[go: up one dir, main page]
Wikipedija

Sveto Rimsko Carstvo

Sveto Rimsko Carstvo
Sacrum Romanum Imperium (la)
Heiliges Römisches Reich(de)
Heilige Roomse Rijk(nl)
Hillig Röömsch Riek
Svatá říše římská(cz)
←  
 962. – 1806.   →
Zastava Grb
Zastava Svetog Rimskog Carstva nakon 1400. Grb Maksimilijana II.
Lokacija Svetog Rimskog Carstva
Lokacija Svetog Rimskog Carstva
Sveto Rimsko Carstvo 1630.
Glavni grad Nijedan
Jezik/ci latinski, njemački, mnogi drugi
Religija katolicizam
Vlada Monarhija
Car
 - 962. – 967. Oton I. (prvi)
 - 1027. – 1039. Konrad II.
 - 1155. – 1190. Fridrik I. Barbarossa
 - 1508. – 1519. Maksimilijan I.
 - 1745. – 1765. Franjo I.
 - 1792. – 1806. Franjo II. (zadnji)
Legislatura Reichstag
Historija Srednji vijek
 - Oton I. okrunjen 2. 2. 962.
 - Konrad II. okrunjen 1034.
 - Augsburški mir 25. 9. 1555.
 - Vestfalijski mir 1648.
 - Osnovana Rajnska Konfederacija 12. 7. 1806.

Sveto Rimsko Carstvo (lat. Sacrum Romanum Imperium[1][2][3], njem. Heiliges Römisches Reich; od 1512. Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda, lat. Sacrum Imperium Romanum Nationis Germanicae ili Sacrum Imperium Romanum Nationis Teutonicae, njem. Heiliges Römisches Reich Deutscher Nation) je zajednica teritorija u središnjoj Europi tijekom srednjeg vijeka i ranog modernog doba pod Svetim rimskim carem. Prvi car je bio Oton I, okrunjen 962. Posljednji Franjo II koji je abdicirao i razriješio Carstvo 1806. tijekom Napoleonovih ratova.[4]

Teritorij carstva se mijenjao tijekom vremena, na vrhuncu je uključivao Kraljevinu Njemačku, Kraljevinu Italiju i Kraljevinu Burgundiju; ta područja obuhvaćaju današnje Njemačku (osim južnog Schleswiga), Austriju (osim Gradišća), Lihtenštajn, Švicarsku, Belgiju, Nizozemsku, Luksemburg, Češku, Sloveniju (osim Prekomurja), kao i znatne dijelove moderne Francuske (Artois, Alsace, Franche-Comte, Savoju i Lorenu), Italije (Lombardiju, Pijemont, Emilia-Romagna, Toskana i Južni Tirol) kao i Poljsku (Šlezija i Pomeranija). Većim dijelom povijesti carstvo se sastojalo od stotina malih dijelova, kneževina, vojvodstava, grofovija, slobodnih carskih gradova i ostalih domena. Unatoč svome imenu većim dijelom svoje povijesti carstvo nije obuhvaćalo i grad Rim.[5][6][7]

Naziv

uredi

Termin sveto u nazivu srednjovjekovnog Rimskog carstva je u uporabi od 1157. godine i vladavine cara Fridrika I Barbarosse. Taj naziv je dodan kao izraz Barbarossine ambicije da dominira Italijom i Papinstvom, prije 1157. se zvalo jednostavno Rimsko carstvo.[8][9]

U ukazu skupštine u Kölnu iz 1512. godine ime je službeno promijenjeno u Sveto rimsko carstvo njemačkog naroda (njem.:Heiliges Römisches Reich Deutscher Nation, lat. Imperium Romanum Sacrum Nations Germanicæ).[10][11]

Francuski pisac Voltaire je napomenuo sarkastično: "Ova nakupina koja se zvala i još samu sebe zove Sveto rimsko carstvo niti je sveto, niti rimsko a niti carstvo.

Povijest

uredi

Karolinški prethodnici

uredi

Sveto rimsko carstvo je kao svoga osnivača uzimalo Karla Velikog, kralja Franaka, koga je papa Lav III okrunio kao Cara Rimljana na Božić 800. godine.[12][13] Tim krunjenjem je obnovljeno Zapadno rimsko carstvo pod žezlom kralja Franaka.[14][15] Krunjenje Karla Velikog je ostala osnova Svetog rimskog carstva , bar u teoriji, sve do njegovog kraja 1806. godine.[16] Time je nastalo carstvo koje je neprekidno trajalo više od osam stoljeća.[17][18][19][20]

Karolinška carska kruna je bila predmet rasprava između karolinških vladara Zapadne i Istočne Franačke, gdje je prvo zapadni kralj (Karlo Ćelavi) a nakon njega istočni (Karlo Debeli) nosio naslov Cara Rimljana. Ipak nakon smrti Karla Debelog 888. godine Karolinško carstvo se raspalo i nikada se poslije nije ujedinilo, a titulu Cara okrunjenog od strane Pape priznavali su samo u Italiji. Posljednji takav vladar je bio Berengar I koji je umro 924. godine.[21][22]

Razvijeni srednji vijek

uredi

Formiranje

uredi

Oko 900. godine u Istočnoj Franačkoj je došlo do jačanja autonomnih kneževina (Franconie, Bavarske, Švabije, Saske i Lotaringije). Nakon smrti karolinškog kralja Luja Djeteta koji je umro 911. godine bez potomaka, Istočna Franačka se nije okrenula vladaru Zapadne Franačke da preuzme krunu nego je izabrala jednog od svojih kneževa, Konrada od Franconije, kao "Rex Francorum Orientalum". Na svojoj samrtnoj postelji Konrad je krunu predao svom najvećem suparniku, Henriku Saskom, koji je izabran kraljem na skupštini u Fritzlaru 919. godine. Henrik je sklopio primirje s Mađarima te ih 933. prvi put porazio u bitci kod Riade.

Henrik je umro 936. godine, ali njegovi potomci (Otonska dinastija) je nastavila vladati Istočnim kraljevstvom skoro cijelo stoljeće. Henrikov nasljednik Oton, je izabran kraljem u Aachenu 936. godine, i uspio je nadići seriju pobuna od strane svoga starijeg brata kao i od nekoliko kneževa. Nakon toga kraljevi su uspjeli da kontroliraju izbor kneževa te su često upošljavali biskupe za administratorske poslove.[23][24][25]

Kraljevstvo nije imalo stalni glavni grad već su kraljevi putovali od rezidencije do rezidencije (zvane Kaiserpfalz) da obavljaju poslove.[26] Ipak su pojedini kraljevi imali svoja omiljena mjesta, u Otonovu slučaju grad Magdeburg. Pozicija kralja je ostal izborna, ali su kraljevi još za svog života davali da se njihovi sinovi izaberu za budućeg kralja, omogućavajući da titula ostane u rukama obitelji. Ovaj običaj se promijenilo tek nakon izumiranja Salijske dinastije u 12. stoljeću.

Kralj Oton je 955. odnio odlučujuću pobjedu nad Mađarima u bitci kod Lechfelda, 951. godine priskače u pomoć Adelaidi udovici kralja Italije te porazivši njezine neprijatelje, ženi je i preuzima kontrolu i nad Italijom. Papa ga je okrunio carem 962. godine, te taj datum označava službeni početak Svetog rimskog carstva kao teritorija. Od tada poslovi Njemačkog kraljevstva su se stalno miješali s talijanskim i papinskim. Ottova krunidba carem je označavala njemačke kraljeve nasljednicima carstva Karla Velikog a samim time i Rimskog carstva.

Ali je obnova carstva također obnovila sukobe s carem Istočnog rimskog carstva u Carigradu, posebno nakon što se Otonov sin Oton II (967-983) nazvao se "imperator Romanorum". Ipak Oton se povezao s istokom putem braka kada je oženio Bizantinsku princezu Theophanu. Njihov sin Oton III fokusirao je pažnju na Italiju i Rim te razgranao diplomaciju ali i umro mlad 1002. godine, naslijedio ga je njegov rođak Henrik II koji se fokusirao na Njemačku.

Nakon smrti Henrika II 1024. godine, Konrad II prvi car iz Salijske dinastije je izabran tek nakon rasprava između kneževa i plemstva, što je i dovelo do stvaranja kolegija kneževa izbornika.

Sukob oko investiture

uredi

Kraljevi su često zapošljavali biskupe u upravnim poslovima te veoma često određivali tko će biti imenovan za biskupe. Papinstvo je početkom Clunijske reforme upletanje careva u crkvena imenovanja sve više smatralo neprikladnim. Reformski usmjeren papa Grgur VII. bio je odlučan da prestane s takvom praksom, i time vodeći do sukoba oko investiture s kraljem Henrikom IV (1056-1106), koji je odbio papino miješanje u njegovo imenovanje crkvenih položaja te je uvjerio biskupe da izopće papu, koga je zvao krštenim imenom Hildebrand umjesto njegovim crkvenim imenom papa Grgur VII. Zauzvrat je papa izopćio kralja, proglasio ga zbačenim s prijestolja te razriješio date prisege prema Henriku. Kralj je ostao praktički bez ikakve političke potpore i bio je prisiljen na čuveno "hodočašće u Canossu" 1077. godine, i gdje je uspio da se povuče izopćenje ali uz cijenu poniženja. U međuvremenu njemački kneževi su izabrali drugog kralja, Rudolfa Švapskog, Henrik ga je uspio poraziti, ali se poslije suočio s još pobuna, ponovnim izopćenjem te čak i pobunom vlastitih sinova. Tek je njegov drugi sin Henrik V uspio postići dogovor s papom i biskupima 1122. godine u Konkordatu iz Wörmsa. Politička moć carstva je ostala, ali sukob je otkrio granice moći vladara, posebno prema Crkvi, te ostavilo cara bez njegovog svetog statusa koji je prije imao. I papa i njemački kneževi su postali važni čimbenici u političkom sustavu Carstva.

Dinastija Hohenstaufen

uredi

Kada je izumrla Salijska dinastija smrću Henrika V 1125. godine, kneževi su odbili da izaberu najbližeg rođaka već su izabrali Lotara, umjereno moćnog ali već starog kneza Saske. Kada je on umro 1138. godine kneževi su ponovno, a da bi smanjili moć cara, odbili izabrati Lotarovog zeta Henrika ponosnog iz obitelji Welf, kojega je on odredio za nasljednika, već su se odlučili za Konrada III iz dinastije Hohenstaufen. To je dovelo do sukoba između dviju dinastiju koji je trajao dulje od stoljeća. Konrad III je oduzeo posjede obitelji Welf, ali nakon njegove smrti 1152. godine njegov nećak Fridrik I. Barbarossa ga je naslijedio i sklopio mir s Welfovima, te svom rođaku Henriku Lavu vratio oduzete posjede.

Hohenstaufenski vladari su počeli dijeliti zemlju svojim neslobodnim slugama za vojne usluge, ta klasa se kasnije razvila u vitezove, nadajući se da će bitipouzdaniji od kneževa. Vitezovi su kasnije postali jedni od temelja carske moći. Još jedan od važnih poteza je ustanovljavanje novog mira (Landfrieden) za cijelo carstvo, pokušaj da se zabrane ne samo privatni ratovi između kneževa već i da se carevi podanici podvrgnu legalnom sustavu sudstva i progona za kriminalne djelatnosti - prethodnik današnje vladavine prava. Također su se u ovom periodu počeli sustavno da podižu novi gradovi bilo od strane cara ili od lokalnih kneževa. Do razvoja gradova došlo je djelomično zbog porasta broja pučanstva, ali također i da se koncentrira ekonomska moć na strateškim lokacijama. Gradovi podignuti u 12. stoljeću kao na primjer Freiburg, München su ekonomski model za mnoge gradove podignute u kasnijem periodu.

Fridrik I, također zvan Fridrik Barbarossa, okrunjen je za cara 1155. godine, naglašavao je da je carstvo Rimsko, prije svega zbog pokušaja da opravda carsku moć neovisnu od (sada ojačanog) pape. Na carskoj skupštini na polju pokraj Roncaglie 1158. obnovio je carska prava po ugledu na Justinijanov Corpus Juris Civilis. Lista carskih prava obuhvaćala su javne ceste, carine, kovanje novca, skupljanje odšteta za kaznena djela i investiture. Ova prava su sada izravno vezana za rimsko pravo i time imala dalekosežan zakonski utjecaj. Fridrikova politika je bila uglavnom usmjerena prema Italiji i samim time se sukobljavala sa interesima bogatih slobodnih gradova na sjeveru, posebno Milana. Također se uvukao u sukob s papinstvom podupirujući kandidata koji je izabran od strane manjine a protiv Aleksandra III (1159-1181). Fridrik je podržavao protupape sve dok konačne se nije izmirio s Aleksandrom 1177. godine. U Njemačkoj je car više puta štitio Henrika Lava protiv pritužbi od drugih kneževa ili gradova (posebno u slučajevima Münchena i Lübecka). Henrikova podrška Fridrikovoj politici je bila lažna i u odlučujećem trenutku tijekom talijanskih ratova odbio pružiti vojnu pomoć Fridriku. Nakon svog povratku u Njemačku, ogorčeni Fridrik je otvorio postupak protiv kneza oduzevši mu sve teritorije.

Tijekom perioda na vlasti dinastije Hohenstaufen, njemački kneževi su podržavali uspješno, mirno naseljavanje istočnih zemaalja, do tada rijetko naseljenih zapadnim Slavenima ili potpuno nenaseljenima, njemačkih seljaka, trgovaca i zanatlija sa zapada carstva. Postupna germanizacija ovih zemalja je komleksan proces koji se ne smije miješati s nacionalizmom 19. stoljeća. Naseljavanjem istoka te ženidbenim vezama lokalnih vladara s njemačkim plemstvom carstvo je postepeno ukljućilo u svoj sastav Pomeraniju i Šlesku. Također 1226. godine vojvoda Konrad Mazovški pozvao je Teutonski viteški red u Prusku da pokrsti Pruse. Redovnička država Teutonskog viteškog reda i njegov kasniji njemački nasljednik nisu nikada bili dio Svetog rimskog carstva.

Ustanove carstva

uredi

Od vremena kasnog Srednjeg vijeka naovamo carstvo je obilježeno naporima održanja carstva sa težnjama teritorijalnih kneževa da preuzmu moć. U većoj mjeri nego u ostalim srednjevjekovnim kraljevstvima kao Francuskoj i Engleskoj carevi su bili u nemogućnosti da preuzmu kontrolu nad zemljama kojima su formalno vladali. U stvari da bi osigurali vlastitu poziciju carevi su bili prisiljeni da jamče sve više autonomije lokalnim vladarima, bilo svjetovnim bilo crkvenim kneževima. Ovaj proces počinje se razvijati od XI. stoljeća tijekom borbi za Investituru i manje više je zaključen Westfalskim mirom 1648. godine. Nekoliko careva je pokušalo da preokrene polagano odumiranje svoga autoriteta ali su onemugućeni akcijama papinstva i kneževa carstva.

Kralj rimljana

uredi

Budući car je prvo trebao biti izabran za kralja rimljana ('Rex Romanorum'/'römischer König'). Njemački kralj se od najstarijih vremena birao: u IX. stoljeću od pet najvažnijih plemena (Salijskih Franaka, Ripuarijskih Franaka, Sasa, Bavaraca i Švaba); kasnije od najvažnijih vojvoda i biskupa kraljevstva; te na koncu od takozvanih Kurfürsten (elektora). Elektorski kolegij je službeno ustanovljen 1356. godine ukazom češkog kralja Karla IV., zvanim Zlatna bula. U početku kolegij je činilo sedam elektora: grof palatin od Rajne, kralj Češke, vojvoda Saske, markgrof Brandenburga i nadbiskupi Kölna, Mainza i Triera. Tijekom tridesetogodišnjeg rata i vojvodi Bavarske je jamčeno pravo da glasuje kao osmi elektor. Od kandidata za izbor se očekivalo da ponude koncesije u posjedima i novcu da bi osigurali glas na izborima. Nakon izbora kralj rimljana je teoretski mogao da nosi titulu car tek nakon što bi bio okrunjen od pape. Međutim u mnogo slučajeva trebalo bi po nekoliko godina dok kralj ne svlada druge zadatke, često bi morao da riješi sukobe u buntovnoj sjevernoj Italiji ili pak svađe sa samim papom. Kasniji carevi su odustali od papinske krunidbe i nosili naziv izabrani-car (Emperor-Elect), posljednji car kojeg je okrunio papa bio je Karlo V. 1530. godine. Da bi postao car kandidat mora biti muškarac dobrog karaktera, stariji od 18 godina, a djedovi i bake mu moraju biti plemenitog roda. Nijedan zakon ne zahtjeva da treba biti katolik ali se podrazumjevalo. Nije bilo nužno ni da bude Nijemac (npr. Alfonso X. Kastiljski nije bio) ali je trebao imati posjede u carstvu. Niti u jednom periodu car nije mogao jednostavno izdavati ukaze i samostalno vladati carstvom, njegova moć i autoritet je bio ograničen raznim lokalnim vođama, poslije kraja XV. stoljeća ustanovljen je Reichstag kao zakonodavno tijelo carstva, koji je bio komplicirana skupština koja se sastajala neredovito na zahtjev cara u raznim mjestima. Tek nakon 1663. Reichstag postaje stalna skupština.

Tokom gotovo tisućugodišnje povijesti Carstva dolazilo je do najrazličitijih promjena u unutarnjem uređenju. Ali primjetne su neke konstantne tendencije. Prije svega to je stalno opadanje utjecaja centralne, carske vlasti i gotovo neprestani unutarnji sukobi država i državica koje su činile ovo nekonzistentno, kvazi-jedinstveno Carstvo.

Ovdje će se analizirati institucije Carstva koje su trajale najduže i može se reći da su bile ustaljene. Prije svega to je institucija samog cara. Car je bio vrhovni vladar, nasljednik rimskih imperatora i uz papu glavara kada su njemačkog kralja (koji bi kasnije postajao Car) birala stara, najznačajnija plemenska vojvodstva, od 1356. ustalio se izbor preko posebnog elektorata. Taj elektorat činili su četiri njemačka velikaša - kralj Češke (Bohemije), markgrof od Brandenburga, grof Palatinata i grof Saske, kao i tri nadbiskupa - od Mainza, Trira i Kolna. Kasnije je dodan i peti svjetovni član, bavarski vojvoda. S obzirom da su oni suvereno odlučivali o izboru, kandidat za cara morao je utjecati na njih velikim nagradama i obećanjima zemljišnih posjeda.

I tu nije bio kraj mukama novog cara. Sve do 1508. godine krunjenje je obavljao rimski papa. Često bi potrajalo i nekoliko godina dok bi budući car uspio srediti odnose u zemlji, odnose sa papom i konačno stići u Rim na krunjenje.

Sve je ovo rafinirano činjeno da bi se već od početka utjecalo da car ima daleko manji ugled i autoritet nego što bi carstvo ove veličine zahtijevalo.

Teritoriji koji su činili ovu zajednicu bili su različiti. Carskim posjedom (članicom carstva) smatrao se svaki teritorij koja iznad sebe nije imao nikog drugog za seniora osim cara. Tako su tu spadali najrazličitiji teritoriji i političke tvorevine, od kraljevina (Češka), vojvodstava i kneževina, pa do biskupskih teritorija i slobodnih gradova.

Broj članica carstva prelazio je i nekoliko stotina i varirao je kroz periode, već kako se razvijala politička i vojna situacija. Stoga nema govora o bilo kakvom čvrstom formalnom uređenju.

Na realno nepostojanje središnje vlasti ukazuje i to što ni u jednom trenutku postojanja carstva car nije mogao izdati pravni akt koji bi nesporno važio za čitav teritorij. U prvom razdoblju ovo je bilo ograničeno raznim poveljama pojedinim teritorijima, kao i praktičkom samostalnošću raznih kneževa. Kasnije je ovo pravo cara i formalno uskraćeno formiranjem Reichstaga krajem XV. stoljeća. U prvom razdoblju Reichstag kao zakonodavna skupština se sastajao neredovito, na različitim mjestima, na zahtjev cara. Od 1663. godine Reichstag postaje stalno tijelo.

Zemlje carstva

uredi

Teritorij da bi se smatrao zemljom, sukladno feudalnom pravu, iznad sebe nije smio imati nijedan autoritet osim samog cara. U zemlje spadaju: ¤ Teritoriji pod vlašću vojvode ili kneza, a u nekim slučajevima kralja. Vladari Svetog rimskog carstva, s izuzetkom kralja Češke (elektora) nisu smjeli nositi titulu kralja u okviru carstva, ali su neki imali kraljevstva izvan carstva, kao na primjer u slučaju kraljevstva Velike Britanije čiji vladar je također bio knez-izbornik od Hanovera od 1714. do ukidanja carstva. Sam Reichhstag je bio institucija s ugrađenim vlastitim manama i imanentnom neučinkovitošću. Bio je sastavljen od tri doma: doma elektora, doma kneževa (svjetovnih i duhovnih) i doma slobodnih carskih gradova. Unutarnja struktura je bila zamršena, s mješavinom individualnih i kurijalnih glasačkih prava i odlikovala se vidljivom nejednakošću u predstavljanju konstituensa carstva. Kada se na to doda i praktička nedjelotvornost zakona koji bi nekako i bili doneseni, slika generalne neučinkovitosti središnje vlasti, kako izvršne tako i zakonodavne, postaje jasno vidljiva i nesumnjiva. Nešto bolje sreće su bila dva središnja carska suda, koja su uživala određeni ugled u rješavanju neprestanih sporova državica-članica.

Pokušaj striktnijeg formalnog uređenja napravljen je 1512. godine kada je organizirano 10 carskih krugova, u stvari 10 regionalnih grupa državica koje su imale zasebne Diete (skupštine). Diete praktički nisu imale većeg utjecaja, a sama podjela je bila izvršena više u cilju boljeg organiziranja obrane i ravnomjernijeg oporezivanja.

Carstvo je propalo 6. 8. 1806. kada se pod pritiskom Napoleona I. Franjo II. odrekao carske krune.

Voltaire

uredi

Čuveni Voltaire koji je živio u 18. stoljeću izjavljuje o Svetom Rimskom Carstvu da ono nije niti Sveto, niti Rimsko, niti Carstvo [1]. Razlog za tu neobičnu izjavu se može naći u činjenici da je papa prestao kruniti careve u 16. stoljeću (pa više nije sveto), ono nikad nije vladalo Rimom (pa nije Rimsko) i na kraju careve je birala skupština, a samo država je bila konfederacija, a ne carstvo.

Suvremene države na teritoriju carstva

uredi

Također, Carstvo je obuhvaćalo dijelove sljedećih država:

, a neke države su imale teritorij na području Svetog Rimskog Carstva tako da su glasale u parlamentu, ali su nakon propasti Carstva izgubile taj teritorij:

Povezano

uredi

Reference

uredi
  1. ↑ Peter Hamish Wilson, The Holy Roman Empire, 1495–1806, MacMillan Press 1999, London, page 2; The Holy Roman Empire of the German Nation Arhivirano 2012-02-29 na Wayback Machine-u at the Embassy of the Federal Republic of Germany in London website
  2. ↑ „History of The Holy Roman Empire”. historyworld. Pristupljeno 28 June 2013. 
  3. ↑ Hermann Weisert, 'Der Reichstitel bis 1806', Archiv für Diplomatik, Schriftgeschichte, Siegel- und Wappenkunde, 40 (1994), pp. 441–513.
  4. ↑ Holy Roman Empire, Encyclopædia Britannica Online. Retrieved 15 February 2014.
  5. ↑ James Bryce, The Holy Roman Empire (The MacMillan Company, 1913), p.183.
  6. ↑ Joachim Whaley, Germany and the Holy Roman Empire: Volume I: Maximilian I to the Peace of Westphalia, 1493–1648 (2012), pp. 17–20.
  7. ↑ Lonnie R. Johnson, Central Europe: Enemies, Neighbors, Friends (1996), Oxford University Press, p. 23.
  8. ↑ Joachim Ehlers: Natio 1.5 Deutschland und Frankreich, in: Lexikon des Mittelalters, Bd. 6, Sp. 1037 f.
  9. ↑ Peter Hamish Wilson, The Holy Roman Empire, 1495–1806, MacMillan Press 1999, London, p. 2.
  10. ↑ Whaley 2011, p. 17
  11. ↑ Peter Moraw, Heiliges Reich, in: Lexikon des Mittelalters, Munich & Zürich: Artemis 1977–1999, vol. 4, col. 2025–2028.
  12. ↑ Bryce, pp. 2–3
  13. ↑ Heer, Friedrich (1967). The Holy Roman Empire. New York: Frederick A. Praeger. str. 1–8. ISBN 978-0-297-17672-5. 
  14. ↑ Davies, pp.317,1246.
  15. ↑ Martin Arbage, "Otto I", in Medieval Italy: An Encyclopedia, Volume 2 (Routledge, 2004), p. 810: "Otto can be considered the first ruler of the Holy Roman empire, though that term was not used until the twelfth century."
  16. ↑ Norman F. Cantor (1993), Civilization of the Middle Ages, pp. 212–215 
  17. ↑ Bamber Gascoigne. „History of the Holy Roman Empire”. HistoryWorld. 
  18. ↑ Norman Davies, A History of Europe (Oxford, 1996), pp. 316–317.
  19. ↑ While Charlemagne and his successors assumed variations of the title emperor, none termed themselves Roman emperor until Otto II in 983. Holy Roman Empire, Encyclopædia Britannica Online. Retrieved 15 February 2014.
  20. ↑ Christmas Day, Rome, 800 AD (Great Empires)
  21. ↑ Pagden, Percy (2008). World's at War: The 2,500-Year Struggle Between East and West (First izd.). Random House. str. 147. 
  22. ↑ Bryce, James (1968). The Holy Roman Empire. Macmilan. 
  23. ↑ Robert S. Hoyt and Stanley Chodorow, Europe in the Middle Ages (Harcourt brace Jovanovich, Inc., 1976) p. 197.
  24. ↑ Magill, Frank (1998). Dictionary of World Biography. II. London: Fitzroy Dearborn. 
  25. ↑ Cantor, Norman F. (1994). The Civilization of the Middle Ages. Harper Perennial. ISBN 978-0-06-092553-6. 
  26. ↑ Brockmann, Stephen (2006). Nuremberg: The imaginary capital. Rochester, NY: Camden House. str. 15. ISBN 1-57113-345-3. 

Literatura

uredi
  • Arnold, Benjamin, Princes and Territories in Medieval Germany. (Cambridge University Press, 1991)
  • James Bryce, 1st Viscount Bryce, The Holy Roman Empire. 1899 edition.
  • Coy, Jason Phillip et al. The Holy Roman Empire, Reconsidered, (Berghahn Books, 2010).
  • Evans, R. J. W., Michael Schaich and Peter H. Wilson, eds. The Holy Roman Empire 1495–1806 (2011) articles by scholars
  • Donaldson, George. Germany: A Complete History (Gotham Books, New York, 1985).
  • Heer, Friedrich. Holy Roman Empire (2002).
  • Hoyt, Robert S. and Chodorow, Stanley, Europe in the Middle Ages (New York: Harcourt Brace Jovanovich, Inc., 1976).
  • Scribner, Bob. Germany: A New Social and Economic History, Vol. 1: 1450–1630 (1995).
  • Whaley, Joachim. Germany and the Holy Roman Empire, Volumes 1 and 2, (Oxford UP, 2012).
  • Wilson, Peter H. The Holy Roman Empire 1495–1806 (2011) excerpt and text search.
  • Zophy, Jonathan W. ed., The Holy Roman Empire: A Dictionary Handbook. Greenwood Press, 1980.
  • Heinz Angermeier, Das Alte Reich in der deutschen Geschichte. Studien über Kontinuitäten und Zäsuren, München 1991
  • Karl Otmar Freiherr von Aretin, Das Alte Reich 1648–1806. 4 vols. Stuttgart, 1993–2000
  • Georg Schmidt, Geschichte des Alten Reiches. München, 1999
  • Deutsche Reichstagsakten Arhivirano 2013-04-08 na Wayback Machine-u
  • Karl Otmar von Aretin: Das Alte Reich 1648–1806. 4 Bde. Klett-Cotta, Stuttgart 1993–2000, ISBN 3-608-91043-3.
  • Johannes Burkhardt: Vollendung und Neuorientierung des frühmodernen Reiches (= Gebhardt: Handbuch der Deutschen Geschichte. Bd. 11). Klett-Cotta, Stuttgart 2006, ISBN 3-608-60011-6.
  • Axel Gotthard: Das Alte Reich 1495–1806. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 2003, ISBN 3-534-15118-6.
  • Julia Haas: Die Reichstheorie in Pufendorfs „Severinus de Monzambano“: Monstrositätsthese und Reichsdebatte im Spiegel der politisch-juristischen Literatur von 1667 bis heute. Duncker & Humblot, Berlin 2006, ISBN 978-3-428-12315-5.
  • Peter Claus Hartmann: Das Heilige Römische Reich deutscher Nation in der Neuzeit 1486–1806. Reclam, Stuttgart 2005, ISBN 3-15-017045-1.
  • Peter Claus Hartmann: Kulturgeschichte des Heiligen Römischen Reiches 1648–1806. Verfassung. Religion. Kultur. Böhlau, Wien 2011, ISBN 978-3-205-78684-9.
  • Edgar Liebmann: Das Alte Reich und der napoleonische Rheinbund. In: Peter Brandt, Martin Kirsch, Arthur Schlegelmilch (Hrsg.): Handbuch der europäischen Verfassungsgeschichte. Institutionen und Rechtspraxis im gesellschaftlichen Wandel. Bd. 1: Um 1800., Verlag J.H.W. Dietz Nachf., Bonn 2006, ISBN 978-3-8012-4140-7, S. 640–683.
  • Helmut Neuhaus: Das Reich in der frühen Neuzeit (= Enzyklopädie Deutscher Geschichte. Bd. 42). 2. Auflage. Oldenbourg, München 2003, ISBN 3-486-56729-2.
  • Anton Schindling, Walter Ziegler (Hrsg.): Die Kaiser der Neuzeit 1519–1918. Heiliges Römisches Reich, Österreich, Deutschland. Beck, München 1990, ISBN 3-406-34395-3.
  • Georg Schmidt: Geschichte des Alten Reiches. Staat und Nation in der Frühen Neuzeit 1495–1806. Beck, München 1999, ISBN 3-406-45335-X.
  • Barbara Stollberg-Rilinger: Das Heilige Römische Reich Deutscher Nation. Vom Ende des Mittelalters bis 1806. 5., aktualisierte Auflage. Beck, München 2013, ISBN 978-3-406-53599-4.
  • Joachim Whaley: Das Heilige Römische Reich deutscher Nation und seine Territorien. 2 Bde. WBG bzw. Zabern, Darmstadt 2014, ISBN 978-3-8053-4826-3 (orig. Germany and the Holy Roman Empire. 2 Bde., Oxford 2012).

Vanjske veze

uredi
Karte
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Sveto_Rimsko_Carstvo&oldid=42041701