Beginaž
Beginaž (nizozemski: Begijnhof, francuski: béguinage) bile su specifične vjerske institucije za zbrinjavanje neudatih djevojaka i udovica nastale tokom 13. vijeka po zemljama sjeverne Zapadne Evrope.[1]
| Beginaž Béguinage | |
|---|---|
 | |
U njima su mogle boraviti - begine, žene koje su vodile pobožni život, ali nisu pripadale nijednom crkvenom redu, već su ostale laikinje.[2]
Historija
urediBegine zvane i svete žene (latinski: mulieres sanctae, ili mulieres religiosae) prvi put su se pojavile u Lièguu krajem 12. vijeka. Ime begine (latinski: beguina) počelo se koristiti negdje 1230-ih, izgleda kao pežorativni izraz. Do sredine 13. vijek pokret se proširio po Niskim Zemljama, Njemačkoj i sjevernoj Francuskoj.[3]
Beginski pokret započeo je među ženama iz više klase i proširio se na srednju klasu.[3] Uz to što je rješio duhovne potrebe svojih članica, odgovario je i na socioekonomski problem nastao zbog viška neuudatih žena po gradovima. Većina begina živjela je u zajednicama zvanim- beginaž. U Njemačkoj su grupe do 60 - 70 begina živjele zajedno u jednoj kući, a u Niskim Zemljama najčešće svaka begina u pojedinačnoj kući unutar bloka ograđenog zidom. Većina se uzdržavala tkanjem, a često i dojenjem, a ostatak dana provodile su u molitvi i kontemplaciji.[3]
Begine su se kao laikinje držale celibata dok su živjele u zajednici-beginažu, ali su je mogle slobodno napustiti i vjenčati se.[3]
Brojne beginske zajednice bile su usko povezane s dominikancima i franjevcima, a neke su zajednice i njihove članice njegovale intenzivne forme misticizma. To je navelo mnoge ljude da ih optuže za herezu, zbog tog su u 13. vijeku bile predmet predrasuda i restriktivnog zakonodavstva. Na Koncilu u Vienni 1311. doneseni su dekreti o raspuštanju beginaža. Nakon tog je službena politika varirala je sve do 15. vijeka, kad je nastupila politika tolerancije. Dotad je početni entuzijam opao, pa su se brojne članice pridružile službenim vjerskim redovima. Neki beginaži još uvijek postoje, uglavnom u Belgiji, većina djeluje kao humanitarna društva.[3]
Jedna od najistaknutijih beginki bila je Marguerite Porete, koja je spaljena zbog hereze u Parizu 1310. Njeno djelo Miroir des simples âmes (Ogledalo jednostavnih duša) (oko 1300), danas se smatra najvećim vjerskim traktatom napisanom na starofrancuskom.[3]
Muški pandan Begina bili su poznati kao Begardi, ali oni nisu imali neku popularnost, posljednje zajednice u Belgiji nestale su za Francuske revolucije.[3]
Flandrijski beginaži su arhitektonske cjeline sastavljene od kuća, crkava, pomoćnih zgrada i zelenih površina, ograđene zidom.[1]
Trinaest flandrijskih beginaža je 1998. uvršteno na UNESCO-vu listu svjetske baštine kao lokalitet Flandrijski Béguinage.[1]