Dési Bouterse

Bouterse je rođen 13. listopada 1945. godine u multietničkoj obitelji koja je imala indijanske, afričke, nizozemske, francuske i kineske korijene u Domburgu.^[9][10] Kao dječak se preselio u Paramaribo, gdje ga je odgajala teta. Nakon što je završio osnovnu St. Jozefschool, upisao je strukovnu srednju školu, ali nikada ju nije završio.^[10][11] Godine 1968. odlazi u Nizozemsku i pridružuje se oružanim snagama. Nakon završenog vojnog obrazovanja, otišao je kao rezervist u Kraljevsku vojnu školu u Weertu na dodatnu obuku. U tom je periodu ostvario značajne sportske uspjehe te je bio kapetan košarkaške momčadi.^[12]

Dvije godine kasnije oženio se Ingrid Figueirom, koju je upoznao još kao tinejdžer u Surinamu. Par je imao dvoje djece, kćer Peffy, i sina Dina. Nedugo nakon vjenčanja, Bouterse je poslan u nizozemsku vojnu bazu u njemačkom Seedorfu.^[12] U studenom 1975., Bouterse se s obitelji vraća u Surinam, nakon što je isti stekao punu nezavisnost od Nizozemske. Njegov cilj bio je uspostavljanje surinamskih oružanih snaga, a 1979. godine prihvatio je ponudu Roya Horba da postane čelnik novoosnovane Surunamske vojne unije (niz. Bond voor Militair Kader, BvMK).

Glavni članci: Državni udar u Surinamu 1980. i Decembarska ubojstva

Međutim, iako je vojska bila relevantan faktor u Surinamu nakon osamostaljena, situacija nije bila idealna te su postojale grupe koje su se protivile aktualnom stanju i zahtijevale su pregovore s premijerom Henckom Arronom. Arron je odbio pregovarati te je dao uhapsiti one časnike koji su mu stvarali probleme; isti su se pred sudom trebali pojaviti 26. veljače 1980. godine. Dan ranije, 25. veljače 1980. godine, Dési Bouterse, Horb i četrnaest drugih časnika svrgnulo je u vojnom udaru vladu Hencka Arrona, što je događaj koji se danas naziva Puč narednika. Skupina časnika koji su predvodili puč bili su poznati kao "Šesnaestorica" (niz. Groep van zestien), a predvodio ih je upravo Bouterse. Nakon puča, naredio je i predsjedniku Johanu Ferrieru da podnese ostavku u roku od šest mjeseci, a vlast u državi preuzeo je Nacionalni vojni savjet, na čijem je čelu bio Bouterse. Bouterse je tako de facto preuzeo svu kontrolu u državi kao vojni diktator, a iako je funkcija predsjednika formalnopravno zadržava, Bouterse je od 1980. do 1988. godine postavljao, kao marionete, sve predsjednike Surinama.

No, zanimljivo, puč je imao podršku naroda jer je, nominalno, njegov cilj bio dovođenje države u red. Surinam je tada bio izrazito korumpirana država, a nezaposlenost je iznosila visokih 18%, što se odrazilo na ionako loše gospodarsko stanje u državi. Vijeće je za cilj imalo ispraviti te probleme, što im je donijelo podrušku među populacijom Surinama. Međutim, urbzo se ispostavilo da je to bila samo varka, jer Vijeće nije imalo nikakvih jasnih političkih planova, a uprava koja je trebala ispraviti stanje u državi pretvorila se u okrutnu vojnu diktaturu.^[13] Na samom početku udara, pučisti su zapalili zgradu glavne policije u Paramaribu, što i danas stoji kao "spomenik revoluciji" i tu se svakog 25. veljače, od 2010. godine komemorira ovaj kontroverzni događaj, koji je ujedno proglašen i državnim praznikom od strane Boutersea kada je, kasnije, legalno izabran za predsjednika. Bivši predsjednik Surinama u dva mandata, Ronald Venetiaan, rekao je kako 25. veljače ne bi trebao biti državnik praznik, već nacionalni dan žalosti.

 

Prvi potezi diktature bili su uvođenje policijskog sata i ograničavanje sloboda medija; de Ware Tijd bile su jedine novine koje su smjele izlaziti, međutim i one su bile podložne rigoroznoj cenzuri. Državna uprava bila je izrazito korumpirana, a došlo je i do progona te sumarnih egzekucija političkih protivnika.^[14] Najzloglasniji takav incident dogodio se u prosincu 1992. godine, kada je Bouterse organizirao egzekuciju 15 surinamskih uglednika koji su kritizirali njegov režim ili su bili povezani s pokušajem puča od 11. ožujka 1982. godine. Petnaest uglednika uhapšeno je i odvedeno u Fort Zeelandiju, Bouterseovo sjedište, gdje su mučeni i onda pogubljeni. Dva dana nakon ubojstava, Bouterse je na televiziji lagao kako su uhapšeni bili osumnjičeni za planiranje puča u kojem bi svrgnuli Vijeće te kako su ubijeni prilikom pokušaja bijega iz pritvora.^[15] Prosinačka ubojstva i danas ostaju kao najzloglasniji događaj Boutersove dikatature, iako je sam Bouterse tvrdio da nije bio osobno prisutan prilikom ubojstava te kako je ista naredio Paul Bhagwandas, koji je umro 1996. godine, nekoliko godina prije početka suđenja za ovaj zločin; Bouterse je prihvatio političku odgovornost za ubojstva, ali ne i osobnu.^[16] Suđenje za zločine pokrenuto je tek 2007. godine, a optužnica je podignuta protiv čak 25 osoba, s tim da je Bouterse - koji je tvrdio da se radi o političkom progonu - bio glavni optuženik. Bouterse je 2010. godine postao predsjednik Surinama te se nijednom nije pojavio u sudnici tijekom postupka; godine 2012., jedan od optuženika, Ruben Rozendaal, odlučio je izaći u javnost s istinom o ubojstvima, smatrajući kako je to njegova dužnost prije nego umre, a tada je bolovao od smrtonosnog oboljenja bubrega.^[17] Povukao je svoje svjedočenje iz 2010. godine te je javno obznanio da je Bouterse ne samo bio prisutan, već je i osobno ubio dvije osobe, sindikalista Cyrilla Daala i časnika Surendrea Rambocusa.^[18][19] Međutim, iako je postupak bio u tijeku, Bouterse je iskoristio svoju političku moć te je u parlamentu progurao kontroverzni Zakon o amnestiji, koji je svim optuženicima - samo dva mjeseca prije presude - za Prosinačka ubojstva dao amnestiju^[20][21] te je nalagao trenutnu obustavu kaznenog postupka.^[21][22][23] Zakon je izazvao oštre reakcije kako u Surinamu tako i izvan Surinama,^{[15][24][25][26][27]} a posebice u Nizozemskoj;^[28] premijer Mark Rutte smatrao je ovakav zakon "neprobavljivim".^[29] Međutim, Bouterse se tada izvukao te je odslužio svoj prvi mandad do kraja, a 2015. godine ponovo je izabran na petogodišnji mandat. Ipak, Sud je 2019. godine poništio sporni zakon te je osudio Boutersea na 20 godina zatvora,^[30] a on se 2020. godine, još uvijek kao predsjednik, prvi puta pojavio pred sudom - u punoj vojnoj opremi - kako bi se žalio na presudu.^[31] Nakon ubojstava, Bouterse je 1982. godine službeno zatvorio Univerzitet Anton de Kom, a godine 1985. zabranjeno je djelovanje političkih stranaka i sloboda okupljanja.

Što se tiče ostatka njegove diktature, Bouterse je - iako nije bio komunist - uspostavio dobre vanjskopolitičke odnose sa Sovjetskim Savezom, Kubom i Sjevernom Korejom. Nizozemska je, s druge strane, obustavila financijsku pomoć koju je slala Surinamu, a što je - u kombinaciji s padom cijena boksita - dovelo do značajne ekonomske krize u zemlji. Uz to, režim se konstantno morao boriti s utancima, kako vojnim tako i civilnim. Godine 1983. godine, Bouterse je protjerao kubanske diplomate i približio se Sjedinjenim Državama, moguće zbog straha od američke invazije poput one na Grenadi.^[13]

Glavni članci: Surinamski unutrašnji rat i Masakr u Moiwani

Iako je Bouterse do 1985. godine značajno konsolidirao svoju vlast, problemima nije bio kraj. Dana 22. srpnja 1986. godine, oko 03:00, pripadnici gerilske vojske Junglecommando oteli su 12 vojnika s njihovih pozicija u Stolkertsijveru, čime je formalno započeo višegodišnji krvavi Surinamski unutrašnji rat, u kojem se Junglecommando borio protiv Bouterseove vojske.^[32] Junglecommando bila je gerilska jedinica koju je ranije osnovao Ronnie Brunswijk pod izlikom borbe za prava Marona. Brunswijk je ranije bio Bouterseov osobni tjelohranitelj, ali je dobio otkaz bez isplate plaća te je iz osvete osnovao jedinicu komandosa i 1986. godine započeo građanski rat protiv Boutersea. Kako bi se osvetio za ovaj napad, Bouterse je 29. studenog 1986. godine poslao vojsku u Brunswijkovo rodno selo, Moiwanu, gdje je vojska ubila 39 civila, mahom žena i djece, dok je ostatak sela uništen, a preživjeli stanovnici bili su prisiljeni pobjeći.^[15][33] Bio je ovo najzloglasniji, iako ne i jedini, zločin Unutrašnjeg rata. Iako Bouterseova osobna upletenost u ovaj masakr nikada nije formalno dokazana, s obzirom na činjenicu koliku je moć imao u to vrijeme u Surinamu, izgledno je kako je upravo on orkestrirao ovaj masakr nad civilnim stanovništvom. Naknadno je u surinamu osnovana udruga Moiwana '86, koja za cilj ima istražiti sve okolnosti ovog masakra i pronaći krivce.

Zanimljivo je da je država formalno otvorila istragu za ovaj zločin, ali ista je naišla na veliki zastoj kada je Herman Gooding, tadašnji policijski načelnik, ubijen u kolovozu 1990. godine u Fort Zeelandiji; njegov je leš ostavljen ispred ureda Dési Boutersea, koji u to vrijeme nije imao nikakve funkcije u Surinamu, ali je ostao na čelu vojske te je i dalje zadržao značajan utjecaj u surinamskoj politici, iako je 1988. godine formalno poražen na izborima. Država je nastavila istragu masakra i Goodingovog ubojstva, ali bez velikog napretka, jer su svjedoci ili pobjegli ili nisu bili voljni surađivati. U kolovozu 2005. godine, Međuamerički sud za ljudska prava naredio je Surinamu da preživjelima iz Moiwane (njih 130) isplati 3,000,000$ te da uspostavi zakladu u vrijednosti od 1,200,000$ za obnovu Moiwane,^[34] uz napomenu da je država dužna pronaći i procesuirati odgovorne za ovaj ratni zločin.^[35]

Glavni članak: Državni udar u Surinamu 1990.

Bouterseova vojna diktatura počela je postepeno popuštati krajem 1985. godine, kada je država ukinula zabranu političkim strankama, što je bio prvi korak ka povratku na civilnu vlast. Naredne godine izbio je građanski rat, koji je dodatno destabilizirao Bouterseovu poziciju, a vanjski pritisci postali su sve jači. Bouterse je konačno popustio te je 30. rujna 1987. godine organiziran referendum kojim je usvojen novi ustav; dva mjeseca kasnije, Bouterseov politički protivnik Ramsewak Shankar izabran je za predsjednika Surinama.^[14] Iako je formalno svrgnut s vlasti, Bouterse je ostao na čelu vojske te je, sukladno tome, ostao izrazito moćan. Nastavio je rat i pregovore s Brunswijkovim komandosima, a u periodu od 1988. do 1990. nekoliko njegovih oponenata ubijeno je ili je nestalo.

Situacija se pogoršala 1990. godine, kada je došlo do incidenta na aerodromu Schiphol u Amsterdamu. Naime, Bouterse, koji se vraćao u Surinam nakon privatnog putovanja u Ganu i Švicarsku, zaustavljen je i zadržan na aerodromu; predsjednik Shankar bio je na istom letu i nije protestirao, što je uvrijedilo Boutersea, koji je podnio ostavku na čelu vojske. Sljedećeg dana, Ivan Graanoogst, Bouterseov privremeni nasljednik, telefonski je kontaktirao Shankara i prisilio ga na ostavku; ovaj događaj danas je poznat kao Telefonski puč, a iako formalno nije bio na čelu vojske, smatra se kako je upravo Bouterse bio glavni orkestrator novog državnog udara u Surinamu.^[36] Ipak, vojna vlast ovoga je puta trajala znatno kraće jer je civilna vlast uspostavljena već nakon godinu dana.

No, problemi za Boutersea gomilali su se 90-ih godina, a sve je kulminiralo 16. srpnja 1999. godine, kada je nizozemski sud osudio Boutersea in absentia na 11 godina zatvora zbog krijumčarenja gotovo pola tone (474 kg) kokaina.^[37] Tužiteljstvo je smatralo kako je Bouterse bio na čelu Surijskog kartela, koji je bio zaslužan za krijmčarenje velike količine droge iz Surinama i Brazila u Europu (posebice Nizozemsku) tokom 80-ih i 90-ih godina. Sam Bouterse tvrdio je da je nevin te da je glavni svjedok, Patrick van Loon, podmićen od strane nizozemske vlade; Ruben Rozendaal je 2012. godine rekao da je Bouterse bio povezan i s kolumbijskim FARC-om, s kojima je razmjenjivao oružje za kokain. U Europi je od 1999. godine aktivan nalog za njegovo hapšenje, a jedno je vrijeme bila aktivna i Interpolova tjeralica, tako da Bouterseu prijeti hapšenje ukoliko napusti Surinam.^[38] I njegov najstariji sin, Dino Bouterse, imao je sličnih problema. Godine 2005. u Surinamu je osuđen na osam godina zatvora za trgovanje narkotika, ali je pušten ranije zbog dobrog vladanja i zaposlen u državnoj službi.^[39] No, godine 2013. ponovno je uhapšen, ovoga puta od strane Amerikanaca, u Panami te je izručen Sjedinjenim Državama, koje su ga osudile na 16 godina zatvora za trgovanje narkoticima i terorizam.

Nakon ponovnog povratka demokracije i sudske presude, Bouterseov je utjecaj u jednom trenutku oslabio te se on na sve načine pokušavao vratiti na vlast legalnim putem. Od 2000. godine, njegova je Narodna demokratska stranka postepeno rasla te je na izborima 2010. godine konačno došla u poziciju najjače parlamentarne stranke s 23 mandata. Ipak, Bouterseu su nedostajala tri mandata do apsolutne većine, tako da je ubrzo stupio u koaliciju sa svojim bivšim protivnikom, Ronniejem Brunswijkom, čija je stranka imala sedam mandata, te Narodnim savezom Paula Somohardja, koji je osvojio šest mandata.^[40] Dana 19. srpnja 2010. godine, Bouterse je formalno izabran za predsjednika Surinama s 36 glasova u parlamentu; njegov potpredsjednik postao je Robert Ameerali. Za vrijeme svoga mandata, uveo je univerzalno zdravstveno osiguranje, minimalnu plaću, besplatne školske obroke i plan za nacionalne mirovine.^[41] Ipak, za vrijeme svog prvog mandata promijenio je nekoliko ministara, što zbog afera, što zbog osobnih razloga.

Na izborima 2015. godine njegova je stranka osvojila 26 mandata, a time i apsolutnu većinu u parlamentu, tako da je Bouterse reizabran za predsjednika bez oponenta 14. srpnja 2015. godine.^[42] Ovo se dogodilo dok je proces za Prosinačka ubojstva bio u tijeku. Iako je 2020. godine ponovo izabran u parlament, Bouterse je rekao da neće aktivirati svoj mandat^[43] nakon što je njegova stranka izgubila dest mjesta u Narodnoj skupštini. Također se odbio kandidirati za novi predsjednički mandat, a nedugo nakon izbora Chana Santokhija za njegova nasljednika, Bouterse je 16. srpnja 2020. godine objavio kako odlazi u političku mirovinu.^{[44][45][46][47]}