Beetlejuice

Mladi bračni par Barbara i Adam Maitland uživaju u svojoj kući u ruralnom krajoliku Nove Engleske. Međutim, dok su se vozili u autu, skrenuli su kako ne bi pregazili psa, te su doživjeli nesreću kada im se auto srušio sa mosta u rijeku. Barbara i Adam se vrata natrag u kuću, ali saznaju da su umrli i sada duhovi kada naiđu na knjigu Priručnik za nedavno preminule. Takođe, ne mogu napustiti sopstvenu kuću, inače se nađu u pijeskovitom krajoliku na kojem prebivaju ogromni pješčani crvi. Međutim, njihova kuća je prodana i nju se doseljava umišljena nova familija Deetz iz New Yorka, koja se sastoji od oca Charlesa, majke Delije i gotičke kćeri Lydije. Kada novi dizajner otho objavi da će transformisati kuću u neku vrstu moderne umjetnosti, Adam i Barbara odluče se riješiti obitelji Deetz. Zatraže pomoć posthumne zaposlenice Juno, ali im ona saopšti da moraju ostati u kući 125 godina. Adam i Barbara odluče prestrašiti familiju Deetz, ali su im pokušpaju neučinkoviti.

Iako su kao duhovi nevidljivi, Lydia iz može vidjeti te se sprijatelji s njima. Kako bi uspjeli u naumu, Barbara i Adam kontaktiraju neuglednog i raskalašenog duha Bubimira koji se amaterski bavi "bio egzorczimom" te koji se može sazvati ili otjerati kada se tri puta naglas izgovori njegovo ime. On im obeća da će otjerati Deetove te se počnu događati morbidni, paranormalni događaji u kući, iako familija Deetz i dalje ostaje. Charles čak savjetuje šefu da ukletu kuću pretvore u turističku atrakciju. Uz pomoć priručnika, Otho izvede seansu u kojoj pozove Adama i Barbaru ispred ukućana, ali par počne brzo stariti i raspadati se. Lydia pozove Bubimira kako bi mogao da interveniše, ali ovaj umjesto toga samo pokrene veći haos te odluči nasilu oženiti se za Lydiju. Adam i Barbara i sami odluče da intervenišu, te ogromni pješčani crv pojede Bubimira. Familije Deetz i Maitland odluče živjeti u miru u kući, dok je Bubimir poslan da čeka u ogromnom redu na recepciji, gdje mu ljutiti doktor smanji glavu.

Bubimir je osvojio Oscara za najbolju šminku.

BAFTA je nominirala film u dvije kategorije: najbolja šminka i specijalni efekti.

Nagrada Saturn je Bubimira nagradila u dvije kategorije: najbolji horor film i šminka. Nominiran je u još pet kategorija: najbolji režiser (Burton), scenario (McDowell i Skaaren), sporedni glumac (Keaton), glazba i specijalni efekti.

Američki filmski institut je Bubimira stavio na 88. mjesto na listu 100 godina AFI-ja... 100 smehova.^[4]

Bubimirov početak započne tako šarmantno da to više nikada ne ponovi. Film je jedan cijeli antiklimaks jednom kada shvatimo da će se raditi samo o spravama, a ne o likovima... Priča postaje sitcom kojeg održavaju razni specijalni efekti i bizarni dizajni, dok je nadahnuće nestalo... Izgled filma se može opisati kao nadrealni crtić. Ali filmska dramaturgija nije niti upola toliko originalna. Dio problema je Keaton kao egzorcist ljudi. Gotovo neprepoznatljiv iza kilograma šminke, on skače okolo i glumi Bubimira kao zločestog i oslobođenog napasnika. Ali njegove scene se ne uklapaju sa drugim sekvencama, i njegov nastup je uglavnom smetnja. Takođe je šteta što Baldwin i Davis, kao duhovi, provode većinu vremena smještanjem smisalica Jonesu i O'Hari te pridobivanju simpatija njihove kćeri; bilo bi puno interesantnije da su sačuvali svoj slatki romanticizam iz uvoda i smanjili slapstick.

– Roger Ebert^[5]

Literatura

• Salisbury, Mark; Burton, Tim (2006). Burton on Burton. Faber and Faber. ISBN 0-571-22926-3. 

• Beetlejuice na sajtu IMDb
• Beetlejuice na AllRovi-u
• Beetlejuice na Box Office Mojo-u
• Beetlejuice na Rotten Tomatoes-u (en)
• Beetlejuice na Metacriticu
• Zvanični website
• Fan site Arhivirano 2020-06-17 na Wayback Machine-u