Seldžuk

Seldžuk^{[α 1]} (11. vijek), oguski turski vojskovođa i utemeljitelj Seldžučke dinastije.

Seldžuk je rođen oko 900.^[3] u porodici koja je pripadala klanu Kınık Oguza^{[4][α 2]}, otac mu je se zvao Dukak ili Tukak a po drugim izvorima Lokman i bio je vrlo istaknuta ličnost pri oguskom yabgu^[6], dok nema pouzdanih podataka o Seldžukovim precima prije oca. Prema nekim izvorim je mladi Seldžuk započeo svoju karijeru kao časnik u hazarskoj vojsci.^[7]

Dukak je umro kada je Seldžuk imao sedamnaest ili osamnaest godina^[8], vjerovatno 924. godine^[9]. Uspon mladog Seldžuka na dvoru je izazvao ljubomoru i napetost, bilo glasina da je se spremao puč koji bi ga likvidirao, a istovremeno su nedostatkom prostora i pašnjaka Kipčaci vršili pritisak nad Oguzima te su Karahanidi postepeno jačali i postali velika sila. To su bili vjerojatno glavni razlozi zbog kojih je Seldžuk napustio yabgu, odnosno visoko savjetništvo kagana oguske federacije, i odselio iz Jankenta^{[α 3]}.^[10]

Seldžuk je najvjerojatnije stigao oko 961.^{[11][α 4]} u Džand uz svojih stô konjanika i s velikom pratnjom ljudi i njihove stoke, što je činilo zajednicu od nekih petstô nomada^[16]. Tu je odlučio preći u islam^[17], većinsku vjeru u gradu, i usmjerio svoju malu zajednicu da prihvati istu vjeru kako bi ju spasio od pogranične izoliranosti. Nešto kasnije je stupio u vezu sa upravom grada Zendeka i Buhare u Horezmu i zatražio učenjake koji će ih podučavati Kuranu,^[18] što bilježi prvo prelaženje turkijskih naroda u islam.

Nakon toga, Seldžuk je se udaljio od nemuslimanskih turskih plemena i protjerao službenike koje je oguski Yabgu poslao u Džand da skupe godišnji porez, rekavši im da «Muslimani ne plaćaju danak nevjernicima»^[19] i tako pridruživši se velikoj kampanji džihada protiv njih^{[20][α 5]}. U jednom od tih ekspedicija je vjerovatno stradao njegov sin Mikail. No Seldžukovi pohodi su porazili Turkijce te osvojili gradove Beljak i Beruket, i taj nagli uspjeh je privukao gomile oko njega, povećao njegov ugled i predao mu vlast grada Džanda, od tada prijestolnica Seldžučke kneževine.^[21]

Sklopio odlične odosne sa susjednim silama Samanida i Karahanida u Transoksijani.^[22][23] Međutim, Samanidi su zatražili pomoć od Seldžuka protiv Karahanida, koji su okupirali samanidske zemlje i to je dovelo do nove kampanje kojom su Samanidi ponovo posvojili izgubljene zemlje uz pomoć snaga Seldžuka i njegovog sina Arslana.^[24][25] U zamjenu su Samanidi dali Seldžuku grad Nur^[26], blizu Buhare. To je razlog zbog čega je jedna grupa Oguza odselila u Nur negdje između 985. i 992.^[27] a Samanidi su 1004. konačno porazili Karahanide uz pomoć Seldžuka.^[28]

Seldžuk je umro u Džandu^[29] oko 1007. u svojoj stotoj (ili stosedmoj) godini.^[30][31] Neki autori tvrde da je nestao nešto kasnije, oko 1009. ili 1010.^[32] Ne zna se koliko je imao sinova, neki izvori kažu tri, četiri ili pet. Najvjerojatnije je imao Mikaila, Musu i Yunusa.^[33] Znamo da je sultan Alp-Arslan otputovao u Džand 1066. godine i posjetio grob svog djeda.^[34]

Poslije Seldžukove smrti njegov sin Arslan je preuzeo upravu uz pomoć braće Jusufa i Muse, vraćajući se starim oguskim tradicijama i učvršćujući vlast nad Buharom i Samarkandom^[35]. U međuvremenu, Mikailovi mladi sinovi Togrul i Čağri zauzeli su svoje mjesto u administraciji kao «begovi». Iako je Arslan bio glava porodice, ostali Seldžukovi sinovi i unuci su vladali turkomanskim begovima i drugim silama koje su im bile povezane po principu turkijskih konfederacija.^[36][37]

Lično ime Seldžuk se prvi put pojavljuje kao «Selcük» u Knjizi starca Korkuta i u ranijem Sažetku turkijskih jezika (oko 1074.) Mahmuda al-Kašgarija. Još uvijek nije jasno što znači ali postoji nekoliko akademskih hipoteza.

U današnjoj Turskoj ime čuvenog vojskovođe (Selçuk) je vrlo popularno muško ime a postoji i prezime Selçuk, mada pritom valja spomenuti anagrafske promjene koje je 1934. uvela rana Republika Turska (Zakon o prezimenu).

• Seldžučka dinastija
• Seldžučko Carstvo
• Rumski sultanat u Anadoliji
• Osmanlijsko Carstvo

• (tr) TDV İslâm Ansiklopedisi. Türkiye Diyanet Vakfı İslâm Araştırmaları Merkezi. 1988–2013.  s. v. Abdülkerim Özaydın, Selçuk Bey
• (tr) Turan, Refik i dr. (2018). Selçuklu Tarihi El Kitabı. Ankara: Grafiker Yayınları. str. 812. ISBN 976054692057. 
• (en) Rice, Tamara Talbot (1961). The Seljuks in Asia Minor. London: Thames and Hudson. str. 281. ISBN 9781014350794. 
• (en) Grousset, Rene (1970). The empire of the steppes. A history of central Asia. New Brunswick (N.J., U.S.A.): Rutgers University Press. str. 720. ISBN 9780813506272. 
• (fr) Defrémery, Charles (1848). „Histoire des Seldjoukides”. Journal Asiatique XI. Pristupljeno 25.11.2022. 
• (de) Bartold, Wilhelm (1928¹). Turkestan Down To The Mongol Invasion. Oxford: Oxford University Press / E. J. W. Gibb Memorial. str. 533. ISBN 976054692057.