Saobraćaj

Saobraćaj ili promet na cestama može se sastojati od pješaka, tovarnih ili jahaćih životinja, vozila, tramvaja, buseva i drugih vrsta prijevoza, bilo pojedinačno ili zajedno, koristeći javni način za svrhu putovanja. Saobraćajni zakoni su zakoni koji regulišu saobraćaj i vozila, dok su pravila na cesti i zakon i neformalna pravila koja su razvijena vremenom da olakšaju redni i vremenski tok saobraćaja.

Organizirani saobraćaj generalno ima dobro uspostavljene prioritete, trake, prvenstva prolaza, te kontrolu saobraćaja na raskršćima.

Saobraćaj je formalno organiziran u više nadležnosti, sa označenim trakama, raskršćima, razmjenama, saobraćajnim signalima, ili znakovima. Saobraćaj se često dijeli po tipu: teška motorna vozila (npr. automobil, kamion); ostala vozila (npr. moped, biciklo); i pješak. Različiti tipovi mogu dijeliti ograničenje brzine i služnosti, ili mogu biti odijeljeni. Neke nadležnosti mogu imati veoma detaljna i kompleksna pravila na cesti, dok se ostala više pouzdaju na vozačev zdrav razum i volju da sarađuje.

Organizacija obično proizvodi bolju kombinaciju putovanja sigurno i efikasno. Događaji koji ometaju tok i mogu uzrokovati da saobraćaj degenerira u neorganizirani nered uključuju: gradnja ceste, kolizije i krhotine u kolovozu. Na određenim gustim autoputevima, manji poremećaj može prerasti u fenomen poznat kao saobraćajni talas. Potpuni kolaps organizacije može rezultirati u saobraćajni zastoj i blokadu. Simulacije organiziranog saobraćaja često uključuju teoriju čekanja, stohastički proces i jednačine matematičke fizike primijenjene na saobraćajni tok.

Riječ traffic ((sh)) originalno znači "razmjena" i dolazi od staroitalijanskog glagola trafficare i imenice traffico. Porijeklo italijanskih riječi je nejasno. Sugestije uključuju katalonski trafegar 'ocijediti',^[1] pretpostavljeni Vulgar Latinski glagol transfricare 'trljati preko',^[2] pretpostavljena Vulgar Latinska kombinacija od trans- i facere 'napravi ili uradi',^[2][3] arapski tafriq 'distribucija',^[2] i arapski taraffaqa, što može značiti 'tražiti profit'.^[3]

Pravila na cesti i etiketa vožnje su generalne prakse i procedure koje su korisnici ceste dužni poštivati. Ova pravila često se odnose na sve korisnike ceste, iako su oni od posebne važnosti za motoriste i bicikliste. Ova pravila uređuju interakciju između vozila i pješaka. Osnovna saobraćajna pravila definirana su međunarodnim ugovorom pod autoritetom Ujedinjenih Nacija, 1968 Vienna Convention on Road Traffic. Nisu sve države potpisnici konvencije i, iako su neke potpisnici, lokalne varijacije u praksi je moguće ipak naći. Također postoje nepisana lokalna pravila ceste, koja se generalno shvataju od strane lokalnih vozača.

Kao generalno pravilo, za vozače se očekuje da izbjegavaju koliziju sa drugim vozilom ili pješakom, bez obzira na to da li im lokalno pravilo dozvoljava.^[4][5]

U dodatku sa pravilima koja se primjenjuju po principu, saobraćajni znakovi i saobraćajna svjetla moraju se poštovati, i mogu se davati instrukcije od strane policajaca, bilo rutinski (na zauzetom raskršću umjesto saobraćajnih svjetala) ili kao cestovna saobaćajna kontrola oko konstrukcijske zone, udesa, ili drugog.

Ova pravila treba razlikovati od mehaničke procedure potrebne za rad nečijeg vozila.

Glavni članci: Dvosmjerni saobraćaj i Saobraćaj desnom i lijevom stranom

Saobraćaj koji ide u suprotnim smjerovima treba odvojiti na takav način da oni ne blokiraju put jedni drugima. Najosnovnije pravilo je da li će se koristiti po lijevoj ili po desnoj strani ceste.

Vidi takođe: Kategorija:Pravila na cesti

U dosta zemalja, pravila na cesti su kodificirani, utvrđivanjem zakonskih zahtjeva i kazne za njihovo kršenje.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, pravila su postavljena u Kodu autoputa, koji uključuje obaveze ali i savjete kako voziti razumno i sigurno.

U Sjedinjenim Državama, saobraćajni zakoni su regulirani od strane država i općina kroz njihove razumne saobraćajne kodove. Većina ovih su zasnovani najmanje na dijelu Uniformnog koda vozila, ali postoje varijacije od države do države. U državama kao što su Florida, saobraćajno pravo i krivično pravo su odvojeni, stoga, osim ako neko ne pobjegne sa lica mjesta nesreće, počini saobraćajno ubistvo ili ubistvo bez predomišljaja, postaje samo kriv za manji saobrćajni prekršaj. Ipak, države kao Južna Karolina imaju u porpunosti kriminalizirano njihovo saobraćajno pravo, tako da naprimjer, osoba je kriva jednostavno zbog putovanja 5 milja preko ograničenja brzine.

Vidi takođe: Prvenstvo prolaza (čvor)

Vozila često ulaze u konflikt sa drugim vozilima i pješacima jer se njihovi putevi međusobno presijecaju, i zbog toga se miješaju jedni drugima u rute. Generalni princip koji uspostavlja to ko ima kada pravo ići prvi zove se "prvenstvo prolaza", ili "prioritet". On uspostavlja ko ima pravo koristiti konfliktirajući dio ceste i ko mora čekati dok ostali ne urade isto.

Znakovi, signali, oznake i ostale mogućnosti često se koriste da naprave prioritet eksplicitnim. Neki znakovi, kao što je znak stop, skoro su univerzalni. Kada ne postoji znakova ili oznaka, različita pravila se posmatraju zavisno od lokacije. Ova preporučena pravila razlikuju se između država, i mogu čak varirati unutar država. Trendovi prema uniformnosti su objašnjana na međunarodnom nivou od strane Bečke konvencije o putokazima i signalima, koja propisuje standardizirane uređaje kontrole saobraćaja (znakovi, signali, i oznake) za spotavljanje prava prolaza gdje je potrebno.

Zebre (ili pješački prelazi) su česti u naseljenim područjima, te mogu pokazivati da pješaci imaju prioritet u odnosu na vozila. U većine modernih gradova, saobraćajni signali se koriste za uspostavu prava prolaza na gustim cestama. Njihova primarna svrha jeste dati svakoj cesti dužinu trajanja u kojem saobraćaj može koristiti presjecište u organiziranom načinu. Intervali vremena dodijeljeni za svaku cestu mogu biti podešeni da uzmu u obzir faktore kao što su razlika u volumenu saobraćaja, potrebe pješaka, ili druge saobraćajne signale. Pješački prelazi mogu biti locirani pored ostalih saobraćajnih kontrolnih uređaja; ako oni nisu također regulirani na neki način, vozila moraju dati prioritet njima kada ih koriste. Saobraćaj na javnim cestama često ima prioritet u odnosu na druge kao što su saobraćaj iz privatnih posjeda; šinska presjecišta i pokretni mostovi su uobičajeni izuzeci.

Nekontrolirani saobraćaj dolazi u odsustvu oznaka na cesti i saobraćajnih svjetala. Na cestama bez oznaka, vozači teže zadržati se na adekvatnoj strani ako je cesta dovoljno široka. Vozači često jedni druge pretiču, opstrukcije su česte.

Presjecišta nemaju signale ni oznake, i partikularna cesta na zauzetom presjeku može biti dominantna – što znači, njen saobraćajni tok – do pauze u saobraćaju, u to vrijeme dominantnost prebacuje na druge ceste, gdje su vozila u redu čekanja. Na presjeku dvije okomite ceste, gužva se može dogoditi ako se četiri vozila suoče na suprotnim stranama.

Vozači će često htjeti obustaviti put u jednom pravcu i skretati na neku drugu cestu ili neki privatni posjed. Smjerni signali vozila (češće poznati kao "žmigavci" ili "indikatori") često se koriste kao način prikaza nečije namjere da skrene, time upozoravajući ostale vozače. Trenutno korištenje smjernih signala varira umnogome među državama, iako njihova svrha treba biti ista u svim državama: da pokaže vozačevu namjeru odstupanja od trenutnih (i prirodnih) tokova saobraćaja dobro prije nego se skretanje izvrši (obično 3 sekunde prema smjernicama).

Ovo često znači da će skrečući saobraćaj morati stati u cilju čekanja da se prekid dogodi, a ovo može uzrokovati neugodnost za vozače koji ih prate, a koji ne žele skrenuti. To je razlog zašto se ponekad pružaju namjenske trake i zaštićene saobraćajne signalizacije za okretanje. Na prometnijim raskršćima gdje zaštićana traka ne bi bila efektivna ili ne bi mogla biti izgrađena, skretanje može biti u potpunosti zabranjena, a vozači će morati "voziti okolo" u cilju da ostvare skretanje. Većina gradova primjenjuju ovu taktiku veoma često; u San Francisku, zbog njihove uobičajene prakse, pravljenje tri uzastopna skretanja je poznato kao "lijevo skretanje San Franciska". Prema tome, pošto je većina traka u Taipei City previše zauzeto da dozvoljava direktna lijeva skretanja, znakovi često usmjeravaju vozače vožnju oko bloka radi skretanja.

Pravila skretanja nipošto nisu univerzalna. Naprimjer, u Novom Zelandu (država u kojoj se vozi sa lijeve strane) između 1977. i 2012, saobraćaj koji skreće lijevo mora dati prednost suprotnom saobraćaju koji skreće desno, a koji želi uzeti istu cestu (osim ako ne postoje višestruke trake, ali onda se vozač mora paziti u slučaju da vozilo preskače trake). Novi Zeland je ukinuo ovo konkretno pravilo 25. marta 2012, osim na kružnim tokovima ili prilikom degradiranja pomoću znakova ustupanja ili zaustavljanja.^[6] Iako je pravilo napočetku uzrokovalo konfuziju vozača, te je puno raskršća zahtjevalo ili zahtijeva modifikaciju,^[7] za izmjenu se predviđa da će eventualno spriječavati jednu smrt i 13 ozbiljnih povreda tokom godine.

Na cestama sa više traka, za saobraćaj koji skreće generalno se očekuje da se pokreće na traci najbliže smjeru u kojem vozač želi skrenuti. Naprimjer, saobračaj koji teži skrenuti desno će se obično pomjerati na najdesniju traku prije raskršća. Analogno, saobraćaj koji skreće lijevo će se pomjeriti na najljevlju traku. Izuzeci za ovo pravilo mogu postojati gdje naprimjer saobraćajne vlasti odluče da će dvije najdesnije trake skretati desno, u kojem slučaju vozači mogu uzeti bilo koju od njih da skrenu. U određenim dijelovima svijeta saobraćaj će se adaptirati neformalnim obrascima koji se nameću prirodno radije nego silom vlasti; naprimjer, uobičajeno je za vozače da promatraju (i vjeruju im) skrečućim signalima koje koriste ostali vozači u cilju skretanja sa ostalih traka. Naprimjer, ako nekoliko vozila na desnoj traci svi skreću desno, vozilo može doći sa trake blizu desnoj i skrenuti desno također, radeći to u paraleli sa ostalim vozilima koja skreću desno.

Saobraćaj na Wikimedijinoj ostavi