Adalbert od Lotaringije

Adalbert (1000 – Thuin, 11. novembar 1048, ) bio je vojvoda Gornje Lorene od 1047. do smrti. Bio je prvi sin Gerard de Bouzonvillea (Gerhard), grofa od Metza i njegove supruge po imenu Gisela (Gisella).

Gothelo I, vojvoda Donje Lotaringije i vojvoda Gornje Lotaringije, je umro 1044. U Donjoj Lotaringiji ga je naslijedio sin Godfrey II, ali mu je nasljedstvo odbijeno u Gornjoj Lotaringiji. Godfrey se razbjesnio, digao ustanak protiv cara i opustošio krunske zemlje u Donjoj Lotaringiji. Ubrzo je poražen, a Adalbert imenovan na njegovo mjesto u Gornjoj Lotaringiji. Godfrey se međutim nastavio boriti za svoju zemlju; kada je došlo do novog sukoba, Adalbert je ubijen u bitci kod Thuina 11. novembra 1048. Nije imao djece,^[1] te je car Heinrich III na njegovo mjesto postavio brata Gerharda.

Reference

↑ In 1960, Szabolcs de Vajay je pretpostavio da je Adalbert bio grof od Longwyja i tast Guillaumea VII od Akvitanije i grofa Guillaumea I Burgundskog. (Annales de Bourgogne, Vol 32 (1960) 258-261), a slično navodi i Frederick Lewis Weis, Ancestral Roots of Certain American Colonists Who Came to America Before 1700, Line 144-22. De Vajay je, međutim naknadno osporio vlastite navode "Parlons encore d'Etiennette" u Onomastioque et Parente dans l'Occident medieval (Prosopographica et Genealogica, no.3), K. S. B. Keats-Rohan and C. Settipani, eds. (2000), pp. 2-6.

Adalbert od Lotaringije Kuća Metz Rođen/a: 1000 Umro/la: 11. novembar 1048
Prethodi: Godfrey III	vojvoda Gornje Lorene 1047–1048	Slijedi: Gerhard

[1] In 1960, Szabolcs de Vajay je pretpostavio da je Adalbert bio grof od Longwyja i tast Guillaumea VII od Akvitanije i grofa Guillaumea I Burgundskog. (Annales de Bourgogne, Vol 32 (1960) 258-261), a slično navodi i Frederick Lewis Weis, Ancestral Roots of Certain American Colonists Who Came to America Before 1700, Line 144-22. De Vajay je, međutim naknadno osporio vlastite navode "Parlons encore d'Etiennette" u Onomastioque et Parente dans l'Occident medieval (Prosopographica et Genealogica, no.3), K. S. B. Keats-Rohan and C. Settipani, eds. (2000), pp. 2-6.

[1]