Vilmos Zsolnay

Rođen je u Pečuhu 19. travnja 1828. u obitelji pečujskog trgovca Miklósa Zsolnaya. Nakon završetka politehničke škole u Beču, vratio se u Pečuh, gdje je vodio očevu robnu kuću na glavnom gradskom trgu.

Godine 1865. bart Ignac, kojem je njihov otac 1852. prepustio malu manufakturu uporabnog posuđa od kamenjače, glinenih cijevi i jednostavnih arhitektonskih elemenata za lokalno tržište, poziva ga da mu se pridruži u vođenju tvrtke. Vilmos to s oduševljenjem prihvaća, te s mnogo elana počinje istraživati lokalna ležišta sirovina. Kako bi skupio novac za unaprjeđenje poduzeća, investira u izgradnju željeznice i eksploataciju šuma.

1868. od gradonačelnika Pečuha traži registraciju "Prve pečujske tvornice šamotnog betona i vatrostalnih glinenih proizvoda", te osim terakote i uporabnog posuđa, počinje proizvoditi i ukrasne predmete. Razvojem tvornice povlači se iz drugih poduzetničkih aktivnosti i sav kapital ulaže u proizvodnju keramike, kako bi sustigao slične tvornice u Austriji i Češkoj, čiji su proizvodi bili preplavili i mađarsko tržište. Nadao se da bi proizvodima visoke kvalitete, originalnosti i umjetničke vrijednosti mogao svojoj tvrtci osigurati dobru budućnost. Stoga već zarana počeo pozivati inozemne stručnjake: školovane keramičare i umjetničke managere, među kojima je bio i Alexander Schmidt, kasniji upravitelj glasovite Tvornice porculana u Meissenu. Do 1872. Zsolnayeva tvornica brojala je trideset radnika.

Prvi veći uspjeh Zsolnayeva je tvrtka postigla na Svjetskoj izložbi u Beču 1873. Tu se prvi puta predstavila s dekorativnim predmetima: smeđe i plavo glaziranim neorenesansnim vrčevima, kobaltom oslikanim mađarskim vrčevima i posudama izrađenim po uzoru na one starorimske. Žiri je Zsolnaya nagradio brončanom medaljom, a Franjo Josip ga je odlikovao svojim ordenom. To će sve pospješiti širenje tržišta proizvoda njegove tvrtke na razne strane: najprije Englesku, Francusku, Italiju, SAD.

Zanimljivo je da je i sam Vilmos u svojoj tvornici radio kao, osim kao organizator, i kao običan primjenjeni umjetnik: primjerice, oslikavao je velike veze kobaltnim crtežima, u tehnici "flowering". U to vrijeme osobito su zanimljive bile posude iz serije "Pannonia" , koje su za uzor imale brončanodobnu keramiku otkrivenu u Zadunavlju.

Zsolnay je neumorno tragao za usavršavanjem svekolike sirovinske osnove, kao i tehnike paljenja svoje keramike. Od 1874. u poduzetničkoj grani posla pomaže mu sin Miklós, a u umjetničkom planiranju i samom dekoriranju i njegove kćeri Teréz i Julija, a kasnije i njezin suprug Tádé Sikorsky. Njima se uskoro pridružuje i bečki đak Armin Klein, te Austrijanac Keleman Kaldewey.

Zahvaljujući stalnom usavršavanju proizvodnje i tehničkim inovacijama,Zsolnay uspjeva proizvesti izrazito finu fajansnu sirovinu, koja je u kombinaciji s inovativnim ukrašavanjem koje je sumiralo odlike fajanse i porculana, te je na Svjetskoj izložbi u Parizu 1878. to postignuće verificirano Grand prixom, a francuska je vlada istom prigodom Zsolnaya odlikovala redom Legijom časti.

Od 1885. Zsolnay počinje slikanje zidnih slika engobama na terakoti. U početku su ove slike bile kromatski ograničene, no kasnije se izbor boja širi, a prekrivanjem prozirnom glazurom one podsjećaju na slike u ulju. Slike oslikane engobom, pak, podsjećale su na stare freske.

Najznačajnija inovacija do koje je došlo na Zsolnayevu inicijativu bilo je otkriće tehnike eozina, koja je savršeno odgovarala osjećajnosti tada dominantnog stila secesije. Za to je otkriće Vilmos trebao primiti posebnu nagradu za prvog među najboljim - Hors concours (tj. Izvan konkurencije) Svjetske izložba u Parizu 1900., ali mu ona nije mogla biti uručena, jer je umro već u ožujku iste godine. Nemalu važnost za rast tvrtke imalo je i otkriće tehnologije pirogranita, koja je omogućavala izradu keramičkih ukrasa izrazite otpornosti, zbog čega su korišteni kao vrlo popularna arhitektonska dekoracija secesije.

Za svoje je zasluge Vilmos Zsolnay proglašen počasnim građaninom Pečuha, a nakon njegove smrti, 1907. godine, u Pečuhu mu je postavljena brončana statua u prirodnoj veličini, što je bila čast koja do tada nije iskazana niti jednom Mađaru izvan uskog kruga nacionalnih državnika i klera.

Pokopan je u monumentalnom keramičkom sarkofagu u obiteljskom Mauzoleju, dovršenom 1913. Nakon njezine smrti, u sarkofagu je pokopana i njegova supruga.

Ferenc Romváry: Keramika Zsolnay, u: Keramika Zsolnay, katalog izložbe, Zagreb, 1989., str. 16-22

Éva Csenskey: Važnost tvornice Zsolnay, u: Keramika Zsolnay, katalog izložbe, Zagreb, 1989., str. 28-31

Bela Duranci: Keramika Zsolnay na građevinama u Jugoslaviji, u: Keramika Zsolnay, kat. izložbe, Zagreb, 1989., str. 102-109