Ma nuit chez Maud

Moja noć kod Maud
kino poster
Režija	Éric Rohmer
Producent	Pierre Cottrell Barbet Schroeder
Scenario	Éric Rohmer
Uloge	Jean-Louis Trintignant Françoise Fabian Marie-Christine Barrault Antoine Vitez
Fotografija	Nestor Almendros
Montaža	Cécile Decugis
Studio	FFD Les Films de la Pléiade Les Films des deux mondes Les Films du Carrosse Les Films du Losange Les Productions de la Guéville
Distribucija	Pathé Contemporary Films (SAD)
Datum(i) premijere	15. V 1969.
Trajanje	110 min.
Zemlja	Francuska
Jezik	francuski
Moja noć kod Maud na Internet Movie Database

Moja noć kod Maud (francuski Ma nuit chez Maud) francuski je dramski film iz 1969. koji je režirao i napisao Éric Rohmer. Glavne uloge tumače Jean-Louis Trintignant, Françoise Fabian, Marie-Christine Barrault i Antoine Vitez. Radnja se odvija oko religioznog mladića koji upozna slobodoumnu ženu, Maud, koja promijeni njegovo razmišljanje. Ovo je treći film iz Rohmerovog filmskog niza Šest moralnih priča. Pobrao je pohvale kritika te je nominiran za nekoliko nagrada.

Jean-Louis, izrazito katolički mladić, primjeti prilikom posjete u crkvi lijepu plavušu Françoise, te se zaljubi u nju, ali je odveć sramežljiv da porazgovara s njom. Kasnije ponovno sretne starog prijatelja, liberalnog Vidala, u Clermont-Ferrandu uoči Božića. Vidal ga upozna sa također vrlo liberalnom i nedavno razvedenom devojkom Maud, te njih troje razgovara otvoreno o religiji, ateizmu, moralu, filozofiji pa i ljubavi i seksualnosti. Prilikom razgovora u njenom domu, Vidal iznenada odlazi te Jean-Louis ostane sam sa Maud. Ona ga pozove da prenoći kod nje, na platonskoj osnovi, te on sramežljivo prihvati. On ostane odjeven u njenom krevetu te noć provedu i dalje razgovarajući, o fiozofiji ali i životu uopšte. Idućeg jutra, Jean-Louis stekne hrabrosti razgovarati sa Françoise. Njih dvoje se na kraju vjenčaju. Pet godina kasnija, Jean-Louise slučajno ponovno sretne Maud te se otkriva da je sa Françoise u međuvremenu dobio dijete.

Moja noć kod Maud je nominiran za dva Oscara: za najbolji strani film i izvorni scenarij (Rohmer).

Nominirana je i za Zlatnu palmu u Cannesu.

Osvojila je Nagradu udruženja njujorših filmskih kritičara za najbolji scenarij te 2. mjesto za najbolju sporednu glumicu (Françoise Fabian).

• Jean-Louis Trintignant: Jean-Louis
• Françoise Fabian: Maud
• Marie-Christine Barrault: Françoise
• Antoine Vitez: Vidal
• Leonid Kogan: on sam
• Guy Léger: Propovjednik

I potom slijedi jedna od najčarobnije promatranih scena ljudskog ponašanja za koje znam u filmu. Dvoje ljudi govore gotovo cijelu noć. Maud je u spavaćici i sjedi u krevetu, naslonjena na sopstveni jastuk. Jean-Louis sjedi na jednoj ili drugoj stolici, ili hoda po sobi. Govore o seksu, ljubavi, braku i razvodu. Razgovori se kreću od lakomislenih do intimnih, a onda ima način da se vrati od preopširnog razgovora o istini. Koreografija tih scena savršeno odražava njene sadržaje. Povremeno, Jean-Louis sjedi na rubu kreveta. Onda se nasloni prema njoj, kako bi podijelio povjerenje. Ali potom se povuče. Ona ga zamoli za cigaretu jednom prilikom, a drugom za čašu vode. To su izlike da ga prvuče bliže sebi, a i on ih ima... Tako dugo pisati o ovoj dugoj, predivnoj sceni je neprimjereno; morate ju vidjeti. To je trijumf režije, sigurno. Ali stoga jer Rohmer pušta kameru da izvodi duge kadrove, glumci slobodno lebde iznad njegovih uputa te se čini kao da stvaraju lični odnos. Scena je užasno suptilna, ali svako ko je jednom htio saznati više o nekome na temelju nečijeg ponašanja (a to uključuje i mene), biti će fasciniran time.

– Roger Ebert^[1]

Rohmer je u svim filmovima serije (ukupno ih je 6) varirao istu temu, konverzaciju o emocijama i seksu, odnosno moralnim i intelektualnim preokupacijama oblikovanu jednostavnim i ekonomičnim stilom s osjećajem za okoliš i vrijeme zbivanja. U ovom se djelu ključni razgovori, s izravnim citatima i aluzijama na Pascala, odnose na pitanja slučaja i slobode volje te pobune protiv nečijih vjerskih uvjerenja, odnosno mogućnosti pobune protiv nedostatka vjere, pri čemu su ti razgovori prikazani uglavnom objektivno (usprkos postojanju pripovjedača koji je ujedno i protagonist) otkrivajući ponajprije predrasude i ograničenja likova (potonja je značajka i mizanscenski naglašena); pripovjedač stalno opravdava svoje stavove očitujući implicitni autorski stav o rascjepu moralnih načela, koje likovi izriču, i njihovih postupaka. Tumačen i kao Rohmerov filmski iskaz religioznog stadija životnoga puta u filozskoj koncepciji Kierkegaarda, film predstavlja i suočava različite mogućnosti egzistencije: onu temeljenu na determinističkom, materijalističkom svjetonazoru (Vidal), onu temeljenu na individualističkom stavu o potpunoj slobodi volje, ali i ovisnosti o slučaju (Maud), i egzistenciju temeljenu na izboru vjerovanja u Boga i moralnim implikacijama toga izbora (pripovjedač).

– Bruno Kragić^[2]

• Ma nuit chez Maud na sajtu IMDb
• Ma nuit chez Maud na Rotten Tomatoes-u (en)
• Ma nuit chez Maud na AllMovie-u (en)
• Criterion Collection - esej Kenta Jonesa Arhivirano 2008-06-09 na Wayback Machine-u