Invazija Rusije na Ukrajinu

Glavni članak: Rusko-ukrajinski rat

Invazija Rusije na Ukrajinu 2022.
Dio Rusko-ukrajinskog rata
Vojno stanje        Pod kontrolom Ukrajine        Pod okupacijom Rusije i proruskih snaga
Datum 24. veljače 2022. – danas Lokacija  Ukrajina Ishod
Sukobljeni
Rusija Donjecka NR[α 1] Luganska NR[α 1] Podrška: Bjelorusija[α 2] Pridnjestrovska Moldavska Republika	Ukrajina Opskrba oružjem:  NATO  EU
Vođe
Vladimir Putin Mihail Mišustin Sergej Šojgu Valerij Gerasimov Vladimir Kolokoljcev Denis Pušilin Vladimir Paškov Leonid Pasečnjik Sergej Kozlov	Volodimir Zelenskij Denis Šmihalj Oleksij Reznikov Denis Monastirskij Oleksij Danilov Valerij Zalužnij Serhij Šaptala Ruslan Homčak Oleksandr Sirskij Vitalij Kličko
Vojne snage
Rusija: oko 175 000[6] do 190 000[7] na granici s Ukrajinom Donjecka NR: 20 000[8] Luganska NR: 14 000[8]	Ukrajina: 209 000 (oružane snage) 102 000 (paravojne snage) 900 000 (rezervne snage) [8]
Posljedice
Ruski gubitci: Po ruskim izvorima: 2 civilna broda bombardirana (nekoliko žrtava na brodu)[9] 1 Su-25 oboren[10] 1 An-26 oboren (posada poginula)[11] Po ukrajinskim izvorima: 3500 poginulih[12] 200 zarobljenih[12] 102 tenka uništena[12] 536 oklopnih vozila uništeno[12] 14 aviona oboreno[12] 8 helikoptera oboreno[12] 2 oborena aviona Iljušin Il-76[13][14] Po izvorima Ujedinjenog Kraljevsta: 450+ vojnika ubijeno[15]	Ukrajinski gubitci: Po ukrajinskim izvorima: 40+ vojnika ubijeno[16] 1 transportni avion oboren (pet poginulih)[17] 1 Su-27 oboren[18] Po ruskim izvorima: Neutralizirane vojne zračne baze Ukrajine i sustavi protuzračne obrane[19] 150+ vojnika se predalo[10][20] 7 borbenih aviona oboreno[21] 7 borbenih helikoptera oboreno[21] 9 dronova oboreno[21] 67 tenkova/borbenih vozila uništeno[22] 87 ostalih vojnih vozila uništeno[22] 8 brodova mornarice uništeno[23] Po izvorima iz Ujedinjenog Kraljevstva: 137 vojnika ubijeno[15]
25+ ukrajinskih civila ubijeno[24] 100.000 civila raseljeno[25] 1 turski brod oštećen[26] 1 komercijalni brod s moldavskom zastavom oštećen[27][28] Po ukrajinskim izvorima: ukupno 137 Ukrajinaca ubijeno, 316 ranjeno[29]

Dana 24. veljače 2022. godine, Rusija je započela invaziju velikih razmjera na Ukrajinu, što je označilo eskalaciju trenutnog rusko-ukrajinskog rata koji je započeo 2014. To je najveći oružani sukob na europskom tlu još od Drugog svjetskog rata.^[30] Ruski predsjednik Vladimir Putin, tvrdeći da proširenje NATO-a nakon 1997. predstavlja sigurnosnu prijetnju, tražio je da se Ukrajini zakonski zabrani pridruživanje vojnom savezu.^[31] Početkom 2022. invaziji je prethodilo dugotrajno gomilanje ruske vojske na ukrajinskim granicama. Nekoliko dana prije invazije, Rusija je priznala dvije samoproglašene države unutar ukrajinskih granica: Donjecku Narodnu Republiku i Lugansku Narodnu Republiku. Dana 21. veljače, ruske oružane snage ušle su u regiju Donbas na istoku Ukrajine, a 22. veljače Savjet Federacije jednoglasno je ovlastilo Putina da koristi vojnu silu izvan Rusije.

Dana 24. veljače, oko 5 sati po istočnoeuropskom vremenu, Putin je najavio „specijalnu vojnu operaciju” u istočnoj Ukrajini; nekoliko minuta kasnije počeli su raketni udari širom Ukrajine, uključujući i glavni grad Kijev. Ukrajinska granična služba objavila je da su napadnuti njeni granični prijelazi s Rusijom i Bjelorusijom.^[32][33] Dva sata kasnije, ruske kopnene snage ušle su u zemlju.^[34] Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij odgovorio je objavom izvanrednog stanja, prekidom diplomatskih odnosa s Rusijom i najavom opće mobilizacije. Invazija je naišla na široku međunarodnu osudu, uključujući sankcije koje su nametnute Rusiji, dok su s druge strane antiratni prosvjedi u Rusiji rezultirali masovnih uhićenjima.^[35] Prije i tijekom invazije, neke od članica NATO-a pružale su materijalnu i oružanu podšku Ukrajini; međutim, NATO kao organizacija nije.^[36]

Odmah nakon početka ruske invazije na ukrajinu, Europska unija, Sjedinjene Američke Države i druge Ukrajini prijateljske zemlje odlučile su pružiti Ukrajini žurnu gospodarsku pomoć i opskrbu ratnim materijalom^[37], te primijeniti ozbiljne ekonomske sankcije protiv Rusije. 3. siječnja 2022. god. Bruno Le Maire, ministar financija Francuske, ocjenjuje da će skoro tisuću milijardi dolara vrijedna imovina ruske države, te nekih poduzeća i "svih oligarha" biti zamrznuta već donijetim sankcijama. Europska unija neće poduzeti vojnu intervenciju, poručuje B. Le Maire, ali "smo potpuno odlučni da iskoristimo svu ekonomsku i financijsku moć kojom raspolažemo... već nanosimo tešku štetu ruskoj ekonomiji, tešku štetu ruskom financijskom sistemu".^[38]

U većem dijelu zapadnog svijeta sukob se najčešće naziva invazijom, a u Ruskoj Federaciji se prema službenoj državnoj naraciji naziva "specijalnom vojnom operacijom". Ruska agencija za nadzor komunikacija Roskomnadzor zabranila je početkom ožujka 2022. svim medijima u državi da o sukobu izvještavaju koristeći rat, invaziju, napad i druge termine koji odstupaju od službenog državnog.^[39][40] Slične naputke dobili su i učitelji u ruskim školama, ako ih učenici pitaju o ratu u Ukrajini.^[41] U ukrajinskim državnim medijima se najčešće rabi termin "agresija", što je čest slučaj i u američkim, britanskim i europskim medijima. U većem dijelu ostatka svijeta, odnosno državama s neutralnim stavom, prevladavaju termini poput "sukoba" ili "intervencije".

Glavni članci: Rusko-ukrajinski rat, Drugi hladni rat, Krim, Krimski Tatari, Krimski Kanat i Kijevska Rus'

Poluotok Krim je u svojoj povijesti bio dio različitih država, ali i nezavisan teritorij. Njegova južna obala bila je dio grčkog kulturološkog kruga skoro 2000 godina. Unutrašnjost poluotoka bila je protobugarska i hazarska 600 godina, nakon čega je pripadala Kijevskoj Rusi 200 godina, te 200 godina Zlatnoj Hordi. Oko 1400. godine, nezavisnost Krimskom Kanatu koja je trajala 100 godina, osigurali su Krimski Tatari. Kako bi stekli kontrolu nad primorskim regijama, zatražili su pomoć Osmanskog Carstva, koje je proglasilo Krimski kanat autonomnim dijelom carstva. Godine 1784. Rusko Carstvo porazilo je Osmanlije te je tako Krim postao dijelom Rusije. Osnovana je Crnomorska flota s bazom u Sevastopolju. Krim i susjedne regije formirale su administrativnu regiju s različitim imenima. Godine 1921. Krim postaje autonomna sovjetska republika, a priliv Slavena trajno je promijenio etničku ravnotežu područja. Godine 1945. ukinuta je Krimska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika te je tako Krim postao dio Ruske SFSR. Krimska oblast 1954. prebačena je u sastav Ukrajinske SSR.

Godine 1991. Krim je postao Autonomna Republika Krim, dio nove nezavisne države Ukrajine. Šest godina kasnije, potpisan je Ugovor o rusko–ukrajinskom prijateljstvu. Rusija je priznala granice Ukrajine, dobila je 80 % Crnomorske flote te je iznajmila objekte u Sevastopolju na 20 godina (kasnije produživši do 2042. godine). Nakon Ukrajinske revolucije na Majdanu godine, Ruska Federacija je u veljači 2014. godine okupirala poluotok Krim, slanjem neoznačene vojske, popularno zvane "malim zelenim čovječuljcima"^[42], koja je zauzela sve važne administrativne zgrade na poluotoku, stavivši ga tako pod rusku kontrolu.^[43] Nakon što su priznali da je neoznačena vojska njihova i u kasnijim pojašnjenjima, vodeći su ruski političari tvrdili da su okupacijom Krima "ispravili povijesnu nepravdu".^[44] Potom je organiziran kontroverzni referendum u pripajanju Krima Ruskoj Federaciji na kojem je 97% izašlih birača, glasalo za pripajanje poluotoka Rusiji.^[45] Ni Ukrajina, ni veći dio međunarodne zajednice nije priznao ovakvu aneksiju Krima, tvrdeći da je ona protivna međunarodnom pravu,^[46] dok su ruski službenici na pitanja o aneksiji Krima govorili da je aneksija "gotova stvar".^[47]

Kad je 1990. sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov proglasio atmosferu rastućeg povjerenja, upozorio je da bi izolacija Sjedinjenih Američkih Država ili Sovjetskog Saveza na europskom kontinentu dovela do pogoršanja povjerenja.^[48][49] Gorbačov je, također, izjavio da je širenje NATO-a na istok greška i poniženje za Rusiju.^[50]

Na krimskom poluotoku u 2006. je došlo do izbijanja prosvjeda. Razlog tome bio je dolazak američkih marinaca koji su došli u grad Feodosiju zbog vojne vježbe „Sea Breeze” između Ukrajine i NATO-a. Demonstranti su marince dočekali barikadama i parolama na kojima je pisalo „Okupatori, idite kući!”, a nekoliko dana kasnije krimski parlament proglasio je Krim „teritorijem bez NATO-a”. Nekoliko dana nakon prosvjeda, američki marinci povukli su se s poluotoka.^[51]

Godine 2008. ruski predsjednik Vladimir Putin govorio je protiv potencijalnog ulaska Ukrajine u NATO.^[52]

Godine 2014. Gorbačov je u intervjuu u vezi širenja NATO-a na istok rekao: „Ovo sam nazvao velikom greškom još od samog početka. To je definitivno kršenje duha izjava i uvjerenja koja su nam data 1990. godine. Što se Njemačke tiče, zakoni su utvrđeni i poštuju se.”^[53]

Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, Ukrajina i Rusija nastavile su održavati bliske veze. Ukrajina je 1994. pristala odreći se svog nuklearnog arsenala potpisavši Budimpeštanski memorandum o sigurnosnim garancijama pod uvjetom da Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD dadnu garanciju protiv prijetnji ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti Ukrajine. Pet godina kasnije, Rusija je bila jedna od potpisnica Povelje o europskoj sigurnosti, gdje je „ponovo potvrdila inherentno pravo svake države sudionica da bude slobodna da izabere ili mijenja svoja sigurnosne dogovore, uključujući ugovore o savezu, kako se razvijaju”.^[54]

Godine 2004. Viktor Janukovič, tadašnji premijer Ukrajine, proglašen je pobjednikom predsjedničkih izbora, koji su prema presudi Vrhovnog suda Ukrajine, u velikoj mjeri bili namješteni.^[55] Rezultati su izazvali negodovanje javnosti koja je podržavala opozicijskog kandidata, Viktora Juščenka, koji je odbacio rezultate izbora. Tijekom burnih mjeseci revolucije, Juščenko se iznenada teško razbolio, a ubrzo su brojne neovisne skupine liječnika otkrile da je bio otrovan 2,3,7,8-tetraklordibenzodioksinom.^[56] Juščenko je iskazao snažnu sumnju u umiješanost Rusije u njegovo trovanje. Na kraju je to rezultiralo mirnom narančastom revolucijom, koja je dovela Viktora Juščenka i Juliju Timošenko na vlast, a Janukoviča u opoziciju.^[57]

Godine 2008. ruski predsjednik Vladimir Putin govorio je protiv potencijalnog pridruživanja Ukrajine NATO-u.^[58][59] Rumunjski analitičar Iulian Chifu je 2009. godine, s koautorima, iznio mišljenje da je Rusija u pogledu Ukrajine slijedila ažuriranu Brežnjevljevu doktrinu ograničenog suvereniteta iz doba postojanja Varšavskog pakta, kada je SSSR prisvajao pravo da vojno intervenira u drugim socijalističkim zemljama koje su pripadale tom paktu, ukoliko nije zadovoljan s njihovom politikom; slično je stajalište Rusija zauzela prema Ukrajini nakon njenog osamostaljenja, iznosi Iulian Chifu.^[60]

Janukovič je 2009. najavio ponovno kandidiranje za predsjednika na ukrajinskim predsjedničkim izborima 2010.^[61] Pobijedio je i inauguriran je 2010. godine.

Glavni članci: Revolucija dostojanstva i Rat u istočnoj Ukrajini

Nakon višetjednih prosvjeda u sklopu pokreta Euromajdan (2013. – 2014.), proruski ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič i vođe ukrajinske parlamentarne oporbe potpisali su 21. veljače 2014. sporazum kojim su dogovoreni prijevremeni izbore. Narednog dana, uoči glasanja o opozivu, Janukovič je pobjegao iz Kijeva; potom ga je Verhovna Rada smijenila.^[62][63][64]

Političke vođe iz područja istočne Ukrajine u kojima se pretežno govori ruski proglasili su odanost Janukoviču, te su 2014. godine nastali proruski nemiri u Ukrajini.^[65] Ubrzo je uslijedila ruska aneksija Krima u ožujku iste godine, kao i rat u Donbasu koji je počeo mjesec dana kasnije. Tada su stvorene paradržave Donjecka i Luganska Narodne Republike, koje podržava Rusija.^[66]

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij odobrio je 14. rujna 2020. novu Nacionalnu sigurnosnu strategiju Ukrajine, „koja predviđa razvoj posebnog partnerstva s NATO-om s ciljem članstva u NATO-u”. Dana 24. ožujka 2021., Zelenskij je potpisao Uredbu br. 117/2021 kojom se odobrava „strategija deokupacije i reintegracije privremeno okupirane teritorije Autonomne Republike Krim i grada Sevastopolja.”^[67]

U srpnju 2021. Putin je objavio esej pod imenom O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca, u kojem je još jednom potvrdio svoj stav da su Rusi i Ukrajinci "jedan narod".^[68]

Američki povjesničar Timothy D. Snyder opisao je da su Putinove ideje iznesene u eseju imperijalističke. Britanski novinar Edward Lucas nazvao je esej povijesnim revizionizmom.^[69] Drugi su mišljenja da rusko rukovodstvo ima iskrivljeno viđenje suvremene Ukrajine i njene povijesti.^[70][71]

Rusija smatra da mogući ulazak Ukrajine u NATO i općenito širenje NATO-a ugrožava njenu nacionalnu sigurnost.^[72][73] Zauzvrat, Ukrajina i druge susjedne zemlje optužile su Putina za ruski iredentizam i vođenje agresivne militarističke politike.^[74][75]

Logističke pripreme za invaziju počele su koncentriranjem ruskih kopnenih snaga uzduž ukrajinske granice, prvotno od ožujka do travnja 2021. godine, a zatim i od listopada 2021. do veljače 2022. Tijekom drugog razdoblja grupiranja vojske na ukrajinskim granicama, Rusija je postavila zahtjeve usmjerene SAD-u i NATO-u, predlažući dva nacrta sporazuma onoga što su nazvali "sigurnosnim garancijama", uključujući pravno obavezujuće obećanje da se Ukrajina neće pridružiti NATO-u, kao i smanjenje broja NATO-ovih vojnika i vojnog oružja smještenog u Istočnoj Europi.^[76] Rusija je, također, zaprijetila nespecificiranim vojnim odgovorom ako se NATO nastavi držati „agresivne linije”.^[77]

Usprkos gomilanju vojske, ruski su službenici tijekom mjeseci više puta poricali da Rusija planira invaziju na Ukrajinu. Sredinom studenog 2021. Dmitrij Peskov, Putinov glasnogovornik, rekao je novinarima da „Rusija ne prijeti nikome. Kretanje snaga na našem teritoriju ne bi trebalo biti ničija briga”.^[78][79] Krajem istog mjeseca, Peskov je rekao da „Rusija ne planira niti će ikad planirati napade na bilo koga... Rusija je miroljubiva zemlja, koja je zainteresovana za dobre odnose sa svojim susjedima”.^[79]

Sredinom siječnja 2022. zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova, Sergej Rjabkov, rekao je da Rusija „ne želi i neće poduzeti nikakvu akciju agresivnog karaktera. Nećemo napadati, udarati, ... Ukrajinu”.^[79] Dana 12. veljače 2022. savjetnik Kremlja za vanjske poslove, Jurij Ušakov, nazvao je diskusiju o „takozvanoj planiranoj ruskoj invaziji” „histerijom”.^[78][79] Osam dana kasnije, ruski veleposlanik u Sjedinjenim Američkim Državama, Anatolij Antonov, rekao je da ruske snage „nikome ne prijete... Nema invazije. Ne postoje takvi planovi”.^[78]

Prije početka rata, Rusija je vodila masovnu propagandnu kampanju protiv Ukrajine.^[80]

Dana 9. prosinca 2021. Putin je govorio o diskriminaciji usmjerenoj prema govornicima ruskog jezika izvan Rusije, rekavši tijekom svojeg obraćanja: „da je rusofobija prvi korak prema genocidu. Vi i ja znamo što se događa u Donbasu. To svakako liči na genocid.”^[81][82] Također, iz Kremlja je osuđen ukrajinski zakon o jeziku.^[83] Dana 17. siječnja 2022., jedan od istaknutih ruskih novinara Anton Krasovski komentirajući ukrajinske ambicije o ulasku u NATO, na jednoj ruskoj TV emisiji, rekao je da je „Ukrajina ruska zemlja”. Zatim je nastavio govoriti da će Rusi doći na Hreščatik i tamo spaliti ukrajinski ustav, u kojem je deklarirana ambicija o ulasku u NATO.^[84][85]

Dana 15. veljače 2022. Putin je izvijestio: „Ono što se događa u Donbasu upravo je genocid.”^[86] Novinske kuće zabilježile su, da unatoč Putinovim optužbama za genocid nad ruskim govornicima, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij i sam govori ruskim jezikom.^[87]

Ruske tvrdnje o genocidu naširoko se smatraju netočnim.^[88] Nekoliko međunarodnih organizacija, uključujući i Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava i Vijeće Europe, nisu našle nikakve dokaze koji podržavaju ruske tvrdnje.^[89] Europska komisija odbacila je optužbe za genocid kao rusku dezinformaciju.^[90]

Američko veleposlanstvo u Ukrajini nazvalo je rusku tvrdnju o genocidu „neistinom za osudu”,^[91] dok je Ned Price, glasnogovornik Državnog tajništva Sjedinjenih Američkih Država, izjavio je da je Moskva takve tvrdnje predstavila kao izgovor za invaziju na Ukrajinu.^[86] Dana 18. veljače, ruski veleposlanik u Sjedinjenim Američkim Državama, Anatolij Antonov optužio je Sjedinjene Američke Države za odobravanje prisilnu asimilaciju ukrajinskih Rusa.^[92]

Dana 19. veljače europski portal za borbu protiv dezinformacija EU vs. Disinformation sljedeće je ruske optužbe proglasio neutemeljenima: „Ukrajinske snage pripremaju veliku ofanzivu na Donbas”, „Ukrajina priprema terorističke napade na Donbas ili Rusiju”, „Ukrajina provodi genocid protiv govornika ruskog jezika na istoku”, „Ukrajina planira uporabu kemijskih i drugih nedopuštenih oružja protiv civila na istoku”, „Ukrajinske snage čine zločine nad civilima na istoku”.^[93]

U svom govoru održanom 21. veljače, Putin je optužio ukrajinsko društvo da je postalo neonacističko, dodajući da je cilj Rusije demilitarizati i „denacificirati” Ukrajinu.^[94][95] Prema izvješćima medija, Putin je koristio lažni „nacistički” narativ za opravdanje ruskog napada na Ukrajinu. U vladi, vojsci ili biračkom tijelu nema široke podrške ideologijama krajnje desnice, a niti jedan kandidat krajnje desnice nije osvojio niti jedno mjesto u Verhovnoj Radi, državnom zakonodavnom tijelu, tijekom parlamentarnih izbora 2019. godine.^[96][97] Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij i ukrajinski premijer Denis Šmihalj su Židovi što čini Ukrajinu jednom od dvije države svijeta koje imaju židovskog vođu države i vođu Vlade (druga je Izrael). Osvrćući se na Putinovu opasku, Zelenskij je izjavio da se njegov djed, sovjetski pješadinac, borio protiv nacista;^[96][98] izgubivši tri člana njegove obitelji u holokaustu. Memorijalni muzej holokausta Sjedinjenih Američkih Država osudio je invaziju i Putinovu zloupotrebu povijesti holokausta kao opravdanje za rat.^[99][100]

Borbe u Donbasu značajno su eskalirale 17. veljače 2022. Dnevni broj razmjena vatre između separatista i ukrajinske vijske tijekom prvih šest tjedana 2022. kretao se od dva do pet,^[101] a 17. veljače ukrajinska vojska prijavila je 60 napada.^[101] Ruski državni mediji također su izvijestili o preko 20 topničkih napada na položaje separatista istog dana.^[101] Ukrajinska vlada optužila je ruske separatiste da su granatirali vrtić u Stanicji Luhanskoj koristeći topništvo, ranivši pri tome tri civila. Luganska Narodna Republika priopćila je da je ukrajinska vlada napala njene snage minobacačima, bacačima granata i strojnicama.^[102][103]

Narednog dana, Donjecka i Luganska Narodna Republika naredile su obaveznu evakuaciju civila iz svojih glavnih gradova, iako je napomenuto da će za potpunu evakuaciju biti potrebni mjeseci.^{[104][105][106][107]} Ukrajinski mediji izvijestili su o porastu topničkog granatiranja Donbasa iza kojeg stoje militanti koje podržava Rusija, s ciljem provociranja ukrajinskih snaga.^[108][109]

Dana 21. veljače, Savezna sigurnosna služba Ruske Federacije (FSB) objavila je da je uništen njen granični objekt u Rostovskoj oblasti koji se nalazi 150 metara od ukrajinske granice.^[110] Izvještajna služba Južnog vojnog okruga priopćila je da su tijekom jutra tog dana ruske snage likvidirale skupinu od pet sabotera u blizini sela Mitjakinskaja u Rostovskoj oblasti, koja je prešla granicu Ukrajine s dva pješadijska borbena vozila, pri čemu su ista uništena.^[111]

Ukrajina je negirala umiješanost u oba incidenta nazvavši ih operacijama pod lažnom zastavom.^[112][113] Pored toga, prijavljeno je da su dva ukrajinska vojnika i jedan civil ubijeni granatiranjem sela Zajceve, 30 kilometara sjeverno od Donjecka.^[114]

Nekoliko analitičara, među kojima i istraživačka web-stranica Bellingcat,^[115] objavili su dokaze da je mnoge napade, eksplozije i evakuacije u Donbasu inscenirala Rusija.^{[116][117][118]}

Dana 21. veljače nepoznate snage granatirale su termoelektranu sjeverno od mjesta Ščastja koje se nalazi u okolici Luganska u Luganskoj Narodnoj Republici,^[119] a ukrajinske vijesti ubrzo su objavile da je iz tog razloga termoelektrana zatvorena.^[120]

Dana 21. veljače, nakon priznavanja Donjecke i Luganske Republike, ruski predsjednik Vladimir Putin naredio je da se ruske trupe (uključujući i mehanizirane snage) pošalju u dio Donbasa kojega kontroliraju proruski pobunjenici, u akciju koju je Rusija naziva „mirovnom misijom”.^[121][122] Ruska vojska saopćila je da je ubila pet ukrajinskih „diverzanata”, što je oštro demantirao ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmytro Kuleba.^[123] Kasnije tog dana, nekoliko nezavisnih medijskih kuća potvrdilo je da ruske snage ulaze u Donbas.^{[124][125][126][127]} Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda naširoko je osudilo vojnu intervenciju u Donbasu te ona nije dobila ikakvu potporu.^[128] Ambasador Kenije, Martin Kimani, usporedio je Putinov potez s kolonijalizmom rekavši: „Moramo dovršiti oporavak sa zgarišta mrtvih imperija, na način da ne potonemo nazad u nove oblike dominacije i opresije.”^[129]

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Joe Biden 22. veljače izjavio je da se „početak ruske invazije na Ukrajinu” dogodio. Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg i kanadski premijer Justin Trudeau rekli su da je došlo do „dodatne invazije”. Ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmytro Kuleba izjavio je: „Ne postoji takva stvar poput manje, srednje i velike invazije. Invazija je invazija.” Josep Borrell, Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, izjavio je da su „ruske trupe stigle na ukrajinsko tlo, što nije punopravna invazija”.^[130][131] Istog dana, Savjet Federacije ovlastilo je jednoglasnom odlukom Putina da koristi vojnu silu izvan Rusije.^[132] S druge strane, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij naredio je regrutaciju ukrajinskih rezervista, ne pozvavši na još tada opću mobilizaciju.^[133]

Dana 23. veljače, Verhovna Rada, ukrajinski parlament, proglasio je 30-dnevno izvanredno stanje u cijeloj državi, osim na okupiranim teritorijima u Donbasu, gdje je odredba stupila na snagu u ponoć. Parlament je također naredio mobilizaciju svih rezervista Oružanih snaga Ukrajine.^{[134][135][136]} Istog dana, Rusija je počela s evakuacijom svoje ambasade u Kijevu, spustivši rusku zastavu s vrha zgrade.^[137] Internetske stranice ukrajinskog parlamenta i vlade, kao i bankarske web-stranice, pogođene su kibernetičkim DDoS napadima (engleski: distributed denial-of-service attack).^[138]

Još jedan sastanak Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda sazvan je od 23. do 24. veljače. Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu tijekom hitnog sastanka Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda s ciljem smirivanja krize. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres izjavio je: „da se dadne prilika miru”.^[139] Rusija je pokrenula invaziju u razdoblju u kojem je predsjedala nad Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda - tijekom veljače 2022. Kao jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, Rusija ima pravo veta.^[139][140] U ranim satima 24. veljače, Zelenskij je održao televizijski govor u kojem se na ruskom jeziku obratio građanima Rusije zamolivši ih da spriječe rat.^{[141][142][143]}

Neposredno prije 6:00 po moskovskom vremenu (UTC+3), Putin je objavio da je donio odluku o pokretanju „specijalne vojne operacije” u istočnoj Ukrajini.^{[144][145][146]} U svom obraćanju, Putin je rekao da nema planova za okupaciju ukrajinskog teritorija i da podržava pravo naroda Ukrajine na samoodređenje.^[147] Putin je izjavio da je Rusija tražila „demilitarizaciju i denacifikaciju” Ukrajine.^{[148][149][150]} Putin je također pozvao ukrajinske vojnike da predaju svoje oružje i odu kući. Također je izjavio da će „sva odgovornost za moguće prolijevanje krvi biti na savjesti režima koji vlada nad teritorijem Ukrajine.”^[144]

Putinove tvrdnje da je ukrajinska vlada pod kontrolom neonacista ponovno su široko odbačene kao neutemeljene^{[151][152][153]} te je te tvrdnje osudio Memorijalni muzej holokausta Sjedinjenih Američkih Država.^[154] U svjetlu zahtjeva ruskog ministarstva obrane kojim se od ukrajinskih jedinica kontrole leta traži da zaustave letove, zračni prostor nad Ukrajinom ograničen je na necivilni zračni promet, dok je Europska agencija za zrakoplovnu sigurnost počela čitavo područje smatrati aktivnom zonom sukoba.^[155]

Nekoliko minuta od Putinovog priopćenja, eksplozije su zabilježene u Kijevu, Harkivu, Odesi i Donbasu.^[156] Ukrajinski službenici objavili su da je Rusija iskrcala vojnike u Mariupolju te lansirala krstareće i balističke rakete na aerodrome, vojne stožere i skladišta u Kijevu, Harkivu i Dnjipru.^{[157][158][159]} Vojna vozila u Ukrajinu ušla su u oko 6:48 po lokalnom vremenu, preko Senjkivke, graničnog prijelaza na tromeđi Ukrajine, Bjelorusije i Rusije.^[160] Jedan snimljeni videozapis prikazuje ruske vojnike kako ulaze u Ukrajinu preko Krima kojeg je Rusija pripojila sebi 2014.^[161][162]

Kremlj je planirao najprije raketama ciljati središta protuzračne obrane i vojna zapovjedništva te potom poslati borbene zrakoplove i helikoptere kako bi se brzo uspostavila ruska zračna nadmoć.^[163] Američki Centar za mornaričke analize (engleski: Center for Naval Analyses) izjavio je da će Rusija pokušati opkoliti Kijev i obuhvatiti ukrajinske snage na istoku zemlje, dok je Centar za strateške i međunarodne studije (engleski: Center for Strategic and International Studies) identificirao tri glavna pravca ruskog vojnog napredovanja: iz Bjelorusije na sjever Ukrajine, iz Donjecka na istoku te s Krima na jugu.^[163] Sjedinjene Američke Države izjavile su kako vjeruju da Rusija želi „dekapitirati” ukrajinsku vladu te uspostavi sebi sklonu vladu,^[164] dok su pripadnici Obavještajne zajednice Sjedinjenih Američkih Država izjavili kako očekuju da će Kijev pasti unutar 96 sati na temelju stanja na terenu.^[165]

Po riječima ukrajinskog državnog ministra Antona Herašenka, nešto poslije 6:30 (UTC+2) ruske snage pokrenule su kopneni napad u blizini grada Harkiva,^[166] a velika amfibijska iskrcavanja prijavljena su u gradu Mariupolju.^{[167][168][169]} U 7:40, BBC je citirao druge izvore rekavši da u Ukrajinu ulaze i vojnici iz Bjelorusije.^[170] Ukrajinske granične snage izvijestile su o napadima na lokacije u Luganskoj, Sumskoj, Harkivskoj, Černigivskoj i Žitomirskoj oblasti, dodavši i napade s Krima.^[171] Rusko ministarstvo obrane tvrdilo je da nema otpora među ukrajinskim pograničnim snagama.^[172] Ukrajinsko ministarstvo unutrašnjih poslova izvijestilo je da su ruske snage zauzele sela Horodišče i Milove u Luganskoj oblasti.^[169] Ukrajinski Centar za stratešku komunikaciju izvijestio je da je ukrajinska vojska odbila napad u blizini mjesta Ščastja u okolici Luganska te da je povratila kontrolu nad tim mjestom. Također je izvijestio da je broj ruskih žrtava iznosio 50.^[173]

Nakon što je bila sat vremena offline, web-stranica Ministarstva obrane Ukrajine vraćena je online. To ministarstvo objavilo je da je Ukrajina oborila pet aviona i jedan helikopter u luhanskom području.^[174] Neposredno prije 7:00 (UTC+2), Zelenskij je objavio izvanredno stanje u cijeloj Ukrajini.^[175] Kasnije je naredio ukrajinskoj vojsci da „nanese maksimalne gubitke” napadačima.^[176] Zelenskij je također objavio da su od tog trenutka rusko-ukrajinskih odnosa prekinuti.^[177] Kasnije tijekom tog dana, objavio je opću mobilizaciju.^[178] Ruske rakete gađale su ukrajinsku infrastrukturu, uključujući Međunarodnu zračnu luku Borispilj, ukrajinsku najveću zračnu luku, koja se nalazi 29 kilometra istočno od Kijeva.^[179] Ukrajina je zatvorila svoj zračni prostor za civilne letove.^[180]

Zbog ruskog napada na vojnu jedinicu u Podilsku umrlo je šest ljudi, a sedmero ih je ranjeno. Devetnaest drugih osoba navedene su kao nestale.^[181] Jedna osoba umrla je u Mariupolju. Rusko topništvo oštetilo je jednu kuću u Čuhujivu. Osobe koje su tada bile u njoj ranjene su, a jedan je dječak umro.^[182][183] Osamnaest ljudi poginulo je u ruskom bombardiranju sela Lipecke u Odeskoj oblasti.^[183]

U 10:00 (UTC+2) objavljeno je na sastanku ukrajinske predsjedničke administracije da su ruski vojnici napali Ukrajinu sa sjevera te da su isti prodrli 5 kilometara. Izviješteno je da su ruski vojnici bili aktivni u Harkivskoj oblasti, Černigivskoj oblasti i blizu Sume.^[184] Izvještajna služba Zelenskog također je navela da je Ukrajina odbila napad u Volinskoj oblasti.^[185] U 10:30 (UTC+2), ukrajinsko ministarstvo obrane izvijestilo je da su ruski vojnici u Černigivskoj oblasti zaustavljeni, da su Mariupolj i Ščastja u potpunosti oslobođeni te da traje velika bitka kod Harkiva.^[186]

Ukrajinska vojska ustvrdila je da je uništila šest ruskih aviona, dva helikoptera i više desetak oklopnih vozila.^[186] Rusija je negirala gubitak bilo kakvih aviona ili oklopnih vozila.^[187] Ukrajinski vrhovni zapovjednik Valerij Zalužnij objavio je fotografije dva zarobljena ruska vojnika.^[188] Jedan se ruski izviđački vod^[157] predao u blizini Černihiva.^[188]

Ruski zračno-desantski vojnici zauzeli su međunarodnu zračnu luku Antonov u Hostomelu, predgrađu Kijeva, nakon što su rano ujutro prebačeni helikopterima. Idućeg dana pokrenuta je ukrajinska protuofenziva s ciljem ponovnog zauzimanja te zračne luke.^[189][190] Jedna brigada Nacionalne garde Ukrajine izjavila je da je sudjelovala u borbi za zračnu luku te da je srušila 3 od 34 ruska helikoptera.^[191]

Pošto je Bjelorusija dozvolila ruskim vojnicima da napadnu Ukrajinu sa sjevera iz bjeloruskog teritorija, u 11:00 (UTC+2), ukrajinski granični stražari prijavili su ulazak ruskih vojnika u Vilču (Kijevska oblast), dok su granični prijelaz u Žitomirskoj oblasti Rusi bombardirali raketnim bacačima (vjerojatno je riječ o BM-21 Gradu).^[183] Također je objavljeno da je helikopter bez oznaka iz Bjelorusije bombardirao položaj granične straže u Slavutiču.^[192] U 11:30 (UTC+2) počeo je drugi val ruskog raketnog bombardiranja: među ciljanim gradovima bili su Kijev, Odesa, Harkiv i Lavov. Teške kopnene borbe vodile su se u Donjeckoj i Luganskoj oblasti.^[193]

Do 12:04 (UTC+2), ruski vojnici koji su napredovali iz Krima, približili su se gradu Nova Kahovka u Hersonskoj oblasti.^[194] Kasnije tijekom tog dana, ruski vojnici ušli su u grad Herson te su zauzeli Sjevernokrimski kanal. Zauzimanjem tog kanala omogućena je ponovna opskrba Krima vodom.^[195]

U 13:00 i 13:19 (UTC+2), ukrajinski granični službenici i Oružane snage prijavili su dva nova sukoba – kraj Sumija („u pravcu Konotopa”) i kraj Starobiljska (Luganska oblast).^[183] U 13:32 (UTC+2), Valerij Zalužnij izvijestio je o četiri balističke rakete lansirane s bjeloruskog teritorija u jugozapadnom pravcu.^[183] Nekoliko stanica kijevskog i harkivskog metroa lokalni stanovnici iskoristili su za sklonište od bombi.^[183] Lokalna bolnica u Vuhledaru (Donjecka oblast) navodno je bombardirana; četiri civila su poginula, a desetero ljudi je ranjeno (uključujući i šest doktora).^[183]

U 16:00 (UTC+2) Zelenskij je izjavio da su izbile borbe između ruskih i ukrajinskih vojnika u Černobilu i Pripjatu, gradovima duhova.^[196] Oko 18:20 (UTC+2) Černobilska nuklearna elektrana bila je pod ruskom kontrolom,^{[197][198][199]} kao i područje u okolici elektrane.^{[196][200][201]}

U 16:18 (UTC+2), Vitalij Kličko, gradonačelnik Kijeva i bivši boksač, proglasio je policijski sat u trajanju od 22:00 do 7:00.^[202]

U 22:00 (UTC+2) Državna granična služba Ukrajine izjavila je da su ruske snage zauzele Zmijski otok nakon što je otok bio bombardiran iz zraka i s mora.^[203] Svih trinaest graničnih stražara prvotno su bili smatrani poginulima zbog ruskog bombardiranja do kojeg je došlo nakon što su se oni odbili predati ruskom ratnom brodu; snimka u kojoj se ti granični službenici odbijaju predati postala je viralna na društvenim mrežama. Zelenskij je izjavio da će se tim granični službenici koji su smatrani poginulima posthumno biti dodijeljena titula Heroj Ukrajine, najveće ukrajinsko odlikovanje.^[204][205] Potvrđeno je da je poginulo sedamnaest civila: trinaestero u južnoj Ukrajini,^[206] troje u Mariupolju i jedan u Harkivu.^[207] Zelenskij je izjavio da je tijekom prvog dana ruske invazije poginulo 137 ukrajinskih građana, uključujući vojnike i coovče.^[208]

Nedugo nakon 23:00 (UTC+2), Zelenskij je naredio opću mobilizaciju svih ukrajinskih muškaraca starosti od 18 do 60 godina. Iz istog razloga ukrajinskim muškarcima iz te dobne skupine bilo je zabranjeno napustiti Ukrajinu.^[209]

Oko 04:00 (UTC+2) po lokalnom vremenu, Kijev su potresle dvije eksplozije krstarećih i balističkih projektila.^[210] Ukrajinska vlada priopćila je da je oborila neprijateljski avion iznad Kijeva, koji se potom zabio u stambenu zgradu koja se potom zapalila.^[211] Kasnije je potvrđeno da je taj avion bio ukrajinski Suhoj Su-27.^[212]

Nezavisni vojni analitičari primijetili su da se čini da su ruske snage na sjeveru Ukrajine bile u velikoj mjeri sukobile s ukrajinskim snagama. Ruske jedinice pokušale su opkoliti Kijev i napredovati ka Harkivu, no stale su zbog teških borba te su slike na društvenim mrežama sugerirale da su neke ruske oklopne kolone upale u zasjedu. Nasuprot tome, ruske operacije na istoku i jugu bile su mnogo efektivnije. Najbolje obučene i opremljene ruske jedinice bile su pozicionirane izvan Donbasa na jugoistoku te se činilo da su kretale oko pripremljenih obrambenih rovova te su napale ukrajinske obrambene položaje straga. U međuvremenu, ruske vojne snage koje su napredovale s Krima bile su podijeljene u dvije kolone, a analitičari su sugerirali da su možda pokušavali opkoliti i zarobiti ukrajinske branitelje u Donbasu, primoravajući Ukrajince da napuste svoju pripremljenu obranu te da se bore s Rusima na otvorenom.

Tijekom jutra 25. veljače, Zelenskij je optužio Rusiju da cilja civilne objekte.^[213] Predstavnik ukrajinskog ministarstva unutarnjih poslova Vadim Denisenko rekao je da su u prethodna 24 sata pogođena 33 civilna mesta..^[214]

Prva očekivanja međunarodnih stručnjaka bila su da će Rusija adekvatno iskoristiti svoju očitu vojnu nadmoć te da će čitava Ukrajina biti okupirana ili prisiljena na predaju u roku od samo 4 dana.^[215]

Nakon nekoliko dana, međutim, pokazalo se da je Ukrajina pružila dovoljno žilav otpor te njena obrana nije slomljena; stoga se prognoziralo da će Rusija uvesti u Ukrajinu daljnje krupne oklopne snage.^[216] Dana 27. veljače 2022. opažena je vojna kolona duljine oko 5 km koja se od ukrajinsko-bjeloruske granice uputila u pravcu oko 100 km udaljenog Kijeva, preko područja grada Ivankiva;^[217] da bi se odmah sutradan moglo na satelitskim snimkama opaziti znatno veće kolone vojnih vozila na istom pravcu.^[218] Trećeg dana invazije, na ukrajinskom teritoriju našlo se oko 50 % od oko 150.000 vojnika kopnenih snaga koliko je, prema procjenama, Rusija pripremila za invaziju; te se snage međutim bile suočene sa snažnim ukrajinskim otporom na svim pravcima djelovanja.^[219] Do 3. ožujka 2022. opaženo je da snažne ruske oklopne snage već nekoliko dana nalaze oko 30 km daleko od Kijeva – na položaje koje su ranije zauzele nešto manje ruske snage – ali da imaju očite problema s raspoređivanjem na borbene položaje te govori o „zagušenju” te velike vojne kolone. Analitičari ukazuju da su s krajem zime, ukrajinska polja u velikoj mjeri pretvorena u blato koje znatno otežava kretanje oklopnih vozila izvan cesta.^[220] U iščekivanju napredovanja tih snaga pogodnih da okruže ili izravno napadnu glavni grad Ukrajine Kijev, bilježe se topnički napadi na vojne i civilne ciljeve u tom gradu, te u također višemilijunskom Harkovu, koji se nalazi oko 30 km od granice s Ruskom Federacijom.^[221] Na sjeveru države, prvih tjedan dana ozbiljne su borbe vođene u predgrađima Černigova (285 tisuća stanovnika),^[222] a na jugu su ruske snage koje su napad izvršile s oko 100 km udaljenog Krima uspjele ući u grad Herson (283 tisuće stanovnika) koji se nalazi na ušću najveće ukrajinske rijeke Dnjepar u more. Na sam Dnjepar su ruske snage izbile već 25. veljače, osvojivši hidroelektranu Hakovka (351 mWh).^[223] U Hersonu i oko njega značajne su borbe trajale od 26. veljače.^[224] .Ruske i ukrajinske snage vodile su borbe izvan grada i u gradu, dok civili nisu bili izloženi najtežim borbenim djelovanjima.^[225] Nakon što je Ukrajinska vojska više dana pružala otpor ruskim snagama koje su pod potpunom kontrolom držale vode Azovskog mora, ukrajinske su se snage pod svojom kontrolom uspjele održati jedino lučki grad Mariupolj (431 tisuća stanovnika), koji se 3. ožujka 2022. našao u potpunom okruženju.^[226]

Vojni eksperti ukazuju da, unatoč očekivanjima, višestruko nadmoćne ruske zračne snage ni nakon tjedan dana ratovanja nisu posve uspostavile dominaciju nad zračnim prostorom Ukrajine, čije je zrakoplovstvo još uvijek u stanju letjeti, a protuzračna obrana aktivna.^[227]

S obzirom na to da je Ukrajina ostala lišena svoje skromne ratne mornarice prigodom ruske aneksije Krima 2014. godine, ruska flota nije imala poteškoće u ovladavanju morem ispred ukrajinskih obala. Ukrajinske raketne snage nisu prvih dana invazije djelovale protiv ruskog brodovlja.^[228]

Dana 4. ožujka 2022. ruske su snage osvojile Nuklearnu elektranu Zaporožje u Enerhodaru, na istočnoj obali Dnjepra. Radi se o najvećem nuklearnom postrojenju u Europi. Prije nego su uspostavili kontrolu nad nuklearnom elektranom, Rusi su topništvom gađali poslovnu zgradu u neposrednoj blizini objekta s reaktorom.^[229]

Europska komisija objavila je 26. veljače 2022. da će izaći u susret ukrajinskim potrebama za ratnim materijalom te da će se dio tih potreba financirati iz proračunskih sredstava same Europske unije.^[230] Žurnu vojnu pomoć u oružju i drugom ratnom materijalu u Ukrajinu šalju i sljedeće države: Sjedinjene Američke Države, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Belgija, Francuska, Švedska, Nizozemska, Češka, Italija, Portugal, Grčka, Rumunjska, Španjolska,^[231] Hrvatska,^[232] Poljska^[233] i Slovačka.^[234] Oružje do Ukrajine u pravilu dolazi preko teritorija Poljske.^[235] U isporukama u ranoj fazi rata značajno mjesto zauzimaju prijenosni raketni sustavi za protuzračnu i protuoklopnu borbu, koje može koristiti pješaštvo; obje kategorije raketnih sustava se isporučuju u tisućama primjeraka.^[236]

Ukrajini - koja inače ima daleko slabiju mogućnost djelovanja zrakoplovima od Rusije - su nakon početka ratnih djelovanja isporučeni dodatni bespilotne borbene letjelice "Bayraktar TB2" proizvedenih u članici NATO-a Turskoj. Prema dostupnim informacijama, ukrajinske snage te bespilotne letjelice koriste u prvom redu protiv vozila koje prevoze gorivo i drugu opskrbu borbenim postrojbama - kojima ruske snage često nisu u stanju pružiti djelotvornu protuzračnu obranu - nastojeći otežati djelovanje i napredovanje ruskih oklopnih postrojbi.^[237] Riječ je o bespilotnim letjelicama sposobnima iz baze dostići ciljeve na čitavom ukrajinskom bojištu, ostajući u zraku 24 sata i duže; te uz primjenu navođenih raketa za gađanje ciljeva na zemlji. Ukrajinske snage su već prije ruske invazije 2022. stekle borbeno iskustvo s "Bayraktar" letjelicama, koristeći ih u sukobu u Donbasu.^[238]

Obavještajna zajednica Sjedinjenih Američkih Država najkasnije od početka rata dijeli s Ukrajinom posve ažurne obavještajne podatke koje pomoću SAD-u dostupnih tehnologija i analitičkih resursa prikuplja u svezi rata u Ukrajini. Podatci jedino ne uključuju mogućnosti za točno ciljanje, koje SAD i inače saveznicima ne omogućuju; jer njihovo korištenje uvijek uključuje mogućnost pogrješaka i potencijalno civilnih žrtava.^[239] Glavni stožer Oružanih snaga Ukrajine čak i u objavama za javnost iznosi relativno precizne procjene o rasporedu, pokretima i snazi invazijskih snaga.^[240]

Dana 28. veljače 2022. godine ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij uputio je zahtjev za žurni prijam Ukrajine u Europsku uniju; zahtjev su istog dana podržale iduće članice Europske unije: Poljska, Litva, Latvija, Estonija, Češka, Slovačka, Slovenija i Bugarska.^[241] Među članicama Europske unije o zahtjevu Ukrajine treba se raspraviti, ali je Charles Michel, predsjednik Europskog vijeća, tijela koje okuplja predsjednike država i vlada članica Europske unije, obećao ubuduće na sastanke tog tijela pozivati i predsjednika Ukrajine.^[242]

Niz država koje su prijateljski raspoložene prema Ukrajini, među kojima sve članice Europske unije i NATO saveza, uvele su u danima nakon početka rata snažne ekonomske sankcije protiv Rusije.^[243] Veliki broj važnih dobavljača, kupaca i investitora obustavilo je poslovanje s Rusijom.^[244]

Ukrajinski mediji su 1. ožujka 2022. objavili da je Ukrajina 24. veljače 2022. godine odspojila svoj elektroenergetski sustav od onoga u Rusiji i Bjelorusiji, s kojim je do tada bio spojen. Ta je akcija poduzeta s ukrajinske strane, premda je uključivala rizik od ozbiljnih šteta na infrastrukturi, a kako bi se omogućilo da elektroenergetski sustav Ukrajine što skorije bude spojen na europski ENTSO-E sustav: prije spajanja na europski sustav nužno je bilo odspojiti Ukrajinu s ruskog sustava, i testirati njegovu stabilnost i djelovanje na frekvencijama na kojima djeluje ENTSO-E elektroenergetski sustav, koji obuhvaća članice Europske unije. Akcija je prema ukrajinskim izvještajima protekla uspješno, premda je bila izvedena u vrijeme kada je hidroelektrana Kahkovka (367 mW) u Hersonskoj oblasti na jugu Ukrajine bila izvan pogona zbog djelovanja ruskih vojnih snaga.^[245] Na stranicama ENTSO-E sustava je tijekom testiranja odspojenog sustava objavljena 28. veljače 2022. godine obavijest o hitnom zahtjevu Ukrajine za spajanje na taj sustav.^[246]

Rusku invaziju Ukrajina je 24. veljače 2022. dočekala spojena na elektroenergetski sustav Rusije, s kojima je bila povezana od vremena SSSR-a te je stoga bila izložena mogućnosti da Rusija u bilo kojem trenutku prekine opskrbu električnom energijom u Ukrajini. Spajanje na elektroenergetski sustav ENTSO-E koji obuhvaća države Europske unije bilo je predviđeno za 2023. godinu, nakon što budu izvedene potrebne pripreme.^[247][248] Prema američkim izvorima, Rusija se pokazala sposobnom narušiti napajanje električnom energijom čak i na području samih Sjedinjenih Američkih Država (ondje, korištenjem kibernetičkih napada), što je prijetnja nacionalnoj sigurnosti svake države ugrožene opasnošću od prestanka opskrbe električnom energijom.^[249] Činjenica da je Ukrajina spojena na elektroenergetski sustav Rusije na kojem su barem djelomično ostale spojene članice Europske unije i NATO-a Estonija, Litva i Latvija, koje su planirale potpuno spajanje na europski sustav 2025. godine – sagledavana je kao sigurnosna prijetnja za Ukrajinu,^[250] koja je postala bitna kada su u listopadu 2021. godine ruske tvrtke ozbiljno ograničile isporuke plina i obustavile isporuke ugljena Ukrajini.^[251]

Dana 1. ožujka 2022. godine na službenim stranicama ENTSO-E sustava objavljeno je da su u tijeku aktivnosti radi spajanja Ukrajine na taj sustav, ali bez naznake točnog dana kada će to biti učinjeno. Ukazano je da se moraju uzeti u obzir i učinci na ukrajinskog zapadnog susjeda Moldaviju, koja je također 28. veljače 2022. godine podnijela zahtjev za hitno spajanje na ENTSO-E sustav te se planira te dvije zemlje spojiti na europski sustav koordinirano.^[252] Uslijed ratnih djelovanja, krajem veljače 2022. godine, svakodnevno mnoga naseljena mjesta ostaju bez opskrbe električne energije – ukupno do kraja veljače 2022. približno njih 150; ukrajinski sustav je uspio do 1. ožujka 2023. godine ponovo uspostaviti napajanje u 34 takva naseljena mjesta.^[247]

Nacionalna banka Ukrajine odmah je po početku invazije 24. veljače 2022. obustavila uobičajeni sustav elektroničkog plaćanja u državi, ograničila podizanje gotovine, obustavila trgovanje stranom valutom i zabranila podizanje strane valute s bankovnih računa građana.^[253] Dana 25. veljače 2022. najavljeno je popuštanje regulatornih ograničenja prema ukrajinskim bankama.^[254] Navečer istoga dana Nacionalna banka Ukrajine donijela je odluku o neograničenom refinanciranju zajmova danih poslovnim bankama, u svrhu održavanja likvidnosti u ukrajinskom novčanom sustavu.^[255] Dana 25. veljače 2022. oduzete su licence za obavljanje bankarskih poslova „International Reserve Bank JSC”, koja je bila u vlasništvu ruske državne Sberbanke.^[256] Započeli su odmah pregovori s Međunarodnim monetarnim fondom i Svjetskom bankom radi prilagođavanja međusobne suradnje novoj situaciji.^[257] Te dvije globalne institucije najavile su u zajedničkom priopćenju od 1. veljače 2022. interventne zajmove Ukrajini od 5,2 milijarde dolara i tehničku pomoć te žurno uspostavljanje programa „Rapid Financing Instrument” programa za podršku Ukrajini.^[258]

U kontaktima s čelništvima središnjih banaka drugih država i međunarodnih financijskih institucija, Nacionalna banka Ukrajine zauzima se za uvođenje raznih mjera protiv Rusije u međunarodnim financijama;^[259] ubrzo međunarodni mediji izvještavaju o potpori Italije, Grčke, Francuske i drugih država prijedlogu Nacionalne banke Ukrajine da se Rusiju isključi iz međunarodnog sustava plaćanja SWIFT.^[260] Već 26. veljače 2022. dijelu jd ruskih banaka onemogućen pristup sustavu SWIFT, a među sankcijama dogovorenima između Europske unije, Sjedinjenih Američkih Država i drugih Ukrajini prijateljskih država predviđeno je i onemogućavanje Središnjoj banci Ruske Federacije da pristupi ruskim deviznim rezervama deponiranima u tim državama.^[261]

Dana 2. ožujka 2022. Nacionalna banka Ukrajine popustila je ograničenja na podizanje strane valute s bankovnih računa te je dopušteno da se dnevno podiže protuvrijednost 30.000 ukrajinskih grivnji (oko 900 eura), kao i korištenje kreditnih kartica koje su izdale ukrajinske banke u inozemstvu; trgovačka društva mogu raspolagati deviznim sredstvima bez ograničenja.^[262] Dana 3. ožujka 2022. Nacionalna banka Ukrajine iznosi da je likvidnost financijskog sustava u državi održana te da platni sustav funkcionira. Procjenjuje se humanitarna i druga pomoć koju su obećale međunarodne organizacije i države partneri na oko 15 milijardi američkih dolara, od čega 5 milijarde američkih dolara treba biti uplaćeno u novcu u ukrajinski državni proračun; što će pomoći likvidnosti plaćanja u Ukrajini. Napominje se da je Europska unija obećala 1,2 milijarde američkih dolara pomoći radi održavanja makroekonomskog sustava u državi te da brojna ukrajinska poduzeća uspijevaju nastaviti svoje poslovanje i plaćati poreze.^[263] U prvim danima nakon ruske invazije na Ukrajinu, tečaj ukrajinske grivnje prema euru (i drugim konvertibilnim valutama) bio je dosta stabilan,^[264] za razliku od ruske rublje, čiji je tečaj u istom razdoblju zabilježio pad od približno 30 %.^[265]

Ukrajina je uz potporu prijateljskih snaga - već prije samog početka neprijateljstva angažirani su kapaciteti organizirane za "cyber ratovanje" sudjelovanjem članica EU Litve, Estonije, Hrvatske, Nizozemske, Poljske i Rumunjske^[266] - uložila znatne napore da održi dostup telekomunikacijskim uslugama i internetu. Uz suradnju tehnološkog magnata Elona Muska, osiguran je upravo na početku rata pristup sustavu mobilnih komunikacija "Starlink", koji omogućava mobilnu telefoniju i povezivanje na internet čak i na područjima gdje nije dostupna mreža zemaljskih prijenosnih stanica, ili je uništena.^[267] 9. ožujka 2022. je objavljeno da će pored već dostupnih servisa za videosnimanje terena u Ukrajini, biti putem kanadske tvrtke MDA Ltd osigurane Ukrajini takađer i radarske snimke učinjene iz svemira, kojima se teren može pratiti i noću, te pod naoblakom; radarsko snimanje će biti integrirano s drugim dostupnim snimkama i podatcima.^[268] Nakon dva tjedna rata, glavni prekidi interneta i telekomunikacijskih usluga bilježe se ondje gdje su okupacijske snage fizički onesposobile ukrajinske veze.^[269]

U nekim dijelovima Ukrajine lokalne ukrajinske vlasti dogovorile su se da će nastaviti upravljati lokalnim poslovima, ukoliko okupacijske snage ostave u gradovima ukrajinske zastave i klone se upetljanja u civilne poslove i sigurnost građana. Bilježi se da su pregovori lokalnih vlasti i predstavnika okupacijskih snaga praćeni demonstracijama stanovništva protiv okupatora.^[270][271]

• Rusko-ukrajinski rat (od 2014.)
• Drugi hladni rat
• Rat u Pridnjestrovlju (1992.)
• Prvi čečenski rat (1994. – 1996.)
• Drugi čečenski rat (1999. – 2009.)
• Rusko-gruzijski rat (2008.)

Komentari

1. ↑ ^{1,0 1,1} Donjecka Narodna Republika i Luganska Narodna Republika separatističke su države koje su proglasile svoju nezavisnost u ožujku 2014. te su priznate jedna od druge, de facto države Južne Osetije i Rusije (od 2022.).^[1][2][3]
2. ↑ Neke ruske snage izvršile su invaziju s teritorija Bjelorusije.^[4] Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko također je izjavio da bi bjeloruski vojnici mogli sudjelovati u invaziji, ako bude potrebno.^[5]

Reference

• Wikimedia Commons ima još multimedijalnih datoteka vezanih za: Invazija Rusije na Ukrajinu