Fulvio Tomizza

Rođen 1935. u porodici malih posjednika i trgovaca^[2], naraštaji njegovih predaka gradili su Juricane, selo župe Materada nadomak Umaga^[2]. Školovao se u Gorici i Kopru.^[2] U drugom poraću otac odlučuje s obitelji napustiti zemlju i otići u Italiju. Tomizza duboko proživljava iskustvo iskorjenjivanja, osjećaj podijeljenosti između «novog» i «starog» svijeta. Ponovno pokušava živjeti u tadašnjoj SFR Jugoslaviji. Pohađa Akademiju dramskih umjetnosti u Beogradu^[2], radi kao redateljski asistent u Ljubljani^[2] na filmu Trenutki odločitve Františeka Čapa^[3], prikazanog na Venecijanskom filmskom festivalu 1955. godine.

Međutim, poslije Londonskog sporazuma u trenutku kada Istra konačno prelazi pod SFR Jugoslavijom, Tomizza se odlučuje za trajno nastanjenje u Italiji^[3]. Zajedno s još nekih 200.000 izbjeglica, odlučuje se za odlazak u Italiju suočivši se sa sudbinom stranca u Trstu, gradu gdje započinje njegova pripovjedačka karijera. Svu bol i duboku zbunjenost prepušta papiru, rasvjetljava zapletenost misli i osjećaja. Od 1955. je živio stalno u talijanskom Trstu.^[1]

Godine 1962. je u Trstu režirao dramu Vera Verk, priča o samoubojstvu smještenom u 1930-im na istarskom Krasu.^[3] U tim godinama je oženio Lauru Levi, kćer muzikologa Vita Levi, iz kojeg braka je se 1965. rodila kći Franca Tomizza.^[3] Godine 1961. zapošljava se u tršćanskom lokalnom uredu RAI-a.^[3]

Nakon prvih narativnih proba, godine 1960. u Milanu je objavio roman Materada za nakladu Mondadori, računajući na pomoć glazbenika Giorgia Federica Ghedinija, koji je posredstvom Fernande Pivano uspio pridobiti Elia Vittorinija da pregleda rukopis. Kroz priču o porodici Kozlovich, roman oslikava istarski egzodus i lično životno iskustvo autora.^[3] Slijede tematski i stilski vrlo slični romani La ragazza di Petrovia (1963.) i Il bosco di acacie (1966), kasnije pretiskani zajedno sa prvim romanom u knjizi pod naslovom La trilogia istriana (Istarska trilogija, 1967).^[3]

Uspjeh na talijanskoj književnoj sceni dolazi 1977. godine sa romanom La miglior vita, objavljen za nakladu Rizzoli, u kojem razmatra etičke implikacije u ljudskim odnosima koristeći svjedočanstvo svećenika Martina Kružića.^[1] Romanu je dodijeljena nagrada Strega ispred romana Gli dei torneranno autora Carla Sgorlon i drugih u natjecaju^{[α 1]}.^[4] Njegovo životno književno djelo je 1979. proslavljeno Nagradom države Austrije za europsku književnost.^[2][5]

Umro je 21. maja 1999. u Trstu u svojoj 64. godini^[6] te je po njegovoj oporuci pokopan na groblju u Juricanima.^[3]

Opisujući rodnu Istru u svojim djelima Tomizza je uvijek zagovarao potrebu suživota i snošljivosti jednih prema drugima. Mirio je razne etničke i ljudske različitosti. Materada (1960.) je Tomizzin književni prvijenac. Iako u njoj opisuje mučno iskustvo egzodusa, ona je i topla priča i dnevnik sjećanja onih koji su otišli. Slijedi Djevojka iz Petrovije (1963.) koja je drugi dio iste pustolovine, kasnije cjeline Istarska trilogija (1967.). Justina (Giustina), središnji lik ovog romana, ne uspijeva se snaći u novom gradu, kopni u potrazi za putom nemogućeg povratka. Bagremova šuma (1966.) završni je roman Istarske trilogije. Izbjeglička sudbina suočena je s bespovratnim iskorjenjivanjem, a spas od goreg moguć je samo prihvaćanjem sudbine, prihvaćanjem zemlje. Slijedi autobiografska trilogija: Peto godišnje doba (1965.), Stablo snova (1969.) i Mirjamin grad (1971.). Romanom Bolji život (1977.) predstavio se kao povjesničar svog kraja. Mnogi ovo djelo smatraju njegovim najboljim uratkom.

Godine 1989. istarski nakladnik “Libar od grozda” iz Pule objavio mu je Odabrana djela na hrvatskom jeziku u 5 knjiga, u redakciji Alda Klimana.

Ostala djela:

• Naopaki toranj (1971.)
• Zbirka kratkih priča i zapisa
• Kamo se vratiti (1974.)
• Prijateljstvo (1980.)
• Zlo dolazi sa Sjevera (1984.)
• Jučer, prije stotinu godina (1985.)
• Mladenci iz ulice Rossetti (1986.)
• Kad je Bog napustio crkvu (1986.)
• Mletačka nasljednica (1988.)

• Vera Verk (1963)
• Ritorno a Sant'Elia (1965)
• La storia di Bertoldo (1969)
• L'idealista (1976)
• La finzione di Maria (1981)
• Li homeni del mondo / Litanie eretiche (1977-1987)

• 1965. Nagrada Selekcije Campiello, za roman Peto godišnje doba^[7] (La quinta stagione)
• 1969. Nagrada Viareggio, za roman Stablo snova^[8] (L'albero dei sogni)
• 1972. Nagradu La Fiera Letteraria^{[α 2]}, za roman Mirjamin grad (La città di Miriam)
• 1974. Nagradu Selekcije Campiello, za roman Kamo se vratiti^[7] (Dove tornare)
• 1977. Nagradu Strega, za roman Bolji život^[4] (La miglior vita)
• 1979. Nagradu austrijske države za europsku književnost^[5]
• 1986. Nagrada Selekcije Campiello, za roman Mladenci iz ulice Rossetti^[7] (Gli sposi di via Rossetti)
• 1992. Nagrada Selekcije Campiello; Nagradu Boccaccio, za roman I rapporti colpevoli^[7]

Svakog svibnja održava se znanstveni skup posvećen radu i djelu Fulvia Tomizze pod nazivom Tomizza i mi – susreti uz granicu. Umag, Koper i Trst domaćini su ovih susreta, prvi put održanih 2000. godine.