Анатолій Андрійович Дімаров, ruski: Анатолий Андреевич Димаров) rođen kao Anatolij Andrejevič Harasjuta (ukrajinski: Анатолій Андрійович Гарасюта), 2. maja 1922. u Mirgorodu, USSR, SSSR (danas Ukrajina) bio je ukrajinski književnik.[1]
Biografija
[uredi | uredi izvor]Anatolij Dimarov se rodio na seoskom gazdinstvu u selu Hutir, u blizini Mirgoroda (danas u ukrajinskoj Poltavskoj oblasti) kao Anatolij Andrejevič Harasjuta. Otac mu je bio bogati zemljoposjednik, a majka kćerka sveštenika. Da bi izbjegao deportaciju u Sibir, otac je napustio porodicu, te su mu djeca preuzela drugo prezime. Nakon što je maturirao, mobiliziran je u Crvenu armiju,[2] i učestvovao u Drugom svjetskom ratu kao vojnik.[2] Nakon završetka rata radio je u redakciji novina "Sovjetska voljn",[2] a 1944. počeo je objavljivati prve radove.[3] Od 1946. godine je postao član Komunističke partije Sovjetskog Saveza,[3] a 1949. godine postaje član Unije sovjetskih pisaca.[2] Svoju prvu zbirku kratkih priča "Gosti z volini" (ukrajinski: Гості з Волині), objavio je 1948. godine.[3] Studirao je 1950/51. u Moskvi na Literartnom institutu "Maksim Gorki", a između 1951-53. na Pedagoškom institutu u Lavovu. Nakon apsolviranja radio je kao urednik u raznim izdavačkim kucama.[2] Autor je romana "Jogo simja" (ukrajinski: Його сім'я) 1956, "Idol" (ukrajinski: Ідол) 1961, "I buditja ljudi" (ukrajinski: І будуть люди) 1964, "Bilja i gniv" (ruski: Біль і гнів) 1974, kao i niza kratkih pripovjetki. Nakon toga je pisao uglavnom priče za djecu.[3] Nekoliko njegovih djela su bile scenarij za film.[4] Umro je u bolnici Feofanija u Kijevu. Sahranjen je na groblju Bajkovo u Kijevu.[5]
Filmovi
[uredi | uredi izvor]Po motivima njegovih djela snimljena su četiri filma:
- 1991 - "Izgoj"
- 1991 - "Ukrajinska vendeta"
- 2011 - "Riven sekretnosti 18"
- 2020 - "I budut ljudi"
Nagrade
[uredi | uredi izvor]- Orden otadžbinskog rata
- Medalja za zasluge u ratu
- Medalja "20-godišnjica pobjede u Velikom otadžbinskom ratu 1941-45."
- Medalja "30-godišnjica pobjede u Velikom otadžbinskom ratu 1941-45."
- Medalja "40-godišnjica pobjede u Velikom otadžbinskom ratu 1941-45."
- Medalja "50-godišnjica pobjede u Velikom otadžbinskom ratu 1941-45."
- Medalja "60-godišnjica pobjede u Velikom otadžbinskom ratu 1941-45."
- Medalja "Za pobjedu nad Njemačkom"
- Medalja "Veteran rada"
- Medalja "50 godina oružanih sila SSSR"
- Medalja "60 godina oružanih sila SSSR"
- Medalja "70 godina oružanih sila SSSR"
- Medalja "1500 godina Kijeva"
- Medalja "60-godišnjica oslobođenja Ukrajine od fašističke okupacije"
- 1981 - Ševčenkova nacionalna nagrada Ukrajine[6]
- 2006 - Orden kneza Jaroslava mudroga V klase[1]
- 2012 - Orden kneza Jaroslava mudroga IV klase[7]
Privatni život
[uredi | uredi izvor]![[icon]](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/1c/Wiki_letter_w_cropped.svg/40px-Wiki_letter_w_cropped.svg.png){kind=small} | Ovaj odlomak potrebno je proširiti. |
Napomene
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b "Дімаров Анатолій". esu.com.ua (jezik: ukrajinski). Enciklopedija moderen Ukrajine. Pristupljeno 20. 2. 2022.
- ^ a b c d e "Анатолій Дімаров". peoples.ru (jezik: ruski). Pristupljeno 20. 2. 2022.
- ^ a b c d "Анатолій Дімаров". leksika.com.ua (jezik: ukrajinski). Pristupljeno 20. 2. 2022.
- ^ Anatolij Dimarov na IMDb-ju
- ^ "Анатолий Димаров семь лет болел раком". gazeta.ua (jezik: ruski). 4. 7. 2004. Pristupljeno 20. 2. 2022.
- ^ "Анатолий Димаров". knpu.gov.ua (jezik: ukrajinski). Nacionalni komitet Nagrade "Tars Ševčenko". Arhivirano s originala, 20. 2. 2022. Pristupljeno 20. 2. 2022.
- ^ "Ukaz predsjednika Ukrajine o dodjeli odlikovanja 321/2012". knpu.gov.ua (jezik: ukrajinski). Nacionalniu komitet Nagrade "Tars Ševčenko". 17. 4. 2012. Pristupljeno 20. 2. 2022.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
- Anatolij Dimarov na IMDb-ju