Bitka kod Rafije

Antioh III je stupio na seleukidsko prijestolje godine 223. pne. odlučan da povrati teritorije koje je njegov otac Seleuk II Kalinik morao predati Egiptu u trećem sirijskom ratu. Pripreme za rat protiv Egipta su počele odmah nakon stupanja na prijestolje, a sam pohod trebao započeti 221. pne. Antioha su, međutim, omele intrige njegovog glavnog ministra Hermeje i pobune satrapa u istočnim provincijama. Tek kada je uspio riješiti te probleme, Antioh je pokrenuo pohod godine 219. pne.

U međuvremenu je i sam Egipat prolazio kroz period političke nestabilnosti, izazvan smrću dugogodišnjeg vladara Ptolemeja III. Na prijestolje je došao mladi Ptolemej IV, koji je pokazao malo zanimanja za državničke poslove te skoro svu vlast prepustio ministru Sosibiju. Kraljev ministar je svoju vlast nastojao konsolidirati likvidacijama članova kraljevske porodice i njihovih potencijalnih pristaša, što je izazvalo metež u državnoj upravi. Zbog toga se Egipat nije mogao pripremati za Antiohovu invaziju, a i dio Ptolemejevih komandanta je prebjegao Seleukidima.

Zbog svega toga je Antioh bez nekih velikih poteškoća godine 219. pne. zauzeo skoro sva područja Kelesirije, uključujući i Judeju. Tada je Sosibije, shvativši razmjere krize u kojoj se našla zemlja, započeo pregovore o miru s Antiohom. Zato 218. pne. nije bilo većih operacija - Antioh je konsolidirao svoju vlast u novoosvojenim područjima, a Sosibije nastojao kupiti vrijeme kako bi podigao egipatsku vojsku. Nastojeći steći kakav-takav paritet s Antiohom, odlučio je, po prvi put u historiji ptolemejskog Egipta, naoružati egipatske domoroce te i obučiti hoplitskoj taktici. Te su mjere dale ploda, te je do ljeta 217. pne. kada je Antioh izgubio strpljenje i ponovno pokrenuo vojsku, Egipat imao vojsku s kojom se mogao suprotstaviti Seleukidima.

Vojske su se pred bitku ulogorile oko 1 km jedna od druge. To je dovodilo do stalnih čarki. To je Teodot Etoljanin shvatio kao priliku da se noću osobno ušulja u Ptolemejev logor i pokuša ubiti egipatskog kralja. U tome nije uspio te je nakon pet dana čarkanja došlo do konačnog sudara dvije vojske.

Obje vojske su zauzele sličan borbeni poredak - svoju tešku pješadiju, odnosno falangu - su stavili u centar, dok je na oba krila stavljena konjica i bojni slonovi. Antioh je, pak, po uzoru na Aleksandra Velikog, uzeo mjesto na desnom krilu svoje vojske, dok se Ptolemej našao bliže centru.

Antiohov je plan bio da sa konjicom i slonovima na svom desnom krilu razbije lijevo krilo egipatske vojske. U početku je izgledalo da će Antiohov plan uspjeti - njegovi sirijski slonovi su svojim mirisom izazvali paniku među Ptolemejevim afričkim šumskim slonovima, što je dovelo do sveopćeg meteža u egipatskim redovima. Antioh je naredio juriš svog desnog krila te je lako razbio Ptolemejevu konjicu i egipatsku kraljevsku gardu na lijevom krilu, a potom njene ostatke počeo goniti prema Ptolemejevom logoru uvjeren da je izvojevao pobjedu.

U međuvremenu je u napad krenula i Ptolemejeva konjica na desnom krilu, te lako razbila Antiohovu konjicu. Sam je Ptolemej došao među pripadnike falange u centru i naredio da krenu u napad. Potaknuti svojim kraljem, egipatski vojnici su uspjeli razbiti neprijateljski centar i natjerati ga u bijeg.

Kada se Antioh sa svojom konjicom vratio iz Ptolemejevog logora, na svoje veliko iznenađenje je vidio da Egipćani nisu poraženi, nego da zapravo gone glavninu njegove vojske. Antioh je svoje vojnike pokušao zaustaviti i natjerati da ponovno zauzmu borbeni poredak, ali je dotada većina njih našla sklonište iza zidina grada Rafija. Antioh im se pridružio, te sljedeći dan poslao glasnike Ptolemeju zatraživši primirje da pokopa mrtve, a što je bilo prešutno priznanje poraza. Tom je zahtjevu udovoljeno.

Nakon bitke su započeli pregovori, a temeljem njih je sklopljen mirovni sporazum. Sosibije, usprkos očigledne vojničke pobjede, nije inzistirao na teškim uvjetima za Antioha, zadovoljivši se time da vrati egipatsku vlast nad područjima Kelesirije koju je Antioh bio osvojio dvije godine ranije. Antiohu je, pak, dozvoljeno da od osvojenih područja zadrži luku Seleukiju Pijeriju. Time su obje strane imale razloga biti zadovoljne ishodom bitke.

Bitka je, pak, imala daleko ozbiljnije dugoročne posljedice po Egipat na unutrašnjem planu. S obzirom da je domorodačko stanovništvo po prvi put naoružano i obučavano u hoplitskoj taktici, time je oslabljena vlast grčko-makedonske elite. U godinama i decenijama iza bitke su učestale pobune protiv Ptolemejida, a neko vrijeme su ustanici od ptolemejidske vlasti uspjeli otcijepiti i Gornji Egipat. Ptolemejidi su, pak, tome nastojali stati na kraj preuzimajući sve više običaja i ikonografije drevnih egipatskih faraona. Ti su trendovi primjetni već na steli povodom pobjede koja datira iz novembra 217. pne. a kojoj se Ptolemej prvi put naziva faraonom ne samo na egipatskom nego i na grčkom jeziku.

Bitka je rekonstruirana u jednoj od epizoda BBC-jeve TV-serije Time Commanders.

• Battle of Raphia animated battle map Arhivirano 2010-08-01 na Wayback Machine-u by Jonathan Webb