Veliki kineski kanal

Veliki kanal Kine (pojednostavljeni kineski: 大运河; tradicionalni kineski: 大運河; pinyin: Dà Yùnhé), poznat i kao Veliki kanal Peking-Hangzhou (pojednostavljeni kineski: 京杭大运河; tradicionalni kineski: 京杭大運河; pinyin: Jīng Háng Dà Yùnhé) je najstariji drevni kanal ili umjetna rijeka na svijetu. Počinje u Pekingu, prolazi kroz Tjencin i provincije Hebei, Šandong, Đangsu i Džeđjang i ide do grada Hangdžou. Najstariji dijelovi kanala datiraju iz 5. vijeka pne., iako su različite dionice konačno spojene u jednu cjelinu pod dinastijom Sui (581. – 618.).

Gradnja kanala rezultirala je iz potrebe jednostavnijeg (vodom) i sigurnijeg povezivanja sjevernih i južnih dijelova Kine. Zbog konfiguracije tla gotovo sve velike plovne rijeke u Kini teku od zapada prema istoku, a veze okomite na njih (sjever - jug) bile su samo kopnene, značajno teže i manje sigurne. To je bila i jedna od prepreka snažnije međusobne integracije tih područja, što je dijelom olakšano i gradnjom ovog kanala.

Ukupna dužina Velikog kanala iznosi 1770 km. Najviši nivo je u brdima Šandonga, na vrhu od oko 42 m. Brodovi koji su plovili kineskim kanalima nisu imali problema dostizati veće visine zahvaljujući tome što su ustave izmišljene u Kini za vrijeme 10. vijeka (u doba dinastije Song).^[1] Veličina kanala je impresionirala mnoge svjetske putnike u Kini, kao što su japanski redovnik Ennin (794. – 864.), iranski historičar Rašid al-Din (1247. – 1318.) i korejski službenik Choe Bu (1454. – 1504.).^[2][3]

Povremene poplave obližnje Žute rijeke su stalno prijetile sigurnosti kanala. Za vrijeme ratova brane na Žutoj rijeci su ponekad rušene kako bi se poplavama zaustavile neprijateljske snage, što je izazivalo ekonomske i humanitarne katastrofe. Uprkos tome, kao i činjenici da je bio zanemarivan i zapušten tokom dužih perioda, Veliki kanal je od vremena dinastije Sui ostao jedan od motora kineskog ekonomskog razvoja.