[go: up one dir, main page]
Wikipedija

Nordijska mitologija

Mitologija i narodna predaja vrlo su važan deo svake kulture. Nordijske su zemlje bile u slabom, gotovo nikakvom doticaju s ostalim kulturama sve do vikinških pohoda u 9. stoljeću. Nikakvih zapisa o njihovim običajima i religiji nije bilo do početka 13. stoljeća, do Snorrijeve Edde. Ovaj rad sažeto opisuje mitske priče sakupljene u tom delu, te traži veze između mitologije i uslova u kojima je ona stvarana. Isto tako iznosi neke priče iz folklora, i otkriva na koji se način razlikuju od mitskih priča.

Nordijski bogovi su po prirodi bili smrtni, a besmrtnim su ih održavale jedino čarobne jabuke boginje Idun; ilustracija iz 1890. godine

Uvod

uredi

Mitovi severne Evrope predstavljaju najpoznatiji deo prethrišćanske mitologije germanskih naroda koji su naseljavali područja od krajnjeg severa kontinenta pa sve do njegove unutrašnjosti. Povijesni izvori koji poieču iz vikinškog doba ( oko 800. do 1100. godine n. e.) govore o bogatoj mitologiji ovih hrabrih, ali iznimno surovih ratnika, i iako pisanih izvora gotovo i nema, gomile sačuvanih artefakata i imena božanstava u korenima mnogih reči i imena svedoče o velikom štovanju i odanosti toj drevnoj religiji.

Skandinavski je plemenski i ratarski način života davao iznimno male šanse za opismenjavanje, te su se mitološke priče i bajke prenosile s kolena na koleno isključivo usmenim putem. Vikinški osvajački pohodi na franačko i anglosasko kraljevstvo u 8. i 9. stoljeću bili su nemilosrdno pljačkanje i pustošenje. Nitko nije vjerovao da takvi varvari, koji ne pokazuju ni najmanju trunku poštovanja prema tuđoj religiji i kulturi, i sami imaju jednako vrednu i zanimljivu religiju i kulturu. Verojatno zato gotovo sve što znamo o mitologiji nordijskih naroda potiče iz dva islandska teksta; Stihovana Edda ili samo Edda, zbirka je od trideset pesama nepoznata autora, nastala negde između 850. i 1200. godine. Prozna ili Snorra ( Snorrijeva ) Edda priručnik je za pesnike i ujedno uvod u severnogermansku mitologiju koji je sabrao islandski istoricar Snorri Sturluson.

Postanak i oblikovanje mitologije

uredi

Od svojih najranijih početaka čovjek kao racionalno biće manje ili više sustavno promatra i promišlja svijet oko sebe. O svemu što vidi, čuje ili dotakne, čovjek ima potrebu promisliti, sve što se dogodi čovjek želi shvatiti. Uz to što je misaono biće, kažu za čovjeka da je i društveno biće. Kad shvati što se oko njega zbiva, ili kad mu pri tome treba pomoć, obratit će se nekom drugom pripadniku svoje zajednice kako bi s njim podijelio svoje otkriće ili nedoumicu. Kako drevni čovjek nije mogao dokučiti stvarne uzroke života i smrti, izmjene godišnjih doba, dana i noći, vremenskih prilika i gomile drugih stvari koji su suvremenom čovjeku ( većinom ) poznati, on je te uzroke pripisao višim, najčešće personificiranim silama. Razlog takve personifikacije vjerojatno leži najvećim dijelom u opravdanom strahu koji je snaga prirode budila u čovjeku, no taj je isti čovjek oduvijek imao potrebu nekome se obratiti kad zakažu svi »ovozemaljski« prijatelji, tražiti stvari koje ne može postići običan smrtnik ili pak vjerovati da je zaštićen silom koja je jača od svakog živog čovjeka. Naravno, iako se u raznim mitologijama mogu pronaći prilično slična vjerovanja o postanku svijeta, prvih ljudi i životinja i sl., ovisilo je o podneblju i načinu života pojedinog naroda čemu će se pridati najveća važnost i kako će mitologija biti ustrojena, tj. kakve će funkcije biti raspodijeljene među bogovima. Tako su Grci za grmljavinu i nevrijeme »okrivili« Zeusa, Egipćani su plavljenje Nila pripisivali Ozirisu, a Maye štovali boga kiše Čaka.

Da bi razumio skandinavsku mitologiju, čovjek dakle mora pokušati stvoriti si barem približnu sliku života skandinavskog čovjeka prije više od tisuću godina. Na sjevernim i zapadnim obalama onoga što je danas Norveška ljudi su živjeli još prije završetka ledenog doba, prije otprilike 10 000 godina. Tada je većina regije bila prekrivena debelim slojem leda, koji se počeo topiti tek oko 2000 godina pr. n. e. te su područje počela naseljavati germanska plemena. Kao što je već navedeno, mala neujedinjena plemena na čelu s plemenskim starješinama ili kraljevima živjela su loveći i obrađujući zemlju, neprestano se boreći s hladnoćom i tamom noći koja je u nekim dijelovima trajala i po šest mjeseci. Granica između života i smrti bila je vrlo mala i često prelažena.

Taj je antagonizam prirode spram sjevernogermanskih naseljenika imao veliku ulogu u stvaranju njihovih mitova, ali i u stvaranju najomraženijih ratnika 9. i 10. stoljeća u Europi – Vikinga. Njihova su osvajanja krenula iz Danske, južne Norveške i južne Švedske oko 800. godine i trajala su gotovo 300 godina. U tim su pohodima vikinški ratnici napali i osvojili Britaniju, Baltičke države, sjevernu Francusku ( Normandiju ) i Irsku. Iako se vjerojatno mitologija rađala već i puno prije ovih događaja, sigurno je i ratnička povijest ovog naroda imala u njezinom konačnom obliku velik udio, što je vidljivo iz činjenice da je Odin, vrhovni bog i otac svih bogova istovremeno i otac palih u ratu, bog rata.

Ako, dakle prihvatimo činjenicu da je nordijska mitologija i narodna predaja nastala iz bespoštedne borbe ovih naroda sa snijegom, ledom i uzburkanim morem u zemljama sjevera, te neprestanim okršajima na kopnu i moru, lako ćemo shvatiti zašto su njihove priče tako mračne i hladne, nerijetko vrlo nasilne i gotovo uvijek prožete strahom od srdžbe prevrtljivih i nepredvidivih bogova.

Mitologija i folklor

uredi

Iako se u prvilo često isprepliću, treba ipak istaknuti razliku između onoga što smatramo mitologijom nekog naroda i njegovim folklorom, tj. narodnom predajom. Kao što je već napomenuto, mitologija nastaje uslijed čovjekove želje da objasni postanak svijeta i stvari, otkrije zagonetke života i smrti, shvati korijene društva i društvenih institucija. Jednako tako i bajke i priče koje se u narodu prepričavaju od pradavnih vremena jednim dijelom pokušavaju objasniti čovjekova iskustva i zadovoljiti njegovu znatiželju. No, za razliku od narodnih pripovjetki koje najčešće u centar događaja stavljaju čovjeka ( koji ponekad i posjeduje nadnaravne moći ), i, rjeđe, kojekakve životinje ili čudovišta, u mitološkim se pričama gotovo uvijek govori o božanskim ili polubožanskim stvorenjima, ako ne kao glavnim, onda barem kao sporednim akterima. Nadalje, mitovi kao drevne religije tvore cijeli sustav vjerovanja i raznih obreda, dok je folklor mnogo fragmentarniji i ima više svjetovni karakter. Mitološku građu stvarale su najčešće vladajuće socijalne grupe ( plemenski starješine, druidi, vračevi...), a niži slojevi, narod neovisan ili čak suprotstavljen kulturi elite iznjedrio je jednako važne bajke i »bapske priče«. Jedan od utjecajnih mislilaca osamnaestog stoljeća rekao je da svaka nacija ima vlastiti identitet, svoju »dušu«, čiji se najčistiji izraz nalazi u poeziji neknjiževnih stvaralaca, nepoznatih sastavljača i pripovijedača epova, balada i narodnih pjesama. Jednako kao i mitologija, folklor jedne zajednice može nam dati možda i najjasniju sliku o tome kako je nekad svijet izgledao i kako ga je čovjek vidio i promišljao, te ga nikako ne treba zanemarivati niti potcjenjivati.


Obmanjivanje Gylfija

uredi

V. Obmanjivanje Gylfija

Narod i bogovi; »Crni Tor« protiv »Bijelog Krista«

uredi

Važno je napomenuti da Snorrijeva Edda, iako vrijedan izvor za upoznavanje sjevernogermanske mitologije, nije njezina općenito važeća slika ( Maček, 1997; 11 ). Unatoč Snorrijevoj znanstvenoj objektivnosti i radnji usklađenoj s mitološkim pjesmama, nije mogao pobjeći od srednjovjekovnog, kršćanskog vremena u kojem je živio ( u doba nastanka djela Island je već dva stoljeća bio pokršten ).

Kad su Vikinzi početkom 9. stoljeća počeli pustošiti susjedne zemlje, svaki njihov susret sa kršćanstvom završavao je pogubno ( za kršćane, dakako ). Bez imalo želje za upoznavanjem stranih kultura, ali odan svojim božanstvima, taj se ratnički narod ponajviše divio bogu groma, Toru. Njega su vidjeli kao vikinškog poglavicu natprirodne veličine i snage, hrabrog riđobradog borca, titanskog jelca i pilca. Iako ponekad nepredvidiv i razdražljiv, bio je svačiji zaštitnik, prijatelj i uzor. Najviše mitoloških priča ispričano je o njegovim smjelim pothvatima, znak u obliku njegovog malja nosili su ljudi oko vrata za sreću i zaštitu, te njime blagoslivljali nevjestu pri vjenčanju i stavljali ga u grob da zaštite mrtve. Još i danas bezbroj nordijskih imena sadrži u svome korijenu Torovo ime. Jedan od omiljenih bogova, posebice u Švedskoj, bio je i Frey, bog plodnosti, mira i zadovoljstva, kojeg se uvijek prikazivalo s uzdignutim falusom. U Staroj Uppsali u Švedskoj, ljudi su sve do 13. stoljeća poštovali kipove trojice bogova u velikom hramu. Kipovi bogova su bili postavljeni na prijestolja; Tor u sredini, Odin s jedne, a Frey s druge strane. Zanimljivo je da je Odinov kult bio prilično slabiji od kultova Tora i Freya. Odin je, naime bio onaj koji u boju pruža pobjedu, no kao i neki drugi veliki bogovi, bio je prevrtljiv i hirovit, te je pobjedu često znao i oduzeti. Rijetko bi se netko osmjelio, pa nadjenuo djetetu ime po njemu, a malobrojna su svetišta u kojima se molilo Odinu. Najčudniji je lik nordijske, pa čak možda i svjetske mitologije Loki, koji uz ulogu izdajice, pakosnika i antijunaka igra i onu mudrog savjetnika. Njegovi su postupci najčešće zlobni, te on nema ni poznatog kulta, niti se njegovo ime nalazi danas u bilo kojem obliku.

Kad su Vikinzi naselili Normandiju, koja je po njima potom dobila ime, vikinški pohodi prema jugu su polako počeli jenjavati, a kroz Dansku je počelo pokrštavanje Skandinavije. Bijeli je Krist polako zamijenio Crnog Tora, a simbol malja Mjollnira polako se stopio s kršćanskim simbolom križa. Crkva je poticala da se sva čudesa pripisuju kršćanskim likovima, bilo dobrim ili zlim ( Simpson, 1988; 21 ). Drevna religija se zasigurno još neko vrijeme zadržala u prostom puku, i stopivši se s folklorom iznjedrila mnoge priče i bajke koje možda i nisu više govorile o bogovima, no junaci su se još uvijek borili s mitskim čudovištima, a nestašni šumski vragovi i glupavi divovi spletkarili i plašili ljude. Sve dok ih nije stigao Malleus Maleficarum...


Nordijske priče i bajke

uredi

U mnogočemu se priče i bajke sjevernogermanskih plemena isprepliću sa njihovom mitologijom. I u njima postoje bogovi, iako su najčešće samo sporedni likovi, a postoji i Valhall, mjesto gdje odlaze poginuli ratnici. Postoji i sveto drvo svijeta Yggdrasill, iako su sačuvani opisi malo različitiji od onih Snorrija Sturlsona. Neke su priče izravno preuzete iz mitologije, kao ona o junaku Sigurdu, koji zbog poočimova blaga ubija zmaja, te nakon što čuje da ga poočim želi ubiti, preduhitri ga i uzme zlato. Ova legenda ima mnogo zajedničkog s mnogim indoeuropskim pripovijestima ( upozorenje o pohlepi, ocoubojstvo... ). Mnoge priče su proizašle iz štovanja velikih ratnika ili kraljeva, koji su nakon smrti sticali legendarnu slavu, a njihova djela opjevana u svim mogućim oblicima. Tako je, na primjer bilo s kraljem Olafom Haraldssonom iz Norveške ( 1016 – 1030 ), koji je svrgnut s prijestolja kad je krenuo u pokrštavanje svog kraljevstva, te poginuo u bitki dok se pokušavao vratiti na prijestolje.

Javljaju se tu i mnoga mitološka bića, poput mraznih i šumskih divova, zmajeva, patuljaka koji žive u zemlji ili pak gadnih trolova. Pojavljuju se, naime, i neka nova stvorenja. Možda prvi preci današnjih zombija, u norveškoj se predaji spominju oživjela tjelesa utopljenih ljudi, draugi. Ime su dobili prema staronorveškoj riječi draugr, nazivu za tijelo koje leži u grobu, ali tamo nastavlja »živjeti«, a kad ustaje iz groba, pretvara se u divljeg i zlog duha ( Simpson, 1988; 46 ). Tu su i vodeni dusi, poznati i u Škotskoj, gdje ih zovu kelpi. Oni se pojavljuju na obali u obliku konja, a ako ih tko zajaši, odvuku ga u more da se utopi. U Norveškoj su opasni trolovi i trolovice ( riječ troll znači čudovište ), koji navode ljude da s njima vode ljubav, vještice i divlji lovci ( jolerei ). Ovakvih primjera ima nebrojeno mnogo, no nisu toliko važni za ovaj rad.

U ovom kontekstu valja još samo spomenuti kako su i mnogi običaji skandinavskih naroda bili povezani ne samo s mitologijom, već i s narodnim vjerovanjima. Na primjer, tijela umrlih su se zakapala ili spaljivala zajedno sa pokojnikovim čamcem ili konjem, jer se vjerovalo da duša putuje s lomače uz dim. Takva se putovanja ne spominju nigdje vezano uz mitologiju, kao ni da se ratnici ponekad vraćaju iz Valhalla na obljetnicu svoje smrti, da bi na svome grobu još jednom vodili ljubav sa svojim ženama.

Neupitno je da mitologija i narodna predaja pružaju prilično dobar uvid u »dušu« naroda kojem pripadaju. Kako narod izgradi i oblikuje vlastitu mitologiju, tako te priče i vjerovanja dalje grade i usmjeravaju potomke onih koji su ih stvorili. Nordijska mitologija nije ostavila traga samo na skandinavske narode, već je na svakom uglu možemo naći i u vrlo udaljenim dijelovima svijeta. Imena nekih bogova našla su svoje mjesto u nazivima dana u tjednu. Odin ili Wotan,Wodan – Wednesday ( srijeda ), Tor – Thursday ( četvrtak ), Frey – Friday ( petak ). Književna djela J. R. R. Tolkiena, koja su zbog nedavne ekranizacije još proširila krug obožavatelja, velikim se dijelom oslanjaju na građu skandinavske mitologije, što je potaklo i mnoge druge autore da se njome pozabave. Nadalje, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća upravo se u Norveškoj i Švedskoj rodio pravac metal glazbe kojeg su neki predstavnici pokušali ( i uspjeli ) oživiti svoju mitologiju i narodnu predaju, što je vidljivo iz imena nekih bendova ( Satyricon, Einherjer, Berserker...). Nordijska mitologija nasreću još nije doživjela vikinški pogreb, već čuči skrivena čak i među nama i čeka svoj trenutak da zavitla Mjollnirom.

Abeceda nordijske mitologije

uredi

A

uredi

B

uredi

D

uredi

E

uredi

F

uredi

G

uredi

H

uredi

I

uredi

J

uredi

K

uredi

L

uredi

M

uredi

N

uredi

O

uredi

P

uredi

R

uredi

S

uredi

T

uredi

U

uredi

V

uredi

W

uredi

Y

uredi

Z

uredi

Eksterni linkovi

uredi

Eksterni linkovi

uredi
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Nordijska_mitologija&oldid=41247520