Nemiri na Haymarketu

Događaji koji su doveli do demonstracija na Hajmarketu počeli su dosta ranije. Godine 1865. nije postojao organizovani radnički pokret. Mnogi radnici od kojih se očekivalo da organizuju pokret bili su imigranti.

Poslodavci su namjeravali da zamrznu plate i da ne dopuste skračivanje radnog vremena. Kada je organizovan radnički pokret radnici su se suočili sa nasiljem. od strane čikaške policije ubijeno je 30 osoba. To je direktno vodile do Hajmarketa.

Ovo je period kada su Sjedinjene Države još uvijek živjele sa sječanjem na Građanski rat. Mnogi su učestvovali u njemu. Bilo je pitanje da li će Afro-Amerikanci, koji su bili slobodni ljudi, imati svoja prava i da li će drugi ljudi, koji su bili slobodna radna snaga, takođe dobiti svoju slobodu.

Nakon građanskog rata, naročito poslije depresije 1873-1879 došlo je do brzog industrijskog razvoja u SAD-u. Glavni industrijski centar bio je Chicago, gdje je bilo zaposleno nekoliko desetina hiljada doseljenika iz Evrope, večinom iz Njemačke i Češke. Radili su 10 do 12 sati za 1,5 dolar dnevno. Grad je postao središte za mnoge pokušaje organizovanja zahtjeva radnika za bolje uslove rada.

Ovo je period kada je Američki industrijski kapitalizam bio u usponu. Najveće korporacije u Americi su tada nastale. Građanstvo je smatralo da su to loše organizacije, da mogu biti zaustavljene, da će moći da naprave ekonomiju kojom će upravljati lokalno stanovnišvo, odnosno sami radnici.

Poslodavci su na ovo odgovorili anti-sindikalnim mjerama otuštali su sindikalne vođe zapošljavali štrajkolomce, špijune, nasilnike, privatne sigurnosne snage. Došlo je do pogoršanja etničkih odnosa u cilju podjele radnika. Mainstream newspapers podržavale su interese poslodavaca.

Tokom usporavanja privrednog rasta između 1882. i 1886. god. socijalističke i anarhističke organizacije bile su aktivne. Od 1884. godine do 1886. broj članova koji su podržavali osmočasovno radno vrijeme naraslo je sa 70.000 na 700.000.

U Chicagu, anarhistički pokret od nekoliko hiljada. bio je okupljen oko novina Arbeiter-Zeitung, koje su se uređivale na njemačkom jeziku, a uređivao August Spies. Tiraž im je bio 20000 primjeraka.

U oktobru 1884. god. Federacija trgovačkih organizacija i Radnički sindikat jednoglasno su tražili da se do 01. maja.1886 godine uspostavi osmočasovno radno vrijeme, u protivnom američki sindikalni pokret organizovao bi generalni štrajk.

Poslodavci i zakonodavna tijela bili su protiv zakona o osmočasovnom radnom vremenu. Ilinois je bio prva država koja je donijela takav zakon. Poslodavci su odbili da mu se povinuju. Tako da je to činilo pozadinu onoga što je govorio radnički pokret moramo da se okupimo oko zajedničke stvari i da prisilimo poslodavce da ustuknu.

Tokom čitavog proljeća 1886, poslodavci su pravili ustupke i prihvatali su realnost. Bili su im potrebni radnici, i ako bi se vratili da rade osam sati dnevno, primili bi ih. Tako, dok se Prvi maj dešavao po prvi put 1886, izgledalo je da će sve proteci mirno. U subotu 01. maja hiljade radnika stupilo je u štrajk širom SAD-a. Štrajk se odvijao pod parolom

"osam sati dnevno, bez smanjenja plata."

Procjenjeno je da je u štrajku učestvovalo 300 000 do 500 000 radnika. Američki radnici su se suprostavili kapitalističkom ugnjetavanju . Tražili su ispunjenje 3 osmice

• 8 sati rada
• 8 odmora
• 8 kulturnog uzdizanja.

Centar ovih zbivanje bio je Chicago, gdje je u šrajku, bilo oko 50.000 radnika. U geadu je došlo o zastoja većeg dijela proizvodnje. Ravladao je strah od sukoba i nasilja, kojih nije bilo u subotu i nedelju 1. i 2. maja.

U toku su bili štrajkovi u fabrici "McCormick Harvester", koju su zvali "Radionica Smrti" (Reaper Works). U njoj su proizvodili poljoprivredne alatke. Bilo je štrajk-brekera. U toku je bio lokaut (prekid rada i zatvaranje radnih prostorija od strane poslodavaca, povodom spora sa radnicima, na osnovu koga poslodavac nastoji da sa radnicima postigne saglasnost ili da se odupre njihovim zahtjevima). Njihovi radnici su protestovali zbog lokauta. Došlo je do tuče. Čikaška policija je intervenisala.

Nekoliko nenaoružanih radnika je ubijeno. Anarhisti u Chicagu, koje su predvodili Albert i Lusi Parsons, odlučili su djelovati

Albert Parsons je vodio štampariju koja je podržavala tadašnji pokret za oslobađanje crnaca (Black Freedom Movement), i ostao je bez svih svojih bivših prijatelja. Lusi je bila žena koja je odrasla u ropstvu i koja je postala slobodna osoba. Vjenčali su se u Teksasu i morali su da pobjegnu, jer su se borili za crnačka prava nakon Rekonstrukcije (reorganizacija i ponovni prijem odcjepljenih država u Uniju nakon Američkog građanskog rata), a morali su i da izbjegavaju Kju Kluks Klan.

August Spajs odrastao je u porodici sa relativno privilegovanim porijeklom. Došao u Ameriku. Ono što je tamo vidio radikalizovalo ga je. Obojica su bili prilično nezavisni ljudi, trgovci na malo. Parsons je bio štampar. Spajs je tapetar. Poistovjetili su sa ciljevima masa imigranata u Chicagu.

Kada su čuli za ubistva radnika koje je počinila policija, oni su sazvali miting za narednu noć, 04.05. na trgu Hajmarket. Na trgu radnici su se uvijek okupljali povodom političkih dešavanja. Željeli su da to bude miran skup. Bilo je prisutno samo 3000 učesnika. Skup je bio promašaj. Na mitingu bio je prisutan i gradonačelnik Carter Harrison koji je rekao:

"Ne čujem da se spominje bilo kakvo bacanje bombi. Ne čujem bilo kakve prijetnje." .

Albert Parsons nije ni namjeravao da bude prisutan, a nije ni očekivao da će biti nekih problema, pa je poveo Lusi i svoje dvoje dece, Alberta mlađeg i Lulu. Tokom odbrane, oni su rekli:

"Pa , kako može čovjek da zagovara nasilje kada se oko njega nalaze nevini ljudi?"

Miting se postepeno osipao. Bilo je oko 22:30. Padala je kiša. Albert i Lusi su napustili miting da bi se ogrijali u obližnjem salunu. Gradonačelnik je otišao da posjeti obližnju policijsku stanicu i da obavijesti kapetana John Bonfielda, o stanju. Po nekima on je bio kavgadžija. Nije slušao gradonačelnikove riječi.

Poslije nekoliko minuta poveo je 125 rezervnih policajaca. Dok se miting osipao policijske snage su umarširale na trg.

Kapetan policije je prekršio gradonačelnikovo naređjenje, koji je rekao:

"Miting je miran. Nema potrebe razbijati ga."

Kapetan policije je postupio na svoju ruku, umarširao je na trg i rekao:

"Morate da se raziđete", a govornik, Samuel Fielden je uzvratio:

"Ali mi smo mirni".

A on je rekao:

"Morate da se raziđete u svakom slučaju."

Dok je govornik silazio sa kola, neko je bacio bombu koja je pala među policajce. 7 je ubijeno i ranjeno 67 policajaca. Vjeruje se da je bombu bacio policijski agent, provokator. Policija je počela pucati po demonstrantima. Ranila je desetine demonstranata od kojih je 11 kasnije umrlo. Među ranjenima je bio i Fielden. Pogođen je u koljeno dok je napuštao područje.

Uslijedilo je hapšenje stotina muškaraca i žena osumnjičenih da su anarhisti, socijalisti ili komunisti. Saopšteno je da je otkrivena zavjera i da su pronađeni dinamit, bombe i paklena mašina.

Ništa poput ovoga se nije ranije desilo u istoriji mirnodopske Amerike. Bilo je strahovitih gubitaka života na bojnim poljima, ali usred grada, bilo je mnogo nereda, mnogo demonstracija, mnogi civili su nastradali, ali nikada nije neko iz policije, tako da je to bio šokantan događaj.

Za napad bombom optuženo je 8 učesnika protesta:

 

1. August Spies
2. Albert Parsons
3. Adolf Fiser
4. George Engel
5. Louis Ling
6. Michael Schwabb
7. Samuel Fielden
8. Oscar Neebe.

Poznati biznismeni i ugledni profesionalci i istaknuto sveštenstvo označavalo je optužene skupa kao anarhiste, a bombaški napad kao najveću uvredu u američkoj istoriji. Ubistvo šest radnika 3. maja je zaboravljeno.

Parsons je nestao preko noći. Policija ga je tražila po cijeloj državi, a njegov nestanak je tumačen kao priznanje krivice. On je napustio Chicago ponoćnim vozom i otišao u Genevu, u Ilinoisu gdje je bio kod Williama Holmesa. Parsons je kasnije pobjegao policiji tako što je otputovao u Waukeshu u Wiscosinu gdje je bio kod porodice Hoan. Otac u ovoj porodici je bio simpatizer onoga za šta se Parsons zalagao.

Ostao je u Wiscosinu do prvog dana suđenja, 21.06.1886. Predao se tako što je dramatično i nenadano ušao u sudnicu i zahtijevao da mu se sudi jednako kao i ostalim optuženima.

 

Sudnica je bila puna, optužba je izlagala slučaj, prigovori su odbačeni hrapavim glasom sudije Josepha Garya, a crtač, koji je sjedio blizu advokata optuženih, pomislio je da ne bi volio da mu sudi takav sudija. U uvodnicima je jasno saopštavano da samo neprijatelj naroda može da pokuša te ljude spasiti vješala. Samo tri advokata pristaju brane anarhista.

• William P. Black unionistički kapetan tokom Građanskog rata, prvoborac, poznat kao borac, visok, crn i zgodan, sa istaknutim vilicama i kratkom bradom.
• Sigmund Zeisler

Na drugoj strani bio je Julius S. Grinnell, državni tužilac, koji je imao aspiracije na guvernersko mjesto. Glasnogovornik porote bio je Frank Osborn, šef prodavača u Marshall Field & Co, drugih jedanaest "dobrih i pravih" bili su: bivši željeznički preduzimač, prodavač odijela, bivši broker iz Bostona, direktor škole, brodarski činovnik, putujući prodavač šminke, knjižar, stenograf u Cikago & Nortvestern reilveju, kondukter na istoj željeznici, trgovac mašinama, i prodavač sjemena.

Grinel je govori o "zaštiti društva i vlade od neprijatelja i njihove destrukcije" i o tome da su istomišljenici ovih ljudi nedavne 1871. u Parizu uvrijedili Boga. Kapetan Blek je često protestovao.

Neposredno poslije presude, odbrana se žali višim sudovima dok optuženi čekaju u okružnom zatvoru, štampa se okreće drugim aferama.

Zapisnici sa tog suđenja pokazuju kako nije utvrđeno ko je bacio bombu, kako je zapravo suđeno anarhizmu i kako su anarhisti branili svoju ideologiju kao neki san na zemlji

Shvab kaže:

" Zašto se mi borimo za komunizam i anarhiju? Ako ostanemo tihi stijene će proplakati. Ubistva se dešavaju dan za danom. Djeca su kasapljena, žene rade do smrti, ljudi su ubijani, a taj zločin nije kažnjen zakonom. Veliki princip sadašnjeg stanja je neplačeni rad."

Spajs kaze:

"Moja odbrana je vaša optužba", citira Getea iz Fausta:

„Es erben sich Gesetz und Rechte, We eine ew'ge Krankheit fort, etc. (Zakoni i klasne privilegije prenose se kao nasljedna bolest.)“

Slučaj dolazi pred državni Vrhovni sud Ilinoisa. Grad se hladi i gotovo niko više ništa ne čuje o planovima da se digne u vazduh policijska stanica ili da se izvede revolucija. Komitet za odbranu traži novac da pokrije troškove žalbe, što teško ide, pošto izgleda da su ljudi u Chicagu prihvatili presudu kao pravednu i misle da osuđeni treba da budu obješeni, a nekolicina neustrašivih zahtijeva suprotno.

Državni Vrhovni sud naširoko raspravlja o slučaju i pronalazi tehničke razloge da odobri odluku porote. Odluka tog suda od 14.09.1887, objavljena je u čikaškim dnevnicima uz odobravajuće komentare.

Odbrana počinje borbu na konstitucionalnoj osnovi, pred vrhovnim sudom SAD. Poslije pet dana razmatranja taj sud krajem oktobra zaključuje da nema razloga za obnovu postupka. Sedmorica optuženih treba da budu obješeni 11. 11. Ostalo im je devet dana života. Komitet za odbranu piše peticije u kojima traži da se smrtna kazna zamijeni zatvorskom. Mnogi istaknuti pojedinci pišu šefu egzekutive, a posječuju ga i mnoge delegacije. Među potpisnicima iz inostranstva je i Oskar Vajld.

Nedugo poslije suđenja od ovog crtača traže da napravi crtež obješenih za antianarhistički pamflet čiji je naslov bio: "Pravda trijumfuje nad anarhijom!" i podržava vješanje.

Tridesetdevet godina kasnije, 1936. crtač piše:

"Ako mrtvi mogu da čuju, molim ih za izvinjenje što sam nacrtao taj strip. Bio sam mlad i bio sam zaveden bukom mnogih glasova koji su se podigli da opravdaju to crno djelo".

U srijedu 9.11. dva dana prije datuma za egzekuciju, crtač koji je crtao i na suđenju, sada već zapažen, dobija zadatak da ode u okružni zatvor i da napravi crteže osuđenika. Uprkos pisanju štampe o postojanju planova za otmicu osuđenika, nikakve mjere opreza nisu vidljive. Penje se gvozdenim stepenicama do čelije gdje u osuđene anarhiste drugi posjetioci znatiželjno gledaju kao u zoološkom vrtu.

 

Albert Parsons (20.06.1848 - 11.11.1887) imao je 37 godina. Os optuženih je bio je jedini. Podaci o njegovoj porodici mogu se pratiti do drugog putovanja Mayflowera. Njegova porodica je učestvovala u mnogim socijalnim revolucijama, a Albert je nastavio tradiciju boreći se za prava radnika i reformu rada u Americi početkom 1870-tih. Parsons se ranije borio za prava Afro- Amerikanaca i bivših robova. Status radničke klase poredio je sa statusom robova prije ukidanja ropstva. Parsons i njegova supruga Lucy, koja je rođena kao robinja, došli su u Chicago 1873 i postali vođe Socijalističke radničke partije. Parsons je kasnije osnovao Američku grupu u Chicagu, koja je bila dio Internacionalne radničke asocijacije. Takođe je bio urednik Alarma, američke verzije novina Arbeiter-Zeitung. Njemu je stvarno suđeno zato sto je bio najvažniji lider anarhističkog pokreta i radničkog pokreta u Chicagu. On čak nije bio ni prisutan tokom bombaškog napada. Bio je prisutan na demonstracijama na Haymarketu i došao je tamo oko 21 sat. Govorio je skoro sat vremena i tada je, za vrijeme govora Samuela Fieldena, otisao Zepf's Hall, gdje je bio i u vrijeme bacanja bombe. Ponuđeno mu je pomilovanje od strane guvernera, koji je rekao:

"Ako javno potpišes da nikakve veze nisi imao s tim, možes da spasiš svoj život i provedes ostatak svog života u zatvoru". Albert je to odbio.

 

August Spies (10. 12. 1855 - 11. 11. 1887) imao je 30 godina, imigrant iz Njemačke koji je došao u Ameriku 1872. Bio je poslovni menadžer novina Arbeiter-Zeitung, novina za radnike pisanih na njemačkom jeziku. Mnogi smatraju da je Spies bio jednak Parsonsu u anarhističkom pokretu u Chicagu. Spies je svjedočio incidentu u McCormickovoj fabrici 3.05.1886, kada je policija napala radnike. Spies je upozoravao da su radnici ubijeni i objavio je „krug osvete“, u kojem je pozivao radnike da se pobune i da se osvete kapitalistima na isti način. On je bio prvi govornik na demonstracijama na Haymarketu. Pričao je dok su očekivali Parsonsov dolazak. Prema svim svjedocima, njegov govor je bo blag i nije pozivao na nasilje. Na vješalima, Spies je izrekao prorocanstvo:

"doći ce vrijeme kada će naša tišina biti snažnija od vaših glasova“.

 

Adolph Fischer ( 1858 - 11.11. 1887) je bio militantni revolucionar i njemački socijalista koji je imigrirao u Ameriku kada je imao 15 godina, U Americi je postao izdavač lista Arbeiter-Zeitung. Prisustvovao je dogovoru noć uoći protesta na Haymarketu, takođe je bio prisutan i na demonstracijama, ali u vrijeme kada je bomba bačena bio je u salunu. Na čitanju presude, Fisher je izjavio:

„doveden sam ovdje zbog ubistva, a osuđen sam zbog anarhije“

Takođe je predvidio da ta presuda neće značiti kraj anarhističkih ideja, nego da će voditi tome da ih više ljudi prihvati:

„što vise ljudi vjeruje u uzrok i posljedicu, brže će realizirati naše ideje. Na primjer, posljedica odluke dvanaest porotnika ce više uraditi za budučnost anarhizma nego što smo mi uspjeli generacijama. Ova presuda je smrtna kazna za slobodu govora, slobodu štampe i slobodu misli u ovoj zemlji i ljudi će to uskoro shvatiti. To je svešsto želim reći“.

Fischer nije molio za ublaženje kazne, a i da jeste, njegova molba bi najvjerovatnije bila odbijena.

 

George Engel (15. 4. 1836 - 11. 11. 1887) imao je 50 godina i bio je najstariji među okrivljenima. Bio je siroće od 12-te godine života. U Ameriku je doselio 1873 iz Njemačke. Bio je militantan i zajedno sa Fischerom bio je radikalni vođa socijalističkog radničkog pokreta. Po riječima suoptuženog Neebea:

„Engel je bio hrabri vojnik u borbi radničke klase i pravi buntovnik s razlogom“.

Prisustvovao je na sastancima u kojima su dogovorili prosvjed na Haymarketu, ali u noći Haymarketskog incidenta ostao je kod kuće i igrao karte. Osuđen je na smrtnu kaznu, ali za razliku od Fieldena i Schwaba, nije htio pisati guverneru Oglesbyu da mu promjeni kaznu

 

Michael Schwab (9. 8. 1853 - 29. 6. 1898) je bio 32-godišnji imigrant iz Njemačke i zet Rudolpha Schnaubelta (čovjeka osumnjičenog za bacanje bombe na Haymarketu). Nakon imigracije u Ameriku 1879, postao je aktivan borac za prava radnika. Kao urednik Arbeiter-Zeitunga Schwab napisao je članak 4. 5. 1886. kao podršku 8-satnom radnom vremenu u kojem poziva na otpor protiv kapitalista. Te noći, Schwab je namjeravao prisustvovati protestu na Haymarketu, i bio je tamo kraće vrijeme, ali je ubrzo ipak otišao da održi govor kod fabrike Deering Reaper i tamo se nalazio u vrijeme eksplozije. Na suđenju pokušao je objasniti razliku između anarhije i nasilja koji su tada često povezivani:

„potpuno je pogrešno koristiti riječ anarhija kao simbol za nasilje. Nasilje je jedno, a anarhija nešto sasvim drugo. U sadašnjem stanju u društvu, nasilje koriste sve strane, i zato mi sugerišemo upotrebu nasilja protiv nasilja, ali samo protiv nasilja, kao nužnu odbranu“

Takođje je predvidio eventualni trijumf socijalizma:

„znam da naši ideali neće biti stvarnost sljedeće godine, ali znam da će biti izvršeni što je prije moguće, jednoga dana, nekad u budučnosti“ . Schwab je osuđen na smrtnu kaznu, ali je pisao guverneru Oglesbyu sa molbom za promjenu kazne u doživotni zatvor. Odslužio je 6 godina, a tada je John Peter Altgeld pomilovao Schwaba, Neebea i Fieldena, 26. 6. 1893. god.

 

Samuel Fielden (25. 2. 1847, Engleska - 7. 2. 1922, Kolorado) bradati bivši metodistički pop. Bio je poznati govornik u halama i na ulicnim radničkim skupovima, glasom i intenzitetom rođeni orator. On je jedini imigrant iz Engleske među optuženima u Haymarket procesu. Fielden je držao govor na Haymarketu kada je kapetan Bonfield naredio okupljenima da se odmah raziđu. Dok je silazio s govornice, neko je bacio bombu među policajce. Kao i Michael Schwab, odlučio je da piše guverneru Oglesbyu, sa molbom da smrtna kazna bude zamjenjena doživotnim zatvorom. Odslužio je šest godina u zatvoru, a nakon toga, Fielden je vodio miran život na farmi u Coloradu.

 

Louis Lingg (9. 9. 1864. - 10. 11. 1887, samoubistvo) bio je najmlađi okrivljeni u Haymarket procesu. Imao je 22 godine. U Ameriku je imigrirao iz Njemačke malo manje od godinu dana prije događaja na Haymarketu. Njegov otac je u Njemačkoj povrijeđen u nesreći zbog toga su mu poslodavci smanjili platu i postojela je velika mogučnost da dobije otkaz. Ovo je razočaralo Lingga i potaklo ga na mržnju prema kapitalizmu. Luis Ling je bio najotvorenije radikalan i militantan među anarhistima. Pravio je bombe. Nije bio na Hajmarketu, tako da nije on bio taj koji je bacio bombu. 6.11. manje od sedmicu prije izvršenja smrtne kazne, u njegovoj ćeliji su pronađene četiri bombe. Zbog ovoga, u Chicagu je znatno opala potpora optuženima, jer se odmah posumnjelo na pokušaj bijega ili napad unutar zatvora. Nešto kasnije dolazi vijest o eksploziji u zatvoru. Ling je stavio bombu u usta i zapalio fitilj. Patio je u teškoj agoniji, lice mu je bilo unakaženo, kažu da je bio pri svijesti dok su tri ljekara šest sati radila nad njim. Mnogi vjeruju da je to uradio jer nije želio da mu sudbina bude u rukama onih koji su ga osudili, nego da njegova smrt bude čin slobodne volje.

 

Neebe (12. 7. 1850. - 22. 4. 1916) i Parsons su bili jedini optuženi u Haymarket proccesu koji su rođeni u Americi. Ubrzo nakon njegovog rođenja u New Yorku, Neebe je sa porodicom otišao nazad u Njemačku gdje su živjeli duže vrijeme. Vratili su se u Ameriku kratko vrijeme prije događaja na Haymarketu. Ni on nije bio prisutan na Haymarketu, ali zbog pokušaja da ponovo pokrene Arbeiter-Zeitung nakon zatvaranja je uhapšen zajedno sa još nekim ljudima koji su radili u Arbeiter-Zeitungu. Neebe jedini na suđenju nije osuđen na smrtnu kaznu. Dobio je 25 godina zatvora. Oslobođen je 26.06.1893 nakon pomilovanja od strane guvernera Altgelda.

 

Uredništvo određuje da vješanje ilustruje stariji kolega Smedgen. Sljedećeg jutra naš crtač vidi kako Smedgen stavlja revolver u futrolu, kako je blijed i kako drhti. Napolju na ulicama preovlađuje tišina. Biznis kao da je stao. Pješaka je relativno malo, a svako lice izgleda napeto. Egzekucija je zakazana za podne. Bio je petak.

Tri stotine policajaca je formiralo kordon oko zatvora, držeći radoznalu masu podalje pomoću jakog konopca.

Nešto se desilo u Okružnom zatvoru "Cook" sto je bilo prilično neobično, a to je izgledalo kao da su anarhisti na vješalima sami napravili koreografiju za scenu sopstvene smrti, i oni su održali te govore, koji su na neki način zvučali kao da su iz Šekspirove drame.

August Spajs je rekao:

"Možete nas učutkati sada, ali sječanje na nas će nas nadživjeti".

Posljednje riječi Alberta Parsonsa su bile

"Borim se za slobodu govora čak i svojim posljednjim dahom".

I kada su bili mrtvi, kada su pogubljeni, ljudi koji su bili prisutni u prostoriji, svi do jednoga svjedoci koji su željeli da oni budu pogubljeni, bili su na neki način zapanjeni i rastuženi, sudeći po novinama, zbog svega ovoga. Tako da su gotovo odmah, ljudi u Chicagu rekli:

"Pa, možda je učinjeno nešto što nije u redu"

a to sasvim sigurno važi za čitav svijet. Sa stanovišta vlasti procedura vješanja je protekla efikasno. Kad su se čeiri čovjeka zanjihala na konopcu i kada su doktori konstatovali da su svi mrtvi, nestala je napetost koja je trajala mjesecima.

Crteži vješanja koje je pravio stariji kolega hitno idu u štampu. Art Jang vidi svog starijeg kolegu kasno popodne, on je blijed kao duh i ne kaže ništa, a očigledno ne želi da govori o tome ni tada ni godinama poslije toga.. Novine ponavljaju da su osuđeni krivi, ali se više ne analiziraju detalji. 250.000 ljudi postrojilo se duž ulica Chicaga dok je Parsonova pogrebna povorka prolazila gradom, kako bi izrazili svoju posramljenost ovim velikim sudskim promašajem i svoju solidarnost sa nepravedno pogubljenim radnicima.

 

Lucy Parsons (oko 1853 – 7. 3. 1942) je živjela i nastavila je sa borbom sve do 1942. Borba je za nju zapravo bilo nastojanje da očuva sječanje na svog muža i sječanje na stvar zbog koje je ubijen. Njen posljednji Prvi maj bio je 1941. Tada je bila 88-godišnja žena. Bila je slijepa, i išla je ulicama Chicaga sindikalnom paradom C.I.O.-a na platformi, i postala je neka vrsta žive svetice na kraju svog života boreći se za dolazak novog radničkog pokreta u Chicago sindikalizujući stočarske radnike i radnike u čeličanama. Postala je prava veza između toga i onoga što se desilo prije.

Na I kongresu Druge internacionale 1889. odlučeno je da se svake godine, u spomen na čikaško krvoproliće, održe toga dana masovne radničke demonstracije.

„Potrebno je" - kaže se u tom manifestu - "da se u određen dan organizuje velika međunarodna demonstracija, i to tako da toga dana istovremeno u svim zemljama i svim gradovima radnici upute državnim vlastima zahtjeve da se uvede osmosatni radni dan.“

1890. godine Prvi maj se ne slavi samo u znaku borbe za osmosatni radni dan, već proslave u mnogim zemljama poprimaju karakter opšte manifestacije klasne solidarnosti radničke klase. U Parizu je te godine prisustvovalo demonstracijama gotovo 100.000 radnika, u Marseilleu 50.000, bečki proletarijat održao je 60 skupova kojima je prisustvovalo 40.000 radnika, a 50.000 radnika nosilo je crvene zastave u Budimpešti. Demonstracije su održane i u Pragu, Brnu, Bukureštu i Zűrichu. U Engleskoj Prvi maj proslavlja više od 200.000 radnika i Friedrich Engels piše u povodu tih manifestacija:

"To je naša prva pobjeda u Londonu, koja pokazuje da sada mase idu za nama".

1891. proslave u Italiji, Belgiji, Madžarskoj, Španiji, Holandiji, Njemačkoj i Engleskoj poprimaju i karakter politički organizirane borbe radničke klase, pale su policijske kasarne i dolazi do masovnih oružanih sukoba.

1891. na kongresu Druge internacionale vodila se borba između oportunističkog i revolucionarnog krila o karakteru i danu održavanja prvomajskih proslava. Delegati iz Njemačke i Engleske insistirali su da se radnički dan slavi prve nedjelje u mjesecu maju, što je u stvari značilo odbacivanje štrajkova i samim tim slabljenje klasne borbe proletarijata. Na kraju kongresa prihvačena je rezolucija koja se donekle zasnivala na Bebelovom kompromisnom prijedlogu: "Da se taj praznik mora provoditi kao dan odmora, ukoliko uslovi u dotičnoj zemlji omogučavaju takve proslave!.

• Međunarodni praznik rada

 

Nemiri na Haymarketu na Wikimedijinoj ostavi

• "Act III: Toils of the Law" Arhivirano 2008-03-15 na Wayback Machine-u
• Act II: Let Your Tragedy Be Enacted Here, Moment of Truth Arhivirano 2012-06-04 na Wayback Machine-u
• Testimony of Malvern M. Thompson Arhivirano 2008-01-15 na Wayback Machine-u
• Site of the Haymarket Tragedy
• How May Day Became a Workers' Holiday
• Inspector John Bonfield report to Frederick Ebersold, General Superintendent of Police, 1886 May 30 Arhivirano 2019-01-07 na Wayback Machine-u
• "The Dead and the Wounded"
• Core of the Conspiracy