Montagnais

Ime Montagnais dolazi od francuske riječi u značenju "Mountain People", pisana na razne načine, kao Montagnar, Moatagne, Montagnie i Montainier. Čest naziv kojim su oslovljavani je i Kebik, što je došlo možda po riječi Quebec, a u irokeškom (po nekima algonkinskom) označava 'uski prolaz' ili "where the waters narrow" kod Cape Diamonda (vidi slike) blizu današnjeg grada Quebeca. ostali nazivi su Shoudamunk, ili "good Indians", kako su ih zvali Indijanci Beothuk, Ussaghenick, kod plemena Malecite ili Ussagene'wi, kod Penobscota, što znači "people of the outlet". Sami sebe Montagnaisi su nazivali i Tshe-tsi-uetin-euerno, "people of the north-northeast" i Ne-e-no-il-no, ili "perfect people". Danas se i Naskapi i Montagnaisi izjašnjavaju pod imenom Innu ili (ljudi) u njihovom jeziku.

Montagnaise nalazi još 1603 Samuel de Champlain u prostranstvima sjeverno od rijeke St. Lawrence i razni autori opisuju ih redovito zajedno sa Naskapima, koji se od njih razlikuju upravo svojim kulturnim etnografskim osobenostima. Populacija obiju grupa je malena na golemom labradorskom području, a Montagnaisi su locirani uz sjevernu obalu zaljeva St. Lawrencea, u šumovitim krajevima čiji je dom wigwam od brezove kore. Los, losos, jegulja i tuljan njihova su glavna lovina. Susjedi im Naskapi naprotiv žive u tundri, mnogo sjevernije. Kultura Naskapija je kultura karibua, od kojega dobivaju hranu, obuću, odjeću i šatore. Odjeća Montagnaisa su pregače, 'leggings' -i (nogavice), i mokasine, i mnogo su sličniji svojim južnim susjedima, Indijancima Iroquois i Micmac. U suprotnosti njima Naskapi -odjeća krojena je kao i kod njihovih susjeda Eskima, njihovih jedinih tradicionalnih neprijatelja. Karakteristike koje su značajne kod obje grupe su izazvane tek geografsko-klimatskim uslovima, to je kanu, transportno sredstvo kojima se Indijanci kreću riječnim vodenim tokovima preko ljeta, dok se zimi služe krpljama i tobogganom. Vjera u Manitua postoji i kod Montagnaisa, a tipična je za Algonquian plemena koja žive južno od njih. Montagnaisi nemaju prave plemenske organizacije, nego su podijeljeni po malenim bandama srodnih obitelji, koje lutaju svojim lovnim područjima. U novije vrijeme Montagnaisi su i dalje uglavnom nastavili lutati šumama i vrijeme provoditi u lovu tokom zime, dolazeći u ljetno doba na obalne trgovačke postaje radi trgovine krznom i nabavke vatrenog oružja. Kod Montagnaisa, kaže Eva Lips, skalpove koje bi muškarci donesli sa ratnog pohoda, predavali bi ženama kao dar, a nešto slično bilo je i kod južnoameričkih plemena Toba i Pilaga, plemena koja su pripadala porodici Guaycuruan.

Hodge navodi popis sela i skupina Montagnaisa ranog 20. stoljeća: Appeelatat, Assuapmushan, Attikamegue, Bonne Espérance, Chicoutimi, Esquimaux Point, Godbout, Ile Percee (misija), Itamameou (misija), Islets de Jeremie (misija), Kapiminakouetiik, Mauthaepi, Mingan, Moisie, Mushkoniatawee, Musquarro, Nabisippi, Natashquan, Pashasheebo, Romaine i St Augustine.

• Armitage, Peter. The Innu (The Montagnais Naskapi). New York: Chelsea House, 1991.
• Leacock, Eleanor Burke. The Montagnais "hunting territory" and the fur trade. Menasha, Wisconsin: American Anthropological Association, Memoirs of the American Anthropological Association, no. 78. 1954.

• Native Languages of the Americas: Montagnais Innu (Innu-Aimun, Innu Aionun)
• Innu Montagnais-Naskapi Arhivirano 2012-11-15 na Wayback Machine-u
• Lee Sultzman, Montagnais History
• Frederick W. Hodge, Montagnais Indian Tribe History