Hrvati u Vojvodini

U proteklom veku deo bunjevačke populacije sa prostora Vojvodine obuhvaćen je hrvatskom nacionalnom zajednicom.^[6]

Bunjevci su većinom koncentrisani na severu Bačke, u Subotici, Bikovu, Gornjem i Donjem Tavankutu, Đurđinu , Maloj Bosni i Starom Žedniku.

Šokci su većinom koncentrisani u zapadnoj Bačkoj, u Sonti, u Apatinu, Beregu i Monoštoru, te u Sremu.

Deo Hrvata u sremskim selima Hrtkovci i Nikinci, u opštini Ruma, vuku poreklo od katoličkih Albanaca, takozvanih Klimenata, koji su se tamo naselili 1737. godine,^[7] a deo ih je doseljen iz Like početkom 19. veka. ^[8]

Sklanjajući se od teških nasilja ondašnjih turskih zavojevača, Bunjevci su krajem 17. veka napustili svoju staru postojbinu, negde na tromeđi Bosne, Hercegovine i Dalmacije. Jedan manji deo Bunjevaca zadržao se u severnoj Dalmaciji i Lici, a znatno veći deo dospeo je u Panonsku niziju.

Bavarski knez Maksimilijan II Emanuel je 9. jula 1687. preporučio Bunjevce Vojnom savetu u Beču, da bi im, radi stanovanja, sagradio tri plota u Segedinu, Subotici i Baji.^[9]

Mađari su najveće uspehe u pomađarivanju nemađarskog naroda u Ugarskoj postigli u prvoj polovini 19. veka, i to bez državne vlasti, bez mađarskog zvaničnog jezika i bez mađarske obavezne nastave. To im je uspelo jedino zahvaljujući svojoj društvenoj i privrednoj prevazi nad izvesenim delom nacionalno neizgrađenih i privredno zaostalih naroda Ugarske. A pošto su dobili vlast u ruke, pokušali su da nasilnim putem ubrzaju odnarođivanje nemađarskog naroda u Ugarskoj. Međutim, ma kako se to činilo neverovatno, Mađari su do Revolucije 1848/9. (za vreme Marije Terezije, Josifa i Leopolda II, i Franje I) brojno napredovali srazmerno bolje nego posle Nagodbe 1867.^[10]

Budući da nikoga nije bilo da im to zameri ili ih odvrati od toga, na desetine učenih Bunjevaca se mađarizovalo. Zna se npr. da se u periodu od 1782. do 1789. u Subotičkoj gimnaziji veronauka predavala po „Starom katihizisu“ (mađ. Öreg katekizmus), udžbeniku koji je bez sumnje bio na mađarskom. Godine 1820. propisuje tzv. „Sažetak za proučavanje gramatike mađarskog jezika u pet tomova za šest razreda“ (lat. Epitome Institutionum Grammaticarum Linguae Hungaricae in quinque tomulis pro sex classibus). Tako se, eto, između ostalog, mađarizovalo u Subotičkoj gimnaziji, koju su pohađale desetine i desetine Antunovića, Vidakovića, Vilova, Vojnića, Vujkovića i Vukovića, Dulića, Kopunovića, Kujundžića, Malagurskih, Markovića, Milašina, Milodanovića, Mukića, Parčetića, Pijukovića, Prćića, Rudića, Skenderovića, Stipića, Sudarevića, Tumbasa, i još mnogih i mnogih bunjevačkih porodica.^[11]

Međutim, ne treba gubiti iz vida sledeće. Iako je osvajačka sposobnost škole i nastave u rukama vladajućeg elementa manja nego što se obično misli, ipak one kao oruđe manjinskih grupa imaju znatnu, odbrambenu snagu. U velikoj meri one mogu da pojačaju presudan uticaj kućevnog, porodičnog kruga na nacionalno opredeljivanje budućih naraštaja. Ovo konzervativno delovanje domaće sredine vrše u prvom redu žene i majke koje su najbliže deci i u najintimnijem dodiru sa njima. Pri tom je žena i majka i po svom društvenom položaju mnogo većma odvojena od kontakata i uticaja spoljašnjeg sveta. Otuda je ona najpouzdaniji nosilac i čuvar nacionalnih naslednih dobara. Poznato je npr. da su se Mađari stalno tužili na društvenu povučenost Bunjevki, „jer su — kako je ostalo zabeleženo u 84. broju Bačkog revizora (mađ. Bácskai Ellenőr) — najveća smetnja mađarizaciji: žene i porodični krug“.^[10][12]

 

Približavanjem srpske vojske granici monarhije, jačala je i politička aktivnost srpskog i bunjevačkog stanovništva u Vojvodini.^[13]

Par dana pre dolaska srpske vojske u Suboticu, subotički prvaci su formirali Narodni odbor Bunjevaca i Srba (10. novembar).

Jedna grupa bunjevačkih omladinaca pronela je 10. novembra veliku hrvatsku zastavu kroz glavne ulice u Subotici, kličući Jugoslaviji i pozivajući narod na veliki narodni zbor. Pojava nacionalne slovenske zastave po subotičkim ulicama izazvala je silno odušljevljenje u narodu. Predstavnici vlasti gledali su taj prizor sa rezignacijom.^[14]

Oslobodilačka srpska vojska je najzad pristigla 13. novembra, a Blaško Rajić ih je pozdravio sledećim rečima:

Gospodo! U ime bunjevačko-srpskog narodnog vića, u ime 70.000 Bunjevaca i Srba, koji u ovom gradu stanuju, čast mi je pozdraviti Vas, kao vođe pobedonosne srpske vojske, kao osloboditelje potlačenih naroda ispod teškog jarma... Dobro nam došli, živjeli!^[15]

U krugu istaknutih bunjevačkih javnih radnika osuđuju se oni, koji su „odmah posle dolaska srpske vojske i posle Oslobođenja Subotice sa strane poslati da od Bunjevaca na silu naprave Hrvate i to one Hrvate, koji nisu hteli da čuju za srpsko-hrvatsko jedinstvo“. Bilo kako mu drago, naredni period je svakako obeležen po razbijanju istorijske srpsko-bunjevačke sloge, „koja je svoju kulminaciju bila dostigla u danima oslobođenja“.^[16]

 

U Bačkoj je mađarska okupacija donela nove pritiske i progone, a revanšizam se usmerio prvo na Srbe pa onda i na ostale Slovene.^[17]

Poslovnikom Skupštine AP Vojvodine iz 2002. godine hrvatski jezik ušao je u zvaničnu upotrebu.^[5] Tako je trebao da postane službeni jezik u Vojvodini, ali budući da to nije potvrdila Skupština Srbije, odluka nije stupila na snagu^[18][19]

Godine 2009. Statutom AP Vojvodine hrvatski jezik i pismo uvedeni su kao jedan od službenih jezika i pisama u organima i organizacijama Autonomne Pokrajine Vojvodine. Postoji prevodilac za hrvatski jezik u Službi za prevodilačke poslove pri pokrajinskom sekretarijatu za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice.^[5]

Na celoj teritoriji grada Subotice od 1993. godine hrvatski je bio službeni, ali to je značajnije zaživelo tek kada je ustanovljena opštinska Služba za prevodilačke poslove na hrvatskom jeziku, što je bilo 2004. godine.

Odlukom Skupštine opštine Sremska Mitrovica od kraja 2005. godine, hrvatski jezik je zvaničan u Staroj Binguli. Opština Apatin proglasila je 2006. godine hrvatski jezik i pismo službenim u Sonti, dok je somborski statut iz 2008. godine uveo hrvatski kao službeni u Monoštoru i Beregu.^[20]

Po stanju od novembra 2009. godine, hrvatski jezik je službeni jezik na području Subotice, Sombora, Sremske Mitrovice, Šida i Apatina.^[21][22] Od jeseni 2009. godine, hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture se uči u osnovnim školama u Plavnoj i Vajskoj.^[23] U Sremskoj Mitrovici se hrvatski jezik uči u školama takođe od jeseni 2009. godine, ali kao fakultativni predmet.^[24] Prema dogovoru od 8. decembra 2010. godine, u Baču je u školama započeto sa sprovođenjem izučavanja hrvatskog jezika i nacionalne kulture.^[22]

Nakon što se to dugo najavljivalo, 1. marta 2010. drugi program Radio-televizija Vojvodine je započeo da emituje redovan program na hrvatskom jeziku. Veliku ulogu u ovom događaju je bilo donošenje Statuta Vojvodine koji je uveo i hrvatski jezik kao službeni jezik u Vojvodini. Na Trećem programu Radio Novog Sada, namenjenom manjinskim nacionalnim zajednicama, RTV je započeo polučasovni radijski program na hrvatskom jeziku.^[25]

OSVRT NA ISTRAŽIVANJE  HRVATSKOG JEZIKA U VOJVODINI             

Mijo Lončarić                                  

           Jezični pejzaž Vojvodine općenito je poznat: Vojvodina je  nacionalno veoma heterogena – 26 naroda, manjina i etničkih skupina.  Većina su Srbi,  a oko 40% su pripadnici drugih naroda:  Mađari, Slovaci, Hrvati, Rumuni, Rusini, Romi… Značajke su multietničnost, multikulturalizam, multikonfesionalizam i multijezičnost. Mješoviti brakovi česti su.  Konfesionalne, jezičke i etničke razlike pretežno se poklapaju, ali i preklapaju. Pojedinci su  gotovo svakodnevno u  kontaktu sa sugrađanima druge etničke ili vjerske pripadnosti. Različite kulture prožimaju se i utječu jedna na drugu. U javoj je upotrebi 12 jezika (srpski, hrvatski, mađarski, slovački, rumunski, rusinski, ukrajinski, bugarski, češki, makedonski, njemački i romski. Dosta je o tome pisano.

                        Skupine su hrvatskoga jezika u Vojvodini:

I.       govori  u Srijemu, autohtoni, novoštokavski ekavski, 

II.    šokački zabadnobački hrvatski  govori, staroštokavski  ikavski slavonskoga dijalekta, nastavak Srijema i Slavonije

III.  bunjevački

IV.  štokavci u Banatu

V.   kajkavci.

Općenito je najbolje poznat bunjevački dijalekt, a kajkavski govor u Banatu najslabije je zastupljen.

           Hrvatski su govori bili u interferenciji  s drugim jezicima, narodnim govorima, svuda sa srpskim narodnim govorima i srpskim književnim jezikom, manje s  mađarskim, njemačkim  i slovačkim narodnim govorima. 

I. O geolingvističkim istraživanjimna hrvatskoga jezika

           Ako se uzme naziv lingvistička, kao i dijalektološka geografija u širem značenju, gdje se govori o rasporedu  jezičnih elemenata na zemljištu,  onda je to za hrvatski jezik relativno rano.   Bartol Kašić u predgovoru  prve hrvatske gramatike  (1604) govori o hrvatskim narječjima. Nakon njega važan je Juraj Habedlić,  kajkavski književnik i autor prvoga kajkavskoga rječnika, za kojega Josip Vončina kaže: «Nije mi poznato da je ijedan književnik prije 19. stoljeća bolje opisao dijalekatsku situaciju našega jezika.» (Vončina) 

           Hrvatski jezik prikazivan je na kartama, tako i na kartama   slavenskih i europskih jezika, te na posebnim kartama, i to kartama  cijeloga jezika  i kartama njegovih dijelova.   karte.

           Najbolja slika stanja jezičnoga kontinuuma, pejzaža, raznolikosti narodnih govora na terenu, dobije se istraživanjima lingvističke geografije, tj. po ravnomjernoj koordinantnoj mreži punktova nas terenu, što može biti gušće ili rjeđe, porema koncepciji, kao i  drugim značajkama zemljišta, geografskih, vegetacijskih. (U dijalektologiji mreža nije pravilan koordinatni sustav zbog različite naseljenosti uvjetovane  terenom (more, jezera, planine). Rezultati istraživanja prikazuju se na kartama, a oni su osnova za sva druga jezikoslovna istraživanja nekoga jezika – dijalektološka, jezičnopovijesna, kontaktna, leksikografska; važna su za povijest jezika, naroda i zemlje, kontakte s drugim jezicima.                                                 Europski narodi i  zemlje vodeći u jezikoslovlju to su davno uradili   – krajem 19. stoljeća Francuzi i Nijemci obavili su ta istraživanja. Metodologija se razlikovala: Francuzi

rjeđa mreža, manje punktova – više građe (riječi i oblika), Nijemci gušća mreža govora, više punktova – manje građe. Tada je istražena i  Bosna i Hercegovina, naravno i s hrvatskim govorima.  Talijani – početkom 20. st., Rumunji pred II. svjetski rat, Slovaci,  Česi i Mađari nakon njega.  Za Njemački jezični atlas  u 19. st.  podaci za više od  40.000 govora.  

Istraživanje  hrvatskoga jezika metodom lingvističke geografije, izrada atlasa,  prikupljanje građe za njega, znatno kasni. Hrvatski se jezik istraživao  u okviru sedam višejezičnih atlasa, to su: Lingvistički 'atlas Mediterana (7 punktova)', Općeslavenski lingvistički atlas (OLA, 39),  Europski  lingvistički atlas (ALE),  atlas srednjojužnoslavenskih  jezika, dijasistema   (Srpsko-hrvatski dijalektološki atlas,  izrada napuštena), Karpatski atlas (1), Mali dijalektološki atlas balkanskih jezka (1);  Bosansko-hercegovački dijalektološki atlas (55).

U Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje prišlo se  1996. izradi hrvatskoga jezičnoga atlasa (koncepcija I voditelj M. Lončarić), najvažnijega hrvatskoga filološkog znanstvenoistraživačkoga prioriteta.  Atlas obuhvaća  i hrvatske  govore izvan Hrvatske. U drugoj fazi izrade treba obuhvatiti i jezike manjina u Hrvatskoj,

Uz istraživanje na terenu izrađuju se  fonološki opisi punktova  radi vjerodostojne fonološke interpretacije građe.  Polustoljetno razdoblje istraživanja za atlas  objektivno uvjetuje neusklađenost  građe. Stanje u nekim govorima promijenilo se  zbog migracija,  civilizacijskih promjena (opće školovanje, urbanizacija, agresivni javni mediji, radio, televizija). S vremenom se idiom mijenjaju i svojim organskim razvojem. Treba snimiti zvučni zapis (60 do 120 minuta) slobodnoga govora i za punkt. istražene ranije.

            Mreža za Hrvatski jezični atlas predviđa oko 410 hrvatskih punktova (odabranih mjesnih govora u mreži Atlasa): u Hrvatskoj 289, u BiH 55, dijaspori 56 (Italija 2, Crna Gora 4, Kosovo 2, Češka 1, Slovačka 3, Austrija 10, Mađarska 18, Srbija 11, Rumunjska 5). Po narječjima: čak. 102  (Hr.  86, dijas. 16) ,  štok. 188 ( H112, BH 55, dijas.  32);    kajk. 111 (H 106, dijas. 5).

Trebalo je  terensko istraživanje završiti za 5-8 godina. Zbog izostanka financiranja istraživanje još nije završeno,  istraženo je ¾  punktova;   nisu istraženi  svi kajkavski  (20, petina) ni štokavski  (70  trećina), iako su većina Hrvata štokavci.

Građa je prikupljana od izvornih govornika po jedinstvenom upitniku (2098  pitanja), koji je  sastavljen po semantičkim cjelinama,  obuhvaća riječi i njihove oblike koji daju podatke o pojedinim razinama jezika (prozodiji, fonemima, izgovoru, morfologiji, tvorbi, sintaksi, ograničeno o leksiku). Uz njih je i dvadesetak dodatnih pitanja o mjestu te isto toliko o ispitaniku.

Zbog izostanka financiranja terenskih istraživanja prišlo se  intenzivnijoj izradi fonološćkih opisa.  Čakavski  punktovi  bili su uglavnom istraženi, izrađivani su najprije njihovi fonološki opisi, koji će se  objaviti kao jedan od triju svezaka fonoloških opisa,  druga dva sveska  obuhvatit će štokavske i kajkavske   punktove.

Građa upitnika nije potpuno sumjerljiva zbog razlike u vremenu istraživanja i iskustva istraživača; mogla se provjeriti  u nekoliko slučajeva. Kada su novija istraživanja pokazala  drukčije stanje,  prikazuje se stanje prema upitniku, u bilješci se iznose novija saznanja. U izradi je opisa najvažnija građa upitnika,  posao istraživača, koji je na terenu  bilježio i interpretirao građu – obrađeni upitnik originalno je znanstveno djelo, iako nije objavljeno. V. Zečević izradila je probni fonološki opis, i to na primjeru govora Pisarovine.  Opisi su  dijelom različiti, vidi  se i autorski pristup.

U međuvremenu građa je digitalizirana.

Govori  koji su punktovi  OLA također su i punktovi  HJA. Većina je   istražena po oba upitnika.  Upitnik za OLA  ne sadrži pitanja za neke osobine koje su karakteristične za hrvatski jezik. Odbor za dijalektologiju HAZU odlučio je da se za čakavski  svezak fonolooških  opisa HJA preuzmu  opisi iz FO OLA.

           Za  hrvatski jezik  može se  pretpostaviti jedan zajednički ishodišni fonološki sustav za vokalizam i konzonantizam (koji su jednaki ne samo za srednjojužnoslavenski dijasistem, srednjužnosolavenske jezike nego i za slovenski), ali ne može za prozodiju. Suponiraju se  tri,

i to dva za štokavsku   i čakavsku  akcentuaciju te jedan za kajkavsku.  

Redovno se polazi od pretpostavljenoga općehrvatskoga razvoja (ishodišnoga fonološkoga sustava), ali ako treba, donosi  se prasl. stanje. Pretpostavljeno općehrvatsko stanje nije uvijek u apsolutnoj kronologiji istodobno, važna je relativna kronologija, a polazi se od zadnje faze razvoja.

II. Istraživanja dijaspore

Za Bosnu i Hercegovinu mogu se uzeti istraživanja za Bosansko-hercegovački dijalektološki atlas (55 punktova). Od navedenih punktova za dijasporu većina je istražena; istraženi su svi čakavski punktovi. Najmanje je istraženo u Srbiji,  od predviđenih 14 punktova istražen je samo jedan, i to kajkavski (Boka kod Zrenjanina), što nije slučajno, jer je to bio najugroženiji govor, te u Crnoj Gori. Možda je istražen i koji drugi hrvatski govor, prema planu za  HSDA (npr. Kukujevci), ali o tome nema podataka.

Prema stanju na terenu, umjesto predviđenoga puncta može se istražiti koji drugi sličan (ako u predviđenom govoru nema dobroga informatora, a u sličnom susjednom ima  sl.). Također ako se utvrdi da postoji specifičan tip govora za kakav se nije znalo, nože se istražiti dodatni punkt.

U Srbiji, Vojvodini, predviđeni su kao punktovi Hrvatskoga jezičnoga atlasa govori:

403. Subotica, 403a.Tavankut, 403b. Bikovo, 404. Bački Monoštor, 404a. Svetozar Miletić (Lemeš), 405. Sonta, 406. Bač, 407. Kukujevci, 408. Beočin, 409. Hrtkovci, 410. Golubinci,

411. Surčin, 412. Starčevo (ili Opovo, štok., Banat), 413. Boka, kajkavski  (istražio M. Lončarić).

Apsurd je  što je nacionalni identitet deklarativno jedan od prioriteta znanstvenoga istraživanja, a kao da jezik nije najvažniji element identiteta.   To je ne samo važan posao nego i hitan – zbog stoljetnoga zaostatka, a narodni govori nestaju,   kroz vrijeme se mijenjaju – govor jednoga mjesta nije isti danas kao što je bio  krajem 19. stoljeća,  a to su i migracije (npr. i u domovinskom ratu), civilizacijske promjene (opće obrazovanje, agresija javnih medija, posebno radija i televizije), urbanizacija. Nestaju i mjesta u kojima su se govorili. Knjige koje se  izdaju u  Stoljećima mogu se izdati i koju godinu kasnije, rimsko kamenje  može se otkopati i za više godina nepromijenjeno, ali narodni govor od danas nije jednak kao sutra, ili posve nestaje.

           Nadam se da će ono što nismo za svoj jezik napravili u prošlom mileniju, ni u prvom desetljeću ovoga, ni za moga radnoga vijeka, čemu sam težio, napraviti realno brzo.

• Hrvati u Srbiji
• Etničke grupe Vojvodine
• Miting u Hrtkovcima

• Hrvatska matica iseljenika^{[mrtav link]} (sh)
• Hrvatska riječ - Denacionalizacija Hrvata u Bačkoj (sh)
• Hrvatska riječ - Kompatibilnost bunjevačkog s hrvatskim (sh)
• Dnevnik (Novi Sad) - Živeti zajedno: Nacionalne manjine u Vojvodini: Hrvati - Pravi test vojvođanske tolerancije Arhivirano 2007-09-27 na Wayback Machine-u
• Hrvatska riječ - Istraživanje identiteta bačkih Hrvata - lični i profesionalni izazov (sh)
• Zvonik - Jezik i pravopis Bunjevaca i Šokaca (sh)
• HKPD „Matija Gubec“ Tavankut Arhivirano 2011-12-16 na Wayback Machine-u (sh)
• Zajednica proteranih Hrvata iz Srema, Bačke i Banata Arhivirano 2012-03-23 na Wayback Machine-u (sh)
• Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (sh)