Staronordijski jezik
| Staronordijski | |
|---|---|
| Regije | Nordijske zemlje, Škotska, Irska, Engleska Wales, Otok Man, Normandija, Vinland i dolina Volge |
| Jezična porodica |
|
| Pismo | rune, kasnije latinica (staronordijski alfabet) |
| Jezični kodovi | |
| ISO 639-1 | – |
| ISO 639-2 | non |
| ISO 639-3 | non |
Staronordijski jezik je sjevernogermanski jezik kojeg su govorili stanovnici Skandinavskog poluotoka i njihovih prekomorskih posjeda u Vikinškom dobu, sve do oko 1300. godine.
Pranordijski jezik se je razvio u staronordijski jezik do 8. stoljeća. Staronordijski se je razvijao u suvremene sjevernogermanske jezike (zapadnoskandinavski jezici: islandski, nynorsk, ferojski, norn) i istočnoskandinavski jezici: švedski, bokmål i danski) sve do sredine odnosno kraja 14. stoljeća. Ova datiranja konačna prijelaza u idući stupanj razvitka nisu čvrstom granicom, jer se je našlo povijesnih isprava na staronordijskom koje su nastale duboko u 15. stoljeću.[1]
Staronordijski se dijelio na tri dijalekta: istočni staronordijski dijalekt, zapadni staronordijski dijalekt i starogotlandski dijalekt. Zapadni i istočni dijalekt su tvorili dijalektni kontinuum. Nije postojala jasna zemljopisna granica među njima. Tragovi istočnog dijalekta se našlo u istočnoj Norveškoj, a zapadnog u zapadnoj Švedskoj. Većina govornika koji su govorili istočni dijalekt su živjeli na prostoru današnje Danske i Švedske. Starogotlandski je dijalekt bio nejasnija dijalektna grana. Ponekad ga se pribraja istočnom dijalektu zbog zemljopisnih razloga (Gotland). Razvijao se kao istočni i zapadni dijalekt, ali je imao i vlastite osobine, svojstvene samo njemu.
- ↑ Torp, Arne, Lars S. Vikør (1993.)
