Pergament

Prema legendi koja potiče iz starorimskih izvora, oko 200. pne. jedan faraoni iz dinastije Ptolemejevića zabranio je izvoz papirusa iz Egipta, kako bi spriječio razvoj "biblioteka" u drugim zemljama. Ovakva situacija primorala je korisnike papirusa da nađu alternativni materijal pogodan za pisanje odnosno prenošenje poruka i pohranjivanje znanja. U gradu Pergamu, (u današnjoj Turskoj), proizveden je materijal pogodan za pisanje i dobio naziv pergament. Bio je trajniji i postojaniji na vlagu od papirusa. Sve do danas, smatra se jednim od najboljih materijala za pisanje perom i tintom.

U stvarnosti, pisanje na pergamentima datira nekoliko vijekova ranije, pa ga npr. spominje Herodot još u 5. vijeku pne.

Pergament je s vremenom postao dominantan materijal za pisanje, pogotovo u srednjem vijeku Takvo je stanje ostalo i nakon uvođenja papira, sve do početka tiskarske ere. Tada se ispostavilo da je knjige mnogo jeftinije tiskati na papiru nego na pergamnetu, pa je pergament s vremenom počeo izlaziti iz upotrebe.

Pergament se izrađivao preradom tankih koža najčešće mladih životinja: koza, ovaca, teladi, magaraca pa i zmija. Proces izrade bio je vrlo jednostavan. S oguljenih životinjskih koža odstranila se dlaka, zatim se koža tretirala vapnom. Depilirana koža napinjala se na drvene okvire i postupno sušila. Sljedeća faza bilo je brušenje pomoću vulkanskog pijeska i glačanje uz pomoć kosti ili glatkim kamenom. Što je pergament bio tanji to je bio cijenjeniji. Zadnja faza bila je natapanje ispeglane kože u ulju, i sušenje ulja s ciljem da se postigne odgovarajuća elastičnost.

Pergament je i danas u upotrebi za različite svečane prigode, kad je potrebno izraditi povelje, priznanja i slično (Versajski ugovor, povelja UN, Povelja grada Zagreba, Nobelova nagrada).

 

Pergament na Wikimedijinoj ostavi